Natrag
26.9.2017 02:14

facebook

twitter

google

rss

dulist

ULICAMA MOGA GRADA Kad su tovari revali Iza Grada

9.4.2015 @ 7:28 Boris Njavro Ulicama moga Grada
5;5

Podijelite:

„Nismo mi tada imali baš „maslac“, to je više u vaše novije vrijeme! A u naše vrijeme je bilo maslo, mirisa kojeg se i danas tako rado sjećam iz mljekare gospara Beusana!“ – mali je ispravak iz prvog dijela sjećanja i početak nastavka priče tete Klare Ivanković, rođene Škero, o malom djeliću kvarta Ploča, onom skrivenom iza Revelina i Zidina, zvanom Iza Grada.

Tabor iza Revelina
„A iza Revelina, jako je važno mjesto tih godina našeg djetinjstva i mojih sjećanja -Tabor! Onaj stari, za nas pravi, tu iza Revelina, kojeg više odavno nema i gdje je odavno parkiralište. Dolazak u Tabor jako rano izjutra Župki i Konaovki sa tovarima i po kojim konjem bio je početak svakog našeg dana. Što one vikom i pričom, a što njihovi tovari, koje bi vezali za ulare u zidu Revelina i tu ih ostavljali do povratka s place, koji su svojim revanjem budili okolne kuće i stanare, najavili bi nam već rano izjutra novi dan. I rano buđenje, htjeli mi to ili ne! A kako su bile lijepe te Župke, svaka uspravna, rubac na glavi, na njemu košic, a u njemu svega, voća, povrća… U tom „našem“ Taboru gospar Antun Poković držao je garbun, a mi djeca igrali bi se i zadirkivali tovare preko dana, dok su Župke bile na Zelenoj placi. Ma ne samo tovari, znali bi dovesti i kozlina, kokoši, svega… dreka iz jutra na sve strane bi bila. I onda bi se iza podne Župke vratile s place,spravile i krenule doma. I tišina iza Revelina do sutra ujutro. E tad bi se mi djeca igrali u našem Taboru, ali ne samo dolje, već i na putu, cesta iza Revelina bila je makadam, ali ukrašena lijepim drvoredom. Bilo je to vrijeme kad je ulicama vozilo pet auta, rijetko bi koji prošao iza Revelina i preko Ploča. A opet, evo još uvijek pamtim jednu strašnu nesreću, kad je neki kamion prošao i udario jednog čovjeka! Strašno……“ – bio je možda tek dio sjećanja tete Klare o „njihovom“ Taboru. Ovaj Tabor inače se smatrao više „domaćim“, jer su baš tu dolazili Župljani i Konavljani, a naravno, spomenuli smo i onaj Tabor malo dalje, kod Gimnazije, po mnogima stariji i prvi sa tim nazivom, gdje bi se zaustavljale „karavane trgovaca sa Istoka“. Ali, spomenusmo ga i stoga što je tamo nekad davno bilo stajalište dubrovačkih taksista…

Teško se živjelo…
Klarin otac Frano Škero došao je do Grada iz sela Mravinci u Primorju već sa dvanaest godina, izučio zanat za postolara, ali nije volio time se baviti, radije je položio „vozački“ i kupio auto, te bio taksista u Gradu, još tamo tridesetih godina prošlog stoljeća. „Bio je jedan od prvih taksista u Gradu! Uz njega je još bilo taksista iz našeg kvarta, Klepo, Arslanagić… i uvijek su bili parkirani tamo na stajalištu na Pločama, gdje su i danas, na onom drugom Taboru, ispod parka u ulici koja se zove Uz Tabor i pored one fontane koju zovemo „medvjed“! Dugo je taksirao, od toga je kuća živjela, ali nakon strašnog sudara negdje u Župi, kad je vozio neke goste iz Italije, nije više mogao. Dobio je neku potvrdu za naplatu te štete, ali to nikad nije uspio naplatiti, te se nakon nekog vremena zaposlio kao kondukter u ondašnjoj tvrtki „Tramvaj“, gdje je i dočekao mirovinu. Ali ni tad on nije mirovao! Kako se teško živjelo, moja dva brata su išla u nautiku, ja u klasičnu gimnaziju, trebalo je to prehraniti, a živjeli smo samo od njegove mirovine, te bi on skoro svaki dan išao u Srđ, skupljao bi razne trave, a posebno „djedovaču“, od korijena koje bi činio bruškine za čišćenje, prodavao ih je i od tog smo nas troje djece završili školu! Pa kad se sjetim posuđa iz tog našeg vremena, bile su to neke teće koje su se godinama čuvale, nije bilo novih za kupit. Moj otac bi ih znao „kalaisat“, imao je gvozdeni štap s kojim bi popravljao, nakalaisao, tako smo to zvali.“ Kao neka potvrda koliko je traga i lijepih uspomena gospar Frano Škero ostavio među dubrovačkim taksistima, svakako je i gesta njihovog udruženja koje se rado prisjeća teta Klara: „Kad je umro, puno godina nakon što je prestao taksirat, udruženje taksista poslalo je vijenac!“ Također i Klarina majka Marija je iz Primorja, mali zaseok zvan Mala Podgora, između Čepikuća i Mravince. „Bila je jako lijepa i jako vrijedna žena, Vodila kuću i brinula o nas troje, a ponajviše o meni….“

…ali sjećanja su lijepa!
A ona smo se iznova prisjećali nekih drugih, važnih mjesta događanja i okupljanja čeljadi Iza Grada… „Banje su također bile neko naše mjesto okupljanja. Znali bi u osmom mjesecu, po onim velikim vrućinama, kad se noću nije mogli zaspat, svi krenut na Banje, na kupanje. Goli! Svi! a onda kazin… pa ti valovi, dođeš doma pune gaće pijeska i žala. Gledam sad Banje, uzimaju nam sve više i više, za domaću čeljad uskoro neće bit mjesta. Pa i ta stara murva! Što su je morali posjeći? A tek Komarda! Još su tamo mesari klali u doba našeg djetinjstva. A među stijenama bi se lovilo sopa i liganja, bez puno truda. Sjećam se gospara Marinovića, oni su otišli u Australiju, jednom se vratio sa Komarde s punim gaćama hoba! Ma u tren ih je Iza Grada što prodao, što podijelio. A most na Pločama, na ulazu u grad, zemlja je bila do vrha, pa bi se popeli i spuštali dolje u more. Al’ nismo se tu voljeli kupat…“ Pa ide sjećanje i nova priča tete Klare…“Put iznad žičare pa gore put Srđa bio je šuma čempresa i mjesto za našu igru, s bursama bi nakon škole prvo išli gore. Tu, samo malo od Grada bili smo kao na selu, kao u nekoj divljini, Svako malo bi bursu istrgala, jer bi se na njima klizali, po njima sjedili…Majka bi me zvala iz doma, ma ko bi gore čuo! Vlasnik tog terena gdje je danas žičara nekad je bio Ivo Duplica…lijepa sjećanja su to…“ I još jedno, opet smo tu, iza Revelina…“Revelin nam je bio sklonište za vrijeme Drugog svjetskog rata. Ulaz je bio iz parka, dolje ispod mosta, malo iznad, kroz ona mala vrata koja su odavno zatvorena. Jednom je pala granata baš pred ta vrata i onaj sumpor, što li već, ušao unutra, ma ugušili smo se skoro svi! Sjećam se ii Ruske kuće i tih jadnih izbjeglica po kojima je dobila ime, ali i one manje kuće odmah kad se s Ploča siđe na Trg, tu smo se skrivali kao djeca, a i kad smo malo narasli….“

Komentari





O autoru: Boris Njavro


Iz rubrike
Impressum |  © 2013 dulist d.o.o. Sva prava pridržana