Natrag
23.10.2017 17:17

facebook

twitter

google

rss

dulist

Početak priče iz skrivenog kantuna Grada

22.7.2015 @ 20:51 Boris Njavro Ulicama moga Grada
6;6

Podijelite:

Eto bi i Generalna proba, eto bilo i Otvaranje Igara, a s Igrama, kako godinama znamo reći, počinje i ljeto. A kako se sve mijenja, jer „stalna na tom svijetu samo mijena jest“ kako zapisa pjesnik Petar Preradović, tako se i sa stalnim izmjenama umjetničkog vodstva Igara mijenja i njihovo svečano Otvaranje.

Tradicija i sve ono na što smo navikli polako nestaje, kao na nekoj prolaznoj traci života i vremena, u kojoj svi ti prolazni likovi žele ostaviti svoj trag i učinit neki eksperiment, nešto „po svom“, pa makar i pomalo uništavali sve ono što je bilo prije njih. I time čine da Igre sve manje pripadaju Gradu i čeljadi mu, koja sve manje ima želje biti dio tog ljetnog kazina.
Subotnja jutra
A ni ljeto više ne počinje sa Igrama, puno prije počnu vrućine i navale naši dragi turisti, Grad i ono još malo čeljadi mu već odavno u bunilu noći provode. „A kako nam je tek preko dana!?“ pitaju se, nudeći sami odgovor, jer ljetne gužve preko Straduna i okolnih ulica su neizdržive. Ni subotom se više ne može popiti ona naša redovna „kavica uz čašu razgovora“, malo kome se u ove ljetne dane da izać’ iz doma u te gužve i teško probijanje kroz kordone izgubljenih turista, posebno onih sa i dalje pretjerano brojnih kruzera, zalutalih u sat, dva obilaska Grada.
A nekad se do Dubrovnika moglo i vlakom. Upravo na današnji dan, 15. srpnja davne 1901. godine svečano je otvorena željeznička pruga Čapljina – Uskoplje – Gruž, a prvi vlak uz mnoštvo Dubrovčana u Gružu je dočekao i tadašnji načelnik Općine gospar Pero Čingrija. Na znanje i još uvijek živo sjećanje kod mnogih i ovo, zadnji vlak uz puno manje svečanosti iz Gruža je zauvijek krenuo 29. svibnja 1976. godine. I na taj način smo ostali prometno izolirani.
Ipak, jedna povorka i samim tim gužva preko Straduna do Porta ove subote nikome ne da nije smetala, već su je sa puno dostojanstva naši sugrađani, kao i svi u điru Stradunom, dočekali i u tišini ispratili. Velika i duga povorka, mimohod sjećanja na strašni zločin u Srebrenici povodom dvadeset godina od te tragedije, na čelu koje su bila djeca i dubrovački branitelj u kolicima naš Ale, unijeli su tišinu u ljetni đir Straduna. Tiho i dostojanstveno, na čast našeg Grada.
Grad nije skup…
A nakon te tužne tišine vratili smo se u ljetni đir Stradunom, bučan, sparan i neprohodan. U „Fontanu“ na smiraj, među znanu balicu koja se opire ljetnom kazinu…I, uvijek nas naljuti kad čitamo da je Dubrovnik skup grad! Gledamo sve te skenirane račune betula po Stradunu, kava toliko, sok toliko…. Da, velike su to cijene pića, al’ i neka su! Jer, ako se hoće kava pit na jednom od najljepših mjesta na svijetu, na Stradunu, i uz put se slikat uz osmijeh za stolom i sa pogledom na Zvonik i to pokazat kad se vrati negdje doma ili odmah poslat nekome i negdje putem mobitela, onda plati! I rugaj se sam sebi nakon toga. I neka su na Stradunu cijene tako velike. Zbog svega što se nudi, a nudi se nezaboravna i vječna ljepota našega Grada, te cijene trebaju biti još i veće. Ali, svi vi koji se ljutite na te cijene, ali i dalje pijete kave na Stradunu i slikavate se za sva vremena, znajte kako su samo pet koraka od Straduna naše betule, nas domaće čeljadi, kao „Primo“ ili „Fontana“ ili još neke, a tamo je kava, kao što se vidi na ovdje skeniranom računu, 7 kuna, pelin 8, a piva 13 kuna! Jeftinije nego igdje na Jadranu ovih ljetnih dana! Ali, u tim našim betulama, s klupa i stolica kojih se također vidi Stradun, ali samo njegov manji dio, nije baš poza za slikavanje, ni za neku uspomenu, ni za hvaljenje kad se vrati negdje doma. Ma ni za slanje mobitelom! E pa, „stav’te pamet na komediju“ i urazumite se, slikajte se lijepo na Stradunu, a nakon toga pijte kavu i hladno pivo u ovim našim betulama, ali molim vas nemojte više pričat naokolo kako je Dubrovnik skup grad! A nakon smiraja u „Fontani“, ajmo uz skale na Prijeko…
