Natrag
3.9.2014 04:05

dulist

Slavi li se okruženje Grada ili obrana Dubrovnika?

19.11.2011 @ 17:48 Dulist Vaše vijesti
Slavi li se okruženje Grada ili obrana Dubrovnika?

Doista je dojmljivo, kako će biti velebna svečanost i sretan dan kad se proslavi 20. godišnjica hrvatskih branitelja Dubrovnika, a tek poslije…

Slavit će se na Stradunu, slavit će se na Srđu, pa biraj branitelju gdje ti je mjesto ako ti ga nisu već odredili famozni kriteriji, prema kojima su se u jedinstvu našli svi mrtvi branitelji Dubrovnika i svi „novi“ heroji, živi branitelji Grada, kao branitelji Dubrovnika.
 
Naime, svi poginuli na području općine Dubrovnik su, određeno je, i branitelji Dubrovnika i to im se, eto Bogu hvala, ne osporava.
 
Preživjeli branitelji moraju zadovoljiti kriterij da su bili u okruženom gradu a time je, po neutvrđenom „našem“ ili agresorskom diktatu, priznata nikad proglašena općina od Sustjepana preko Strinčijere, Srđa do Belvedera sa sjedištem u Gradu.
 
Oni koji su ostali u Konavlima a imaju status branitelja ili oni koji su „ostali“ u Dubrovačkom Primorju, a imaju i nemaju status branitelja odjednom nisu branili Dubrovnik, a budući ih je jako malo lako ih je tjelesno pregaziti. A moralno?
 
Pa slavi li se to što je Grad bio u okruženju ili to što je grad Dubrovnik obranjen.
 
Po svemu sudeći slavi se okruženje, jer kako odgonetnuti broj od 1300 branitelja Dubrovnika 1991. u čak 24 postrojbe, kad dokazani branitelji, kao Mladen Jurković do neki dan tvrde da je 163. brigada HV dobila ime prema broju branitelja, koji su u najtežim danima branili Grad na crti bojišnice ili izjavu generala Nojka Marinovića, koji kaže da je agresiju na Dubrovnik dočekalo 410 branitelja i 70 pričuvnih pripadnika, tadašnje oružane sile dubrovačke općine.
 
Valjda to treba većom pameću sve razumjeti.
 
Maraton je to, pokušaj utrke na duge staze, ali trka je davno prije 20 godina odigrana i to je zabilježeno i priznato. Tada ratnicima nisu postavljali kriterije, a danas im se oni kroje, no to će ostati zabilježeno samo kao jedan od mnogobrojnih pokušaja. Naime, postoji u upravi i pravu nešto što se zove stvarna i mjesna nadležnost od koje se pobjeglo a pravda je spora ali neumoljiva a istina nepobjediva.
 
1991. godine rat su dočekale malobrojne snage branitelja pod oružjem, koje su, kako to dobro kaže general Marinović, brojale oko 500 ljudi, a isto tako zna što govori i pukovnik Mladen Jurković, koji kaže da je na crti obrane Grada u jednom trenutku ostalo samo tih 163 ratnika. Stvarno je to bilo tako, samo „mjesno“ se dio pripadnika postrojbe Samostalne dubrovačke djelatne bojne ZNG-a borio na području Dubrovačkog Primorja skupa sa pripadnicima policije, koje je vodio tada, naglasit ću to pričuvni, policajac, kasnije i časnik Marko Potrebica.
 
Mudri stvaratelji kriterija osakatili su općinu Dubrovnik i ohaštrili čak i onaj njen rijetki slobodni dio u Primorju, koji doista i ne bi bio značajan za proslavu okruženja, ali priznat će oni, makar i nevoljko, da bi itekako bio značajan kad bi se, ne proslavilo, nego obilježilo godišnjicu obrane Dubrovnika.
 
Valjda će se jednom obilježiti dan svih ratnika, koji su branili Dubrovnik (općinu), a ako do toga i ne dođe nije važno jer se Dubrovnik ionako nije obranio plesom i pjesmom, nepostojećim strategijskim zamislima iz nenapisane zapovijedi za obranu Zapovjedništva obrane grada, nego tada svim onim, i danas preostalim, živim srcima branitelja Hrvatske.
 
A njih je samo u, naglašavam, NAŠOJ domicilnoj Dubrovačkoj, ne Splitskoj ili Karlovačkoj djelatnoj postrojbi ZNG-a rođenjem bilo iz Dubrovnika, Trebinja, Zagreba, Ljubuškog, Podimoča, Foče, Zvornika, Stoca, Užica, Korčule, Goražda, Smokvice, Runovića, Liskovice, Velje Međe, Petrače, Kijev Dola, Konjica, Imotskog, Slankamena, Pećine, Podhuma, Kaknja, Visočana, Hrasnog, Neuma, Hodilja, Višića, Vitine, Čapljine, Kruševa, Crnića, Sente, Ravnog, Topolog, Zenice, Živinica, Remscheida, Rovaša, Vakufa, Skopja, Mlina, Bileće, Jablanice, Mostara, Grude, Metkovića, Bosanske Otoke, Splita, Mrkonjić Grada, Ponikava, Majkova, Herceg Novog, Mokošice i dakako Vukovara.
 
