Ulicama moga Grada

ULICAMA MOGA GRADA Živio nam Sveti Vlaho!

Već rano iz jutra, na Parčev blagdan, ‘dan ki dohodi jednom nami na godište’, kad trombunjeri s Mula probude usnuli Grad, sa svih strana dohodit će čeljad za poklonit se svom zaštitniku, Svetom Vlahu. Barjaci će se okupiti na Pilama, barjaktari će skinuti kapu, te barjakom župe iz koje dolazi zaokružiti tri puta lijevo i tri puta desno, po tom ga nakloniti na zemlju, pokazavši tako svoju vještinu, ali i krepost i poniznost Parcu.

Dočekat će ih okićen Stradun sa crveno – modrim bandijerama, na Orlandu stari barjak Republike sa likom Sv. Vlaha, strate na svim funjestrama, Parčeva crkva okićena lovorikama. I tako bi godištima, sve u čast, kako Jaketa Palmotić zapisa: ‘U nebeskoj gori strani/Hrabren vitez svet Vlasi/Tebi stoji na obrani/Tve zločince da porazi…’

Jedino što još imamo!

Traje je ova tradicija puka dubrovačkog stoljećima, iako su je branile i zabranjivale razne tuđe vlasti, a kad je Austrija 1875. po drugi put htjela zabraniti, pobunio se puk: ‘Zašto da nam ne dadu! To je jedino što još imamo!’ Sveti Vlaho sveprisutan je u dubrovačkom kraju; 17 je kipova posvećenih Parcu, na svim je utvrdama i ulazima u Grad, osim naknadno probijene Buže, na Zidinama, u Portu…, mnogi kovani novci, državni pečat i državni barjak Republike, obavezan na svim njenim brodovima, nose lik Parca sa slovima S. B. O., mnoge crkvice njemu u čast su izgrađene, a znano je i za njegovu crkvu u gradiću Goa u Indiji. Mnogi događaji vezani su za ovaj dan, znamo i onu kako bi u dane Feste, sedam prije i sedam dana iza, do Dubrovnika mogli slobodno svratiti i svi oni koji je Republika prognala iz nekih razloga. I Gradska kavana, ovih dana na žalost zatvorena, otvorena je na Kandeloru 1934. Znane su i neke velike godišnjice Feste, kao ona tisućita 1971., a posebno ona 3. veljače 1941. kad je svetkovinu predvodio nadbiskup Alojzije Stepinac, upozorivši uoči velikog rata na ‘parole koje lijepo zvuče, ali gorki plod donose’, osuđujući već tada i komunizam i fašizam i nacizam, ideologije koje su se tada nadvile nad Europom i Hrvatskom.

Parčeva crkva i Orlando

Ove godine slavimo 300 godina od završetka obnove crkve Sv. Vlaha. Na žalost, bit će zatvorena u ove dane slavlja, jer se iznova obnavlja. Prva crkva u čast Svetog Vlaha bila je kod Vrata od Pila, učinjena negdje krajem 10. stoljeća, a današnja Parčeva crkva druga je po godištu gradnje u njegovu čast. U romaničkom stilu sagradio je 1349. meštar Ivan iz Siene. Teško je stradala u potresu 1667., a onda i u požaru, u noći 24/25. svibnja 1706. Iz tog strašnog požara koji opustoši crkvu, sačuvan i neoštećen ostao je samo, zaštićen čudom, srebrni kip Parca. Sve drugo, učinjeno od zlata, srebra, bronce i mjedi bi rastopljeno u vatri. Kip je za vrijeme obnove bio sklonjen u crkvu Sv, Nikole na Prijekom, te vraćen po obnovi, kao što se i moći Parčeve iza Trešnje skloniše u Revelin. U sklopu obnove nove barokne crkve, treće u čast Sv. Vlaha nakon požara 1706. do 1715. godine, koju je vodio Marino Gropelli iz Venecije, ovaj tada znani umjetnik i kipar, učinio je i onaj monumentalni pozlaćeni kip Parca postavljen na vrh pročelja njegove crkve. Zanimljiv je priča o kipu Sv. Vlaha postavljena 1924. na zid u unutrašnjosti Vrata od Pila, kojeg je učinio Ivan Meštrović. Koju godinu iza, taj Parčev kip je skinut, a na njegovo mjesto postavljen kip tadašnjeg jugoslavenskog kralja Aleksandra, također rad Meštrovića. A onda, 1941. iznova je došlo do zamjene kipova, skinut je kralj, a na njegovo mjesto vraćen Sv. Vlaho. Ispred Parčeve crkve, kao neraskidiva veza, još jedan je simbol dubrovačke slobode, Orlando! Po nekima, iako nikad dokazno ni zapisano, prvi stup Orlanda bio je negdje kod ulaza u Grad s Pila, i tada pored prve izgrađene crkve u čast Sv. Vlaha, koji posta zaštitnik Grada ukazanjem dum Stojku 971. i nakon dotadašnjih zaštitnika Srđa i Baka. Novi Orlando postavljen je 1419. ispred druge Parčeve crkve. Kad ga je jaka bura srušila 1825., te je ponizno pao na nos, vraćen je nase iz nekog skloništa na svoje mjesto u siječnju 1879., uz komentar u tadašnjoj novini ‘Slovinac’: ‘Slobodna država podigla me, oluja sa sjevera obori me, duh slobode iznova osovi me!’ Tada ga postaviše s okrenutim licem i mačem prema sjeveru, nakon što je nekoliko stoljeća prijeko gledao prema Levantu i Turcima.

