Mogli bi započeti ovaj đir o tome kako Revelin puca, možda i o tome kako zapravo cijeli Grad puca; i Dvor i Sveti Ivan i… a nekome tko bi o tome trebao brinuti „lagano puca…“ zbog tog svega, sve dok se soldi broje.
Na današnji dan, 1. listopada bio bi red prisjetiti se s još malo ponosa kojeg imamo u sebi i kako je zaista počelo pucati one davne 1991. po našim glavama, ali o tome smo u điru već prije pisali, a i pisati će ovih dana neki novi iznova. Baš „iznova“, neku svoju povijest i neka svoja sjećanja. Ma, o puno tog bi se trebalo pisati, o svemu oko nas što nam se događa, ali i kad se napiše nešto, upitaš se čemu i zašto, kad se kolo i dalje vrti onako kako ga vode oni kojim za sve nas lagano „puca…“. Šetnja Gradom nekako je sve ugodnija u ovu divnu dubrovačku kišnu jesen, jer „kad svi odu i kada bude vrijeme da se stiša zvuk sa vrelih struna ostat ćemo pusti kao vjetar …sami sred Straduna“. Čak i mačka nalazi svoj mir i san uz zid Male braće ili na zidu iznad pomalo praznih Banja.
Nema više ni kučka ni mačka
Stara je izreka, sve češće korištena, kako „u Gradu više nema ni kučka, ni mačka!“ Za pojasnit, to bi kao značilo da u Gradu više nema čeljadi, sve iselilo i otišlo van zidina, a s njima i njihovi kućni ljubimci, mačke, papige, staglini, kanarinci, što sve ne, pa i kučki. Istina, čeljadi ima još nešto malo, ni trećina kao prije nekih dvadesetak godina, po koja mačka će vam još uvijek preći preko puta ako prođirate sporednim ulicama Grada, ali kučaka više skoro pa i nema. Ni blizu kao nekada.
Valjda čeljad više nema para ni za sebe prehraniti, a kako će tek kučke. Tek poneki vlasnik prošeće đir pun ponosa sa svojim mezimcem, često potvrđujući pravilo kako pas i njegov gazda godinama sve više liče jedan na drugog. U sjećanja nam tako dolaze neki drugi, dragi kučki, psi koji su na svoj način obilježili svakodnevni đir Stradunom tamo nekih 70 – tih, 80 – tih, mezimci koji su bili neizostavni simboli Grada. Harry i Mušo, tek evo njih dva iz sedamdesetih, koji su u stopu pratili svoje gazde, od betule do betule. Znali su i njih dva popit po koju, na primjer rakijicu, u Cele, Sneku ili Orlandu s poda iz pepeljare. Bilo ih je još, baš takvih, dragih, simpatičnih i svakome znanih kučaka. Evo, sjetimo se Čolove Đine. U godinama iza nas sve se promijenilo, nema više mnoge znane čeljadi u điru, neki odselili, neki preselili, tako nema ni njih, naših omiljenih kučaka.
Devetnaest mu je godina tek!
Ipak, jedan je ostao i redovno je tu pored nas, u svom điru Stradunom i ulicama Grada svaki dan. Dapače, on je simbol i neizostavan dio našeg đira. Medo, mali smeđi, jedva oku vidljiv mješanac koji je stalno u điru tu oko naših nogu, stalno u opasnosti da ga ne zgazimo, jedan je od četiri mala kučića iz okota prije skoro dvadeset godina, tate polu pekinezera iz Široke kome se ime ne pamti i majke crne pudlice Mrvice. Dakle bila su četiri mala kučića, svi muški, tri su išla na mater, crni i veći, samo se Medo bacio na starog, smeđ je i malen, neka čudna mješavina.
