Natrag
19.8.2017 15:05

facebook

twitter

google

rss

dulist

Može stat, ma nam je bolje mučat!

12.11.2015 @ 19:11 Boris Njavro Ulicama moga Grada
5;5

Podijelite:

Nabaci nam neki dan u „Fontani“, na našim subotnjim okupljanjima, legenda „Rokaša“ i Grada Igor Žuvela jedan „kratak“, onako „savjetnički“; „Neka draga žena na Stradunu, u điru upita prijatelj u prolazu „kako si, kenova?“, a on joj onako ležerno na to odgovori „A može stat!“

A mi se upitasmo što ona na to pomisli, kako je ona to pojasnila? To je već ženska tajna. Naravno, u danima smo pred još jedne izbore, pa evo jedna koju zapisa Ivo Andrić: „Čim jedna vlada osjeti potrebu da svojim građanima obećava putem plakata mir i blagostanje, treba biti na oprezu i očekivati obrnuto od toga“. Baš kad smo htjeli nešto i reći o izborima, zašutjesmo, jer tisuću puta se pokaješ za ono što kažeš, rijetko za ono što prešutiš! I zaključismo, bolje nam je mučat!

Ured u Dvoru
Ma nekako nam još u misli i naše male razgovore uz piće dolazi gospar Ivo Rudenjak. I razne anegdote vezane za njega. Spomenusmo već, njegov dragi prijatelj još iz dana djetinjstva bio je veliki gospar Grada Tomislav Šuljak, zajedno su svašta nešto prošli, još kao djeca, pa u mladosti, a tek u nekim godinama, kad je Rudi, kako ga naš Tomo voli zvati, pojašnjava nam „tako smo ga kao dijete prozvali u igrama na Prijekom, a pravo ime mu je Ivan, a ne Ivo, i to mu je nadimak!“, često vodio sa sobom na razna europska putovanja. I to smo spominjali i zapisali. Ali evo jedna zgoda koju nismo; nakon što je Ivo Rudi Rudenjak sredinom šezdesetih godina nabavio na nekoj rasprodaji u Njemačkoj čak 160 tada modernih aparata za limunadu, kao dobrom poslovnom partneru najavio mu je svoj dolazak u Grad njemački partner! I nastade panika, gdje će Ivo primit tako uglednog gosta, kad nema ni svoje kancelarije, a želi mu se pokazat u velikom stilu, kao vrhunski partner i dobar poslodavac. Snašao se Ivo i tada, zamolio je svoju veliku prijateljicu Dubravku Beritić, inače istinsku zaštitnicu Grada i spomeničke baštine za kojom i danas plačemo i s tugom je se sjećamo i prizivamo je, da mu na taj dan ustupi svoj ured u Kneževu dvoru. Naravno, gospođa Dubravka je svom prijatelju i to učinila, te je Ivo svog njemačkog partnera dočekao kao vrhunski poduzetnik. Nijemac je bio oduševljen s kim ima posla, prelijep ured u najljepšoj zgradi Grada, umjetničke slike na zidovima, sve u sjaju, a lukavi Ivo se čak dosjetio te je na svoj, zapravo Dubravkin stol, stavio i fotografiju svoje obitelji. Pazio je na svaki detalj.

Split banana
Posebno je gospar Ivo Rudi Rudenjak bio jako ponosan na brodarsku povijest svoje obitelji. Prijatelj mu, znani nam Josip Jozo Luetić istražio je i objavio je malu knjižicu „Profesionalni moreