Natrag
18.8.2017 09:11

facebook

twitter

google

rss

dulist

ULICAMA MOGA GRADA Ivo Labaš Papagalo: ‘Odmorite se ljudi, život nije dug!’

27.5.2015 @ 14:51 Boris Njavro Ulicama moga Grada
5;5

Podijelite:

Subota jutro, sjedimo u ‘Fontani’, po navici od koje ne odustajemo. Na pet koraka od Staduna i ljetnih gužvi koje su počele i u kojima domaće čeljadi nema.

Ekipa je tu iz svakodnevnog životnog i užurbanog đira koji traje preko tjedna, svi se znamo, te se trudimo bar subotom izjutra okupit se, progovorit koju i sabrat se, ostat ekipa, društvo, balica…u ova, znamo već kakva, vremena. Za krajnjim stolom u Uskoj ulici sve je teže za izdržat, vrata nekadašnje ‘Zorke’, nekad davno javnog zahoda kojeg smo tako zvali po dragoj ženi koja ga je održavala, polomljena su, unutra užas, smrad, odlagalište smeća i neka voda il’ što već, koja neugodno osjetilima curi svako malo niz zid. Tu, na pet koraka od Straduna, u Gradu elitnog turizma! Ima li tko stati tome u kraj? Srećom, nalazimo stol u Ulici od polača; bivši Knez Jozo Mafijozo, meštar od škeraca Kera i svima omiljeni lik i gospar Grada Tomislav Šuljak, čije riječi i sjećanja pažljivo slušamo i ponešto bilježimo. Priča je puno, likova i mjesta, zgoda i škeraca još više, a jednom od njih dunda Tomo vodi nas u nekadašnje betule Grada, uz stihove, onako iz glave, nadahnuto izgovorene i zapisane: ‘Ako umreš pijan, znaj da nisi umro! Ljudi od pića ne umiru, oni žive vječno kao poznati pijanci!’ Spominje se dunda Tomo mnogih znanih koji su ‘zorili’ po betulama Grada, ali priča zastaje na jednom od njih… On i njegova supruga Drage znali bi u sebe doma za Novu na objed pozvati znanog nam Iva Labaša Papagala, „Drago i pametno čeljade je on bio, iako bi za sebe zno reć’ kako je ‘lud i šokav’, a kako sam ga i te kako dobro znao i iskreno volio, zvao bi ga nama na objed, nekako smo htjeli da se bar malo odmori u tom svom životnom lutanju…“

Aba – bau – bau – bau!

„Are you Liz Taylor?“ upitao je Ivo Labaš znanu prelijepu glumicu, prilikom susreta u điru Gradom oko Orlanda, početkom sedamdesetih godina, kad se snimao film „Sutjeska“ s njenim tadašnjim suprugom Richardom Burtonom u ulozi Tita. Nakon što mu je malo zbunjeno odgovorila „Yes!“, Ivo se potpisao na svoju vizitku te, uz naklon pravog gospara, poklonio joj istu, uz pojašnjenje „I am show menager.“ To je tek jedna od anegdota i škeraca koje nam je zauvijek u sjećanjima ostavio veliki lik dvadesetog stoljeća našeg Grada, Ivo Labaš. Znan i kao Papagalo, znan i kao „Estradni export – import menager John Label“, znan i kao „Aba – bau – bau – bau“, kako bi ga dočekivala ekipa kad bi se u svom osebujnom stilu pojavio na Porporeli. Koliko je uvodna zgoda istinita, koliko su uopće točne sve te njegove zgode i nezgode, tko će ga znati, ali da je Ivo živio u Držićevo vrijeme, bio bi najbolji glumac Njarnjas družine, a da ga je upoznao tvorac Baruna Minhauzena, požalio bi što o našem Ivu nije imao prilike koju zapisati. Bila bi to priča za sva vremena. Da živi u ova naša vremena moderne tehnike, Ivo bi, vjerujte, bio planetarna zvijezda. Njegov život i sve što je činio, priča je koja nema kraja, ni u nekoliko tomova knjiga ne bi ona stala. Stoga, krenimo…
– On je prije svega bio dobro i drago čeljade! – reći će i pričati o Ivu oni koju su ga možda i najbolje poznavali, Trubaduri Lući i pokojni Marko. Upravo takav ostao je i u sjećanju većine naših sugrađana, koji i danas rado spominju njegov znani usklik uzdignutih ruku „Ajme ljudi što je lijep ovaj naš Grad!“ Ivo je jako volio svoj Grad. I živio ga je. A njegova priča, kao i svaka kod velikih ljudi, počinje rođenjem 1927. godine, djetinjstvom koje je, kao i cijeli svoj život, proveo u obiteljskoj kući ispod Zidina, na prijelazu iz Karmena prema Jezuitima i Svetoj Mariji, pored ulaza na Malu Bužu. Njegov otac Frano, po sjećanju neizostavnog Hrvoja Čikata za svaku ovakvu priču, radio je kao službenik u prijeratnoj Općini, imao je prelijep rukopis i bio je znani pisar, ostavivši svoj stil pisanja na mnogim važnim dokumentima tog vremena. Uz to, bio je i veliki prijatelj Hrvojeva oca, Anđela Čikata, kojem je u oporuci ostavio sve svoje zabilješke, tekstove i pjesme, što je osobno njegov sin Ivo donio u njihovu znanu brijačku radnju. Kad se prelistaju ti spisi, shvatiš kako su se ljudi nekad radovali životu i bili veseli.