Njegov vlasnik Srđan Hrnić sjeća se kako ga je sasvim neplanirano kupio, davne 1996. godine i dao za njega tada vrijednih pedeset DM u slučajnom điru: „Vlasnica je čekala na buri tri sata kupca, držala ga u naručju i tresla se od zime, ja sam pijuckao kavicu unutra u Sneku i sve to gledao, te joj prišo i reko „Neće ti taj ni doć kad do sad nije, daj ti meni njega, evo ti solde!“ i nekako je nagovorio, uzeo sebi Medu, a za minut, dva eto i najavljenog kupca, kaže kako kasni, ali ja više Medu nisam dao! Prodano! I od tada je moj!“ Od tada, dakle ima već devetnaest godina njih dva, Srđan i Medo su nerazdvojan par. „Ima milijun i jedna stvar za ispričat o Medi!“ kaže Srđan, a najvažnija je što je evo doživio 19 godina, za čudo i „po duhu svetom!“ U stvari, taj njegov Medo je mezimac svih nas iz balice, svih koji ga znamo sve ove godine, jer i s nama je tu negdje, u điru svaki dan. Pa ajmo o Medi Srđane, tko je, što je…
Kad mu zavonja „mandolina“
„Sva tri mu brata mu bili su veći od njega. Istina, ne treba puno za bit veći od Mede, nije on u visinu ni 25 cm. Nikad nije bio vezan, niti na uzici, on ne bi ni znao ić na kaišu. Jednom sam mu stavio uzicu, kao idemo u šetnju, pogledo me jesam li lud! Svaki dan je u điru, po kiši, po suncu, tu oko nas, sam, svojim putem. Potpuni slobodnjak, kao pravi umjetnik života. Zna svaku ulicu, svaki kantun Grada, svi ga vole, svi ga znaju, svi ga pomaze i pozdrave, a on, kao veliki, onako „cool“, javlja se samo odabranima. Doma se vraća tek za objed, kad ostane koji sat, dva za „ubit oko“. Prije bi redovno išao do Mliječnog restorana, tamo su mu kuharice spravljale nešto za objed, ali kako nema više ni Mliječnog, Medo se sve češće vraća samo doma, na objed. Noći provodi isključivo doma, mirno spava, nikad se nije izgubio, rijetko ide van zidina, osim kad bi mu mandolina zavonjala, onda ga je znalo ne bit! Kad se vjera, onda zna dva dana negdje zalutati, jednom su me zvali kako su ga vidjeli na Boninovu, pa smo ga autom tražili. Zna zbog cura i do Ploča otić, ali rijetko. Tu je doma, u điru, stalno!“ – Srđan će u dahu o svom mezimcu. Medo je bio nekad veliki ljubavnik, dok pričamo nailazi lijepa mala maltezerica, a on – sav drhti! Kreće akcija, zanos, ali ovaj put bez rezultata. Godine su neke!
Rep mu je već olinjo…
A bilo je nekad i dobrih rezultata, na sve strane, potvrda tome su i njegovi potomci, od kojih je bila najpoznatija kćer mu, mala Nera koju ste dugo mogli vidjeti na skalinima od Dominikanaca s vlasnicom Katom Stojanović. Znali bi se njih dvoje, Nera i Medo, kćer i pape, sresti i posvađati, Srđan to po običaju na svoj originalan način pojašnjava: „Vikala bi ona na njega, ljuta kao prava kćer, a on samo šuti, muči, bit će ono … zna da griješi!“ Pričalo se kako ga je Srđan jednom počeo uređivat, jedne zime kupio mu neku bundicu za vanka, na buru izać, A Medo prvo malo sve to njušio, čudno gledao, otišao u đir, ali se vratio bez bundice. Kasnije je netko iz balice našao tu bundicu i vratio je Srđanu, ali Medo je na sebe više nije dao stavit. Al’, godine ga pomalo stišću, „Rep mu je već olinjo, ko u pantagane!“, ali i dalje, Medo je mezimac Grada. Kad ga vidiš, znaš kako je tu negdje i Srđan, Još malo pa mu je i dvadeseta, čudo van svakih očekivanja, ali Medo ostaje i dalje u điru, sporiji, s manje dlaka, pomalo i previše star i u nekim godinama, ali i dalje pun slobode, škerca i nekog šarmantnog ljubavnog zanosa, kao zadnji kučak našeg đira po Stradunu.