Natrag
18.11.2017 07:32

facebook

twitter

google

rss

dulist

NAJSTARIJA DUBROVKINJA NINA VALJALO Kako sam doživjela 108 ljeta!

26.7.2016 @ 19:48 Mia Njavro dulist IN
4;4

Podijelite:

Gospođa Nina, Nine Valjalo, proslavila je nedavno veliki rođendan, čak 108 godina. Rođena 6. srpnja daleke 1908. godine, još uvijek vedra i smjela duha, teta Nine ispričala nam je zanimljivu priču o odrastanju u Konavlima početkom dvadesetog stoljeća, ali i teškim trenutcima, brojnim državama i ratovima koje je proživjela, cijelo vrijeme nasmijana i vesela – baš kao i ovih dana kad smo se kod nje počastili rođendanskom tortom i zadivili se koliko je cvijeća, brzojava i lijepih riječi dobila za svoj dan. U stotinu i ‘nešto malo’ godina, reći će, nije bilo lako preći sve zanimljive stvari iz života!

-Pamtim neke stvari iz djetinjstva, vjerujte mi, bolje od ičega. A to vam je prvo od straha, osobito, recimo 1914. godine, kada se zaratilo. Kako nas je bilo puno djece, ostala su ta svježa sjećanja, igre, pjesmice… Neke od njih i dan danas pjevam i recitiram – smije se za početak ova draga gospođa kazavši nam kako je djetinjstvo u Konavlima, u to doba, bilo za poželjeti.
-Rodila sam se u selu Vodovađi i moje djetinjstvo zaista je bilo krasno u mnogobrojnoj obitelji Fiorović. U onim vremenima, bilo je puno skromnije, kako se moglo i baš zato bilo je za zapamtiti. Živo mi gori u sjećanju – kaže, sjećajući se školskih dana, ali i godina bez škole, kad je vladao rat.
-Prva moja škola bila je Pločice, a kasnije sam se školovala u Herceg Novom. Moja majka rođena je u Mikulićima, pa je bilo bliže ići iz Mikulića na Pločice u školu nego iz Vodovađe, gdje je bio pravi dom moje obitelji! Prvi i drugi razred bila sam kod moje babe na Mikulićima , da mi nije teško hodati – jer, nije bilo lako ići pješke. Jedan dio puta bio je u redu, a kasnije od kamena do kamena… Ali, tako su išli svi, pa i ja! – kaže gospođa Nine, dodaje – i to je lijepo sjećanje.

Konavle prije Prvog svjetskog rata
Kuća moje babe na Mikulićima bila je za ono doba moderno uređena, imali sa čak, kako se to tada zvalo, američku kuhinju , jer je njen otac bio kapetan – kaže, vraćajući se u sjećanja toliko živo da smo i mi sami osjetili da smo tamo u to doba, u kući koja je tada bila centar njenog svijeta u tom najranijem djetinjstvu.
Razdoblje prije Prvog svjetskog rata – tad se živjelo savršeno, reći će, puno bolje u Konavlima nego u gradu. A obitelj tete Nine, Fiorović, bila je jako imućna. Naime, na Debelom Brijegu imali su kuću, prihvatilište i prenoćište i bila je upravo tu i žandarska stanica, mlinovi, štale, komestibile…
– U toj našoj kući bili su žandari. Imali smo dva stana, bila je to tada ogromna kuća, ne manja od današnjih, samo građena drukčijim stilom. Na prvom katu bila je žandarska kancelarija, financi i žandari, jedini zakon. Pa kancelarija za stranke, nešto kao granica! Tu su se mijenjali kari, išli su put Konavala i obratno, ovdje bi se zaustavljali popraviti kare! Moji su imali i dućan i gostionu u kojoj je sve posuđe bilo od bakra, a sjećam se i velikih bakrenih romjenča za vodu.
Naša obiteljska kuća u Vodovađi bila je velika, puno grana je živjelo zajedno u slozi i ljubavi i to više od dvadeset ljudi, bez radnika koji su pomagali raditi na zemlji. Mo je otac našao živu vodu i napravio gustjernu u kući i mislim da je ta gustjerna još i danas živa u kominu naše kuće u Vodovađi. A bili smo jedni od rijetkih koji su u kući imali špaher. Sve vam se prije radilo na živu vodu i na mlin, mljelo se žito, ulje, imali smo dva mlina od ulja i tri od brašna, a i stupu za jako sukno, što se koristilo za domaću uporabu. I samo da znate, nije se koristila ovčja, nego kozja vuna, fina i mekana. A koliko je tu posla bilo… Kočet, to je kozja vuna, kvalitetna i fina. Koze se striglo kad i ovce, pa prelo i tkalo, za konavoske modrine od djevojčica i bjelače – kaže nam još jednu zanimljivu crticu iz života.