Bolje bit kukavica…

Nastavivši tradiciju, Ivo je maturirao na tadašnjoj srednjoj Ekonomskoj školi, za vrijeme Drugog svjetskog rata. A rat je izbjegavao skoro do kraja, do jeseni 1944., kad ga, kao i većinu mladića po Gradu, partizani mobiliziraju, oblače mu uniformu i pošalju u sam završetak tog rata. Tu počinje onaj Ivov prvi dio nevjerojatnog života, punog anegdota, njegova sjajnog razuma i snalažljivosti, ali i stalnog traženja slobode i želje da se bude svoj. Šalju ga prvo u Risan u Boku, kao i veliki broj mladića iz Grada, jer su se tamo u nekoj utvrdi još uvijek branili Nijemci. Sjećanja nekih naših starijih sugrađana kažu kako je među tim mladićima bio je i znani nam lik Grada i Gruža Bebo Burin, inače Ivov veliki životni prijatelj. Šalju ih bez logike i potrebe, kao „živo meso“. Ivo to shvaća i te kako i na vrijeme, te prilikom prozivke na još jedan luđački juriš na tu utvrdu, na pitanje nekog komandira „Ima li kukavica?“ izlazi pred stroj vojnika i kaže kako on neće ići! Komandir pobjesni i kaže mu „Ako tri puta ponoviš „Ja sam kukavica, ne ideš!“ Ivo naravno to tri puta pred svima ponovi u svom stilu i – preživi taj napad u kojem su mnogi izginuli. Pitali ga kasnije u Gradu, dok je još uvijek šetao u partizanskoj uniformi, kako je mogao to reći, „sramota“ kažu mu, a on bi im odgovarao u stilu likova iz stripa Alan Ford „Bolje živjeti kako kukavica, nego herojski poginut!“ Bio je Ivo pametan, nije htio biti „živo meso“, ginut za tuđe ideale kao budala. Tu ne završava njegova priča vezana za partizane, Ivo s ostalim mladićima, među kojima je i dalje i Bebo, odlaze osloboditi Istru i Trst. I tu je Ivo bio snalažljiv, čak je i unaprijeđen u konjovodca u nekoj od tih četa. Naravno, nikad nije bio u prvim redovima, do ulaska u oslobođeni Trst. Trebao je to biti svečani čin, poredale se sve jedinice, uredile i krenule u Trst, uz pratnju po kojeg fotografa, možda i snimatelja. Ivo u povorci vidi nekog Savu, dva sa dva čovjek, nosi onaj veliki puškomitraljez. Pita ga Ivo „Jel’ ti težak?“, ovaj kaže „Jašta je!“, a Ivo će mu „Daj da ti pomognem, nosit ću ga ja malo!“, ovaj mu ga da, te Ivo umaršira u Trst sa puškomitraljezom na ramenu, kao heroj. Neki danas kažu kako se čak i sjećaju fotografija na kojima Ivo ulazi u Trst, kao heroj, ali nitko ih nema. Ostaje tek vjerovati narodnoj predaji, kao i puno tog vezanog za našeg Iva Labaša, o kome ima još priča u nastavku ove…

Komentari





O autoru: Boris Njavro


Iz rubrike
Impressum |  © 2013 dulist d.o.o. Sva prava pridržana