No dobro, ovo šarenilo, nekima zbilja prilično „čudno“ zvuči jer najbolje zvuči ono domaće izvorno… branitelj sa Straduna.
 
Nadalje, ako govorimo o obranjenom gradu čak da se i ne upuštamo u kasnije razmatranje oslobođenog i oslobađanog grada nešto tu jako nedostaje. Pored do sad navedenog sve vonja na jednu novu od mnogobrojnih podjela branitelja „ujedinjenih“ na Stradunu, a to je zanemarivanje činjenice da je Dubrovnik bio u okruženju i 1992. godine. Tijekom te 1992. godine poginulo je dosta njegovih branitelja iz 1992. godine, koji možda nisu bili obučeni ili mobilizirani na početku ili su bili mladi ili na brodu ili na nekoj drugoj bojišnici.
 
Te godine u proljeće po „prvi put“ su se neki iz Dubrovnika u Grad „vratili“, ne gliserima nego magistralom. Kako su pošli tako u njega i došli a da ga u stvarnosti nikad nisu ni napustili, niti stvarno niti mjesno. Istinski su stalno živjeli i borili se svim srcem da Dubrovnik oslobode a Grad izbave iz okruženja a mjesno su, ne ustuknuvši pred višestruko jačom silom, ostali manje-više na istom mjestu, u istoj općini, tučeni gotovo svakodnevno tisućama granatama. Pored svega toga učinkom njihove uspješne a u biti očajničke obrane „usputno“ su omogućili da Grad ima Odred naoružanih brodova u funkciji, odnosno slobodni Ston i vezu do uvale Prapratna.
 
Posljednji put sam upravo u Stonu sreo Miljenka Bratoša, koji me hrabrio da izdržimo jer za Grad radimo veliki posao ali i to da ne uživa puno razumijevanja za ono što pokušava poduzimati. Dala se osjetiti da je osobno nesiguran s jedne i s druge strane pun volje, entuzijazma i nesalomljivog optimizma kao od prvog dana. I dr. Jure Burić je u jednom prolasku rekao sve Vas razumijem, znam koliko vam je teško ali drž te se, vi ste nada Gradu, koji vas čeka.
 
Ne bi možda bilo uljuđeno, a bilo bi i nekako jeftino proročki, lamentirati na temu, kako bi to bilo da je zbilja bilo 1300 branitelja na crti bojišnice 1991. godine i koliko bi bio veći krug obrane oko Dubrovnika i koliko vremena bi trebalo neprijatelju da dođe na Bosanku da u stvarnosti nije bilo samo onih 500 odnosno 163 branitelja Grada i Dubrovnika u okruženju.
 
Sve nekako podsjeća na izviješća novinara koji su javljali od 23. do 30. rujna 1991. godine o „sporadičnim incidentima“ i jakim snagama MUP-a, koje uspješno brane Debeli Brijeg, dok je njih pod kišom granata i pred napadima pješaštva branio Hamdija Kovač sa skupinom suboraca pripadnika Bojne ZNG i nekoliko malodobnih još golobradih Konavoskih sinova.
 
Da se zaključiti, kako bi branitelji Dubrovnika slavljenjem blokiranog Grada 1991. godine (1992.?) umanjili neospornu činjenicu da su ga branili i sudjelovali u njegovom oslobođenju.
 
S druge strane pojačali bi dojam i „nečiju“ namjeru tumačenja, ispod stola, da je opsada Grada razriješena za političkom trpezom i da je „Bobetkov“ proboj obruča bio bez značaja a da su na Vlaštici, Smrčevcu i Liscu tada već u ulozi napadača pripadnici uglavnom 4. (Pauci) i 1. (Tigrovi) gardijske brigade ginuli za oslobađanje nekog drugog grada.
 
Postoje i postojat će uvijek šarena sloboda „demokratskog“ kriterija većine. Bilo interesno ili drugačije „ujedinjene“ skupine ljudi, ali stvarnost one manjina na bojišnici, u tim krvavim vremenima nije bila značajnije „ometana“, bolje reći potpomagana učešćem većine s puškom u ruci.
 
Pretpostavka održavanja parade, makar ona bila i velebna činjenično stvarno neće ništa promijeniti.
 