Festa puka, tombola i Linđo

Posebno su vesela bila popodneva, kad prođe procesija i svečanosti, kad puk nastavi slavlje na svoj način. Jedno od obilježja tog pučkog slavlja još od 1842. je tombola. Na taraci Sponze postavi se velika ploča sa brojevima, izvuče se i uzvikne broj, u tren sve se glave sagnu gledajući svoje papiriće, tko broj ima veseo je, a tko ga nema, ljut je. I u svom bijesu gađa onog gore na Sponzi ljutim narančama, skupljenim i tek nabranim na vratima od Pila. Brojeva bi izvlačio kažu i neki Nikić, pa Mato Didović, a i znani nam Frano Miš i još neki, a prema njima bi se bacale naranče ljute od kojih se nije moglo branit gore na Sponzi. A za Festu bi iz Župe do Grada redovno dolazio i najbolji lijeričar tog vremena Nikola Lale, bolje znan kao Linđo, po kojem kažu i da je ovo znano narodno kolo dobilo ime. Došao bi Linđo iz svoje rodne Petrače u Župi, onako mršav,visok u narodnoj župskoj nošnji, na svaku narodnu festu i igru do Grada, ali posebno za Festu puka dubrovačkog. Okupilo bi se svijeta ispred crkve Sv. Vlaha kad bi Linđo poveo kolo, prvo bi udarao nogom ritam, a kad bi se kolo zaplesalo, ‘udario’ bi lukom – gudalom u lijericu. Tako dobro da su ga zvali ‘profesur od lijerice’, na što bi on odgovarao ‘Da ja znam te vaše lumete (note), vidjeli bi vi mene!’ Svirao bi Linđo Lale dva dana i dvije noći, a nakon vanjskih nastupa, nastavio bi svirati po tadašnjim okolnim betulama, što nacrta i Vlaho Bukovac, valjda u vrijeme kad je Linđa Lalu nacrtao i na plafonu našeg kazališta. Najviše čeljadi okupilo bi se u tada znanoj Bačićevoj dvorani, dok se jutarnjom kavom razbuđivalo u betuli Kate Kekove iza crkve Sv. Vlaha.

Živio Sveti Vlaho!

Za vrijeme Feste 1760. godine znani dubrovački franjevac Sebatijan Slade u crkvi Sv. Vlaha održao je zanimljivu propovijed, koju je zapisao tadašnji francuski konzul u Dubrovniku Le Maire: ‘Gospodo, čemu vam služi što u ljetopisima vremena tražite dobročinstva svoga zaštitnika Sveta Vlaha. Vi tamo tražite nešto što je on već napravio za vaš grad, vi tamo tražite njegova prošla dobročinstva, a ne vidite da vi stalno pred očima imate čudo njegove zaštite. Pa nije li on, i to samo on, onaj koji čudom održava jednu državu bez ljudi i bez vojske, zar nije on onaj koji pomaže jedno vijeće bez mudrosti, činovnike bez znanja, kasu bez novca, upravu bez moći i narod koji ne zna za vrline i poslušnost!’ Poruka koja vrijede i za ove naše, današnje dane. Ipak i unatoč svemu, slavimo našeg Parca znanim nam riječima ‘Živio Sveti Vlaho!’

Pročitajte još

NA STRADUNU Na kraju ovoga đira ulicama našeg Grada

Boris Njavro

ULICAMA MOGA GRADA Na Paskovoj poljani, naokolo fontane

Boris Njavro

ULICAMA MOGA GRADA Nikad nikome nemoj natjerati suzu!

Boris Njavro

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija