Istina, u danima smo korizme i danima odricanja, ali kako su dani karnevala tako brzo ove godine prošli pored nas, ostanimo još malo u ovom điru Gradom u tim veselim pričama.
Jer, tu su dani nekih drugih karnevala, onih političko – izbornih, punih nekih znanih i neznanih maski i čudnih likova skrivenih iza njih. A tko se iza njih krije, saznat’ ćemo za koji dan, kad sve te maske padnu, kako zapisa Krleža u svojoj pjesmi „Smrt karnevala“: Past će sve maske međ četiri crnolakirane daske, gdje kraljevi i hulje u crno bulje. Tako titra cilik violina u cjelova plimi i poplavi vina, a žalosna i modra Pepelnica je pala do nogu mrtvog princa Karnevala…“ A kad maske padnu, znat ćemo tko i što se iza njih krio i tko će vladat’ nad nama.
Držićevi Njarnjasi
„I tko hoće znat koji je ovo grad koji se ovdi vidi, ovo je Njarnjas grad, Njarnjasi ga su zidali, Njarnjasi ga gospoduju, Njarnjasi mu su i zakone dali. U ovomu se gradu ide u kapah, u plaštijeh; u ovomu je gradu svaka liberta!“ zapisat će Marin Držić u prologu „Skupa“, nazvavši i jednu od svojih kazališnih družina Njarnjasima, jer „Svak’ s strane, sve kompanjije! Njarnjasi su glave od svijeh kompanjija!“ Naziv „njarnjas“ sam Držić objašnjava kao složenicu „’njar’ hoće rijet’ stô, pristolje, gospoctvo’, nasi’ – ’nase’“, što bi moglo značiti „naša vlast“, vlast kazališta kao prostora slobode i glumce kao gospodare toga prostora, mjesto neovisnosti o stegama koje je nametao politički povlašten stalež tadašnjeg Dubrovnika, vlastele koja je kontrolirala sve segmente života Grada i Republike, čak i izvedbe dramskih djela. Nekoliko je glumačkih družina koje su prikazivale Držićeva djela, najznanija je njegova prva i trajanjem najduža Pomet družina, zatim družina od Bidzara, postojala je i plemićka družina Gardzarija koje je član bio Rado Rafo Marinov Gučetić, ali i Njarnjasi! U prologu „Skupa“ Držić dakle spominje Njarnjas družinu, ali ovu njegovu komediju oni nisu izveli, već su je „prikazali njeki mladi ki nijesu prije nigda arecitavali!“. Naime, iz Držićeva proslova jasno se razabire kako su Njarnjasi bili specijalizirani za interpretaciju pastorala. A možda su nastupili i na kojem karnevalu Držićeva vremena.
Njarnjasi novijih dana
Neki novi, suvremeni Njarnjasi u Gradu su se obnovili ili osnovali ili pokrenuli negdje krajem pedesetih godina prošlog 20. stoljeća. Zapravo, po sjećanju jednog od pokretača ili osnivača, gospara Rade Petrića iz razgovora s njim u knjizi „Spomenar“ vrijedne gospođe Sonje Seferović, zbilo se to 1958. godine, kad se organizirala prva poratna maškarata na Stradunu! Bilo je već poratnih maškara i veljuna u Gradskoj i u teatru, ali te godine prvi put se javnosti predstavila Njarnjas družina. Prvi predsjednik nanovo osnovane vesele družine nazvane punim imenom „Njarnjas družina od festa razlicijeh“ bio je kapetan Miško Zuanić, a među osnivačima Stijepo Stražičić, Ivan Pajo Mitrović, Miho Martucci, Sergio Capurso, Pepo Puttili, Vinko Krampus, Vlaho Knego, Tomo Radonić, Alfio Kosmaj i… Tekstove za prve škerce pisali su Vitomir Vito Galzanski, dugo godina tajnik Društva prijatelja dubrovačke starine i istraživač dubrovačkih grbova, zatim Stijepo Stražičić, autor mnogih pjesama od kojih nam je najznanija „Jedan dan“ Trubadura, pa Gusti Montagne, Marin Jakobušić, tadašnji šef TIC – a na Stradunu, te „ponešto i ponekad“, kako sam skromno voli reći iako je i u ovoj priči Grada vrlo bitan, i gospar Tomislav Šuljak, koji napominje kako se on nije nikad maškaravao, tek bi ponekad „impicavao priču tekstovima“. Uz navedene znalo je tu biti mnogo razne čeljadi koja bi se nekad pojavila, a nekad i ne! Tada je počeo izlazit i „Bruškin“, veseli prigodni foj uz dane karnevala, u kojem bi se objavili svi napisani tekstovi, šale, zgode i poruke rečene u raznim festama oko maškarata. Kao neki svoj simbol uzeli su mali kip Puta kojeg možete vidjeti kad silazite niz Bužu odmah s vrha, na desno, na zidu treće kuće. Uz navedene iz prvih godina, polako je dolazila mlađa ekipa, stariji su odlazili, te je početkom šezdesetih došlo do manje pauze, bar što se Njarnjasa tiče.
Njarnjasi, čuvari Grada
A onda su se iznova počeli okupljati, neki stariji, neki mlađi, svi zaljubljeni u karnevo, šalu, škerac i veselo društvo. „Tu negdje krajem 1964. godine svake subote smo se nalazili u konobi preko puta Revelina, maloj betuli koju je držala jedna draga i vesela Neretvanka, imena joj se više ne sjećam! Ali to je bilo mjesto naših druženja i dogovora!“ – počinje svoje sjećanje zadnji predsjednik i jedan od zadnjih živih „Njarnjasa“, gospar Tomislav Tomo Radonić, inače po puno tog što je radio i čime se bavio vrlo zanimljiv lik našeg Grada, od sporta i veslanja, vaterpola i „Juga“, pa godina pituravanja u „Gorici“, do puno lijepog što je doživio sa Njarnjasima. „Svi smo se znali, smo se već bili na maškaratama, pomalo su se okupljali stariji; Stražičić, Zuanić, Petrić, Sergio Capurso, Težak, Marttucci, Vjekoslav Čižek, pa Pajo Mitrović koji je zapravo svih tih godina bio glavni pokretač svih škeraca, pa Braco Bravačić, dr Vlaho Burđelez, Matko Medo, zatim moj veliki prijatelj Vlaho Knego koji je jedno vrijeme bio i naš predsjednik, te kome je kuća bila odmah pored konobe, pa smo kod njega često znali nastaviti noćna druženja i veseli čekati zoru. Njegova kuća i njegova obitelj bili su i naš dom i naša obitelj. Kćer mu Dube, udana za Joška Šimunovića, išla je s nama na karnevo sa dvanaest godina! Ma, bilo nas je još tu, al’ evo, nekako najvažniji su navedeni, valjda nisam koga zaboravio…Bilo nas je petnaestak, uvijek zajedno, uvijek spremni za šalu, škerac, ako se imao neki dinar, dijelio se, živjelo se zajedno, svake subote izlet negdje, Slano, Bosanka… bilo đe, samo da bi se zabavili! Veljun, maškarate, to je bilo glavno, ali nije nam trebao veliki povod za kazin, mi smo od svega, a ponajviše od nas samih, pravili međusobne šale i škerce! Nešto se vazda izmišljalo, svašta se između sebe radilo i zezalo, a bili smo prijatelji raznih profesija, družina koja je rekla „ajmo se zezat, rugat jedni drugima!“ A i ime, naziv „Njarnjas družina“ smo obnovili, prihvatili kao naše, jer znali smo kako su Njarnjasi vladali Gradom, činili zabave, ali i čuvali ga, sve ono što smo mi činili tih naših godina, a činili smo svašta! Polako ću vam sve spjegat, jer treba se svega sjetit’…“