Tko nije imao, morao se snalaziti
-Ljudi koji su imali malo ovaca, držali bi ih u kući, pa nisu puno izlazile vani, i vuna bi im bila fina i mekana. Kad bi ovce bile vani, vuna bi se petljala po drači, a siromašne cure i žene išle bi i skupljale po trnju i kupile vunu, pa bi doma prele i plele bječve. Bila je to, znate – velika razlika! A što ćemo govoriti… Tko nije mogao, morao se snalaziti… – kaže sjetno. A sjećanja idu dalje!
-A imam vam i još nešto reći, čega se kao dijete sjećam – sjećam se leta cepelina, koji je plovio gore po nebu, pa bi izišli svi gledati, kao da gledamo neko čudovište. On je iz Amerike dolazio u Europu i to je nama bilo nešto fantastično – kaže, tada kao dijete ni ne znajući da će uskoro i sama obilaziti mondena mjesta i uživati u putovanjima. Kao i njezin otac nekad, kad bi donosio stvari i robu za kuću u Vodovađi, ali prvenstveno za Debeli brijeg.
-Moj pokojni otac je išao po svijetu i iz Trsta donio prvoklasno grožđe muškat, pedeset kvintala. Znate, Konavle su se obnovile lozom nakon peronospore 1928. ili 1929. godine, krenuo je život nanovo – kaže, dodavši kako je poslije opet sve bilo gore od gorega, jedno za drugim – kaže.
Kad je poslije I. svjetskog rata stvorene kraljevina Jugoslavija, nakon dvije, tri godine stari Konavljani su govorili ‘Nesta Franje – nesta hrane, nesta Karla – nesta para, dođe bre – vrag odnese sve’.
U svibnju 1931. udala sam se za Miha Valjala, koji je u Dubrovniku već imao svoje poduzeće, koje se zvalo Auto Excursion. Poduzeće je imalo autobuse i tri luksuzna automobila kojima su se činili izleti do Mostara, Cetinja i drugdje i to negdje od 1933. Kancelarija je bila na Pilama u dijelu kuće u kojoj je bila kafana Dubravka, a garaža i radionice su bile na Pločama od Gimnazije skoro do Banja militarih. A kako je lijepo odlutati u te godine kad se živjelo opušteno, a opet svjetski i moderno – kaže, dodavši i ovo:
– U braku nam se rodilo dvoje djece sin Miho i kći Pavica, ali malo smo bili u braku tužno će tete Nine i dodaje svega 18 godina, malo s nekim koga voliš i koga si izgubio, a to malo godina do drugog svjetskog rata putovali smo, živjeli smo lijepo, ali skromno u svemu – oblačenju i hrani i ponašanju i zabavi – bilo je to lijepo vrijeme. Mislima se vraćam, ponekad zaboravim ali upali mi neki „kliker“, pa se sjetim. Zapravo sjećam se ja svega toga od djetinjstva…..- kaže dok prelazi na drugu temu malo tužnu.