Vjerujte, kad se vratimo izvoru, kriteriji će morati biti uvijek isti. Brojke i slova govore sami za sebe i svima, jer eto, kad ste krenuli drugačije od 163 branitelja Dubrovnika došli ste „tek“ na 1300. Naravno još pri tom prvo od mornarice, preko snaga reda do na kraju Garde.
 
Na dan Sv. Nikole, kao obično, ma gdje bili, pravi će, biti i tužni i ponosni, neki od sustava zaboravljeni. Među njima i zapovjednik sa Čepikuća Rade Barišić, koji je „dobio“ Spomenicu, ali nema status branitelja. Ili jedan od gardista, Josip Butigan, koji je svog suborca Ivicu, par dana nakon što su ga četnici pogodili, izvukao mrtvog sa položaja iznad Dola gdje je braneći Ston ranjen iskrvario. Josip također, na papiru, nije Hrvatski branitelj, a suborac Ivica, koji će po svemu sudeći biti proglašen posmrtno braniteljem Dubrovnika njegov je rođeni brat.
 
Ako mislite da su ovi drastični, samo rijetki primjeri zapostavljanja ili neravnopravnog odnosa prema braniteljima, pogledajte sebe, svog susjeda ili prijatelja, koji tiho prolazi pored vas i šuti. Ako progovori odmah mu kažu… što tražiš pa borio si se… za Domovinu.
 
Možda smo u nekom snu možda i u krivu što toliko obožavamo i ljubomorno volimo tu Domovinu i možda bi trebali doći na Stradun proslaviti zajedno, no onaj nekad živi Grad je i onako nekako pust i „prazan“ i tamo se danas baš i ne bi imalo kome pokazivati kape i šuškavce.
 
Evo pri kraju pisanja osjećam se kao da gubimo tlo pod nogama, no ipak ću na Sv. Nikolu, ako Bog da na Srđ, ono tlo za kojega su se borili i na kojemu će slaviti njegovi odvažni branitelji i njihovi obožavatelji iz Naroda dok je to još na vrijeme.
 
Jer uskoro, ako ne i sutra, to tlo će velikim brojem metara i kilometara kvadratnih umjesto mogućeg mjesta zabave i rekreacije svih nas i naših domaćih i stranih gostiju, postati tuđi tzv. Golf grad Dubrovnik, pri tom će i Bosanka 2 pojesti Bosanku pogibije heroja Hamdije Kovača, koja se (da je naša) u njegovu čast, uz proglašavanje Nacionalnog spomen područja Srđa mogla nazvati Kovačev grad ili jednostavno grad Branitelja.
 
Samo pusti snovi, teško da će ga „ulagački“ strani kapital tako nazvati, kad smo ga prodali. Ima, kažu u tome i nešto dobro. Za uzvrat će nam investitori i novi vlasnici urediti spomen muzej u tvrđavi da znamo za što smo ginuli. Kome to bude jasno.
 
Budimo dragi sugrađani koliko s obzirom na prigodu najpogubnijeg dana za Grad slobodno tužni. Ponosni otiđimo na Srđ i prije toga napijmo se vode iz Omble dok se za budući golferski grad ne napravi hidro elektrana, kao sigurni, po potrebi autonomni izvor struje a mi po njenoj izgradnji možda i ne potonemo sa šišmišima.
 
Na kraju će valja, ko što planiraju sa HEP-om ili ti vodama i nas privatizirati.
 
Dan prije ili poslije probudit će se i oni nesumnjivo branitelji, sudionici parade i možda ću im ja i slični ponovo biti još veći prijatelj, kao onda kad je to bilo više ili barem jednako opasno biti.
 
Završavam riječima jedne mlade djevojke, kćerke teško bolesnog branitelja, Kristine Ćurković, koja je jednostavno izrekla, ne samo njenu, najveću nam želju, koja se zove: „Slobodna, nezavisna (neovisna), suverena, samostalna Hrvatska“, dodajem još… i u njoj: „Naš, grad heroj Dubrovnik“.
 
p.s. Ispričavam se ako sam negdje pobrkao pojmove Grad i Dubrovnik, ali ni vama, kao ni meni ne bi bilo lako odgonetnuti ni pojasniti što je što, i tko je branio što, da bi bio proglašen „Braniteljem Dubrovnika“, a bilo bi izvrsno da se popis svih „Branitelja Dubrovnika“ i javno obznani.

Ratni zapovjednik Samostalne djelatne 75. bojne ZNG-a Dubrovnik,
Marko Mujan, prof.

Branili ste Dubrovnik. Bili ste na Srđ, Sustjepanu, Župi, Konavlima, Primorju… Bili ste uz nas kad je bilo najteže i najpotrebnije. Podijelite s nama svoj ratni put, ispričajte nam svoju priču… Pošaljite je na mail kroz http://www.dulist.hr/vase_vijesti.php.

 





O autoru: Dulist


Iz rubrike
  © 2013 dulist d.o.o. Sva prava pridržana