Kantun labirinta ulica
Čudan je taj labirint ulica koje se spajaju gore na Prijekom, od Dropčeve i trafo stanice sa onim malim parkom – igralištem, pa pored Zamanjine do Vetranovićeve, gdje ih objedinjuje i spaja mala, paralelna njima, Ulica Hanibala Lucića. Ulice dalje od Vetranovićeve na Prijekom, sve tamo do ispod Minčete, izlaze sa Straduna ravno skalinima gore na Peline. A na kraju Lucićeve, pomalo skriven i nekako sa strane, jedan je od onih prelijepih kantuna s kojima završavaju mnoge slijepe ulice po Gradu. Tu završava mala i kratka Lucićeva ulica. I tu me konačno čeka Ibrica Jusić. Dan iza Otvaranja Igara. U samom kraju, kantunu Lucićeve, čudesno jutro nakon Otvaranja, glasovi na nekoliko jezika sa svih strana, bude se naši dragi turisti, jer nekadašnji stanovi, domovi domaće čeljadi sada su apartmani za iznajmljivanje, kao što je i u cijelom Gradu, koji zapravo postaje „apartman city“. Probudio sam Ibricu, iako „ma budim se rano, treba Bonda, a i mene prošetat, ali maloprije sam legao, bilo je četiri…“ Otvara vrata, istrčava prelijepi crni ovčar Bond, pa mačak Kiki, pa Ibrica… “Dobro je, neka si me zvao, sto stvari imam za učinit…“ Čudim se da ga već ovi turisti svojom bukom nisu probudili, „ma… nije tako bučno, navikao sam, ponekad neki mlađi znaju lumpovat, ali… dobro je…“ Ovih dana ima ga na sto medijskih strana, svi se kao iz inata ovom điru ulicama Grada raspisali o njemu, ali bez njega i sjećanja na njegovu obitelj, iz ovog dijela Grada se jednostavno ne može dalje u đir. Čuli smo se već ima tom, na putu za doma zadržao ga je Splitski festival, „bilo je jako lijepo, puno dragih ljudi, opet nekako kao nekad, a imali smo i večer posvećenu Jakši Fjamengu, Tereza, Oliver… pa i ja, lijepo…!“ A sad je tu, „nekako sam podijelio godinu, osam mjeseci Zagreb, gore je sve i kako se baviš ovim poslom, moraš bit gore, lakše putovat, lakše snimat… a ljeto sam ovdje, doma, u ovom malom stanu od četrdesetak kvadrata, kao zadnji Jusić nekada naše velike obitelji koja je ovdje živjela!“
Prve skaline
Tko god mi je pričao o ovom dijelu Grada, spominjao je Jusiće kroz razna sjećanja i zgode, a ponajviše Ibricu, rekli bi kako priča o ovim ulicama bez njih nema smisla, a legenda iz Dropčeve, Frano Klešković Manjana uz priču pronašao je i onu lani objavljenu staru fotografiju njihova prvog razreda osnovne škole iz Grada, gdje u samom kraju, na kantunu, kao što mu je i dom na kantunu ulice, sjedi mali, ćelavi Ibrica. „Sjećam se toga, pa to ti je Frano dao? Otkud mu to…, nemam tu fotku, aj mi to razvij!“ Ibrica će, sad već razbuđen. Pitam ga o čemu ćemo nas dva pričat, kad je već ovih dana dao razgovore na sve strane, a on će na to „ma ni pola tog nisu spomenuli!“ I krene priča, i zaista Ibrica i njegova priča života su za roman… „Prvi sam se ja rodio u ovoj kući, 1944., Đelo se rodio u Antuninskoj ulici, tamo smo prvo živjeli. Od tamo su nas „prebacili“ ovdje, a tada je ovdje bio magazin, nešto je netko prije nas tu držao… tako da sam baš vezan za ovu malu kuću, zapravo dio nje, prizemlje i prvi pjan, ukupno tek nekih 40 kvadrata. I sve je počelo ovdje, sve se zbivalo ovdje… to djetinjstvo, te prve igre… bilo smo siromašni, ma svi su tada bili siromašni, iza onoga rata, mi smo neka „Trumanova generacija“, baš tako smo se zvali, po onim jajima u prahu koje su nam avionima u paketima bacali, a mi se zahvaljujući njima prehranili! Tu na skalinima, mojim prvim skalinima na kojima sam nastupio i prvima od Buže prema gore, na Peline i prema Minčeti, i na prvoj placeti iza, pored skalina za Zidine, bilo je naše djetinjstvo. Naše igre, zabave, predstave koje smo činili navečer, a roditelji bi se skupili i na zidiću, tamo pored trafo stanice koje tada naravno nije bilo, gledali bi sve te naše škerce i kazine!“ I tu krene Ibricina priča, ma ni pola je nisu ispričali…

Komentari





O autoru: Boris Njavro


Iz rubrike
Impressum |  © 2013 dulist d.o.o. Sva prava pridržana