Do dobrostojećih do siromašnih ljudi
-Opet je počeo rat 1941. U ratu smo svašta proživjeli, a najviše straha. Puno je ljudi stradalo, a do hrane se jako teško dolazilo. Zaludu ti je bilo imat novaca, nije se imalo gdje što kupit, a kad su komunisti došli 1944. sve su ‘poravnali’. Bilo je to grubo doba. Bilo je dobrih ljudi i simpatizera, koji nisu znali što komunisti spremaju. Iz početka se mislilo da će biti bolje, a onda je nastupilo grozno doba – gdje god je ko imao što bio je ‘grešnik’. Moj muž na primjer otključao je sef i davo kome je trebalo, za liječenje, za pomoć, za školu, ali 1949. je umro pa vazda mislim ‘Bože zašto si ga digo’. Moj muž je prije rata kupio kuću s tri stana i dućanima u Zeljarici od čijih prihoda se je moglo dobro živjeti. E onda su nam oduzeli poduzeće, dućane u kući u Zeljarici i postali smo siromasi od dobro stojećih ljudi. I tako je to bilo – burno doba. I teško. Neprijatelju ne bih to poželila. Ostala sam sama s dvoje djece i snalazila sam se kako sam znala i umjela. Kad su počeli nešto vraćat i ja sam pošla tražit moje oduzeto. Napisala sam da imam dvoje djece koje školujem i znate što sam doživjela. A čovjek kojemu sam odnijela taj dokument na općini mi je rekao: ‘To bi značilo da mi vama to sad regalavamo’. Mislila sam da će mi izletiti oči iz glave. Ima tih stvari što se ni ne valja sjećat. Sutradan pljušti kiša ko iz kabla, a ja mislim što ću sad radit, kome se žaliti? Sjećam se da sam uzela ombrelu, obukla se, nisam baš ni imala neke cipele koje nisu propuštale vodu i razmišljam se :“ Idem okisnut do Argentine da me prođe – to neću nikad zaboraviti. Niti sam se prehladila niti mi je loše bilo. Trebalo mi je sam da se ‘ispušem’, da mi uz glave izađe jad. I znate što, nakon dosta godina uspjela sam dućane vratit i prodat i podić se na noge i ponovo me zadesila nevolja, potres 1979. jako je oštetio našu kuću u Zeljarici. Imala sam jedan stan ja a drugi moj sin koji je tu imao i svoju advokatsku kancelariju. Taj dan isto neću nikad zaboravit. Ja i moj sin sa ženom i djetetom u šoku smo napustili kuću i jedino što sam donijela u kuću moje kćeri i zeta u Lapadu bila je jedna vješalica. Od onda sam u Lapad – kao u jednom dahu, toliko živo kao da smo i sami s njome bili to cijelo vrijeme.

Najteži trenutak – gubitak sina
Ma puno je toga teta Nine prošla i vidjela, zaista. Kaže, iza nje je nekoliko država, od kojih se nekih ni ne želi sjećati i nekoliko ratova, koje dobro pamti. Preživjela je i Domovinski rat, a sjetno dodaje kako joj je najteži trenutak bio 1993. gubitak sina, kojeg se s tugom sjeća i što joj je najteže u životu palo.
-Htjela sam djeci davati sve što im treba, a gubitak sina me ubio – iskreno će. Ali, kaže život ide dalje, nekad bolje, nekad gore, a nekad – zaista užasno, reći će.
Naravno, za kraj smo morali pitati jedno jednostavno pitanje: ‘Koja je tajna sto ‘i nešto’ godina? A odgovor je još jednostavniji – umjeren život! Kazala nam je ovo teta Nine za kraj:
-Moj sin bi se znao šaliti, kad bi me što najedio: ‘Moja draga Nine, živjet ćeš ti meni sto godina!’ – a ja prešišala. Bog mi je dao po prirodi dobru narav i da mislim o tome kako je drugima, a ja sam uvijek nešto imala. Imala sam dobrog muža, dobru djecu i tu je to zadovoljstvo – imati nešto lijepo u životu. Uvijek sam govorila: ‘Proći će!’ I ono lijepo i ono grubo. To je ta velika tajna dobrog života. Kad je došao prvi rat, mislili smo da je gotovo, da je prošlo, obnovilo se i završilo. Pa smo govorili da je gotovo, pa opet drugi rat, treći rat… Ali onda kažete: ‘Ma proći će i ovo!’. Pamtim samo lijepe stvari, to je život. Sve ostalo – prođe. Majka mi je govorila vazda: ‘Moje dijete, u dobru se ne ponesi, a u zlu se ne poništi.’ Vjerujte mi, bez novca se ne može živjeti, ali nije samo on važan, što će ti pare ako nemaš ništa drugo? Pomozite, dajte u nevolji i to je život. Sjećati se lijepih stvari. Važna su sjećanja. A imam se čega lijepog sjećati. Imam, imam…

Komentari





O autoru: Mia Njavro

Diplomirana novinarka i magistrica komunikologije. U slobodno vrijeme pišem, u radno vrijeme pišem. Prestala sam skupljati salvete, a najčešće se bavim temama od životne važnosti, kao što su filmovi, glazba i društveni mediji.

Iz rubrike
Impressum |  © 2013 dulist d.o.o. Sva prava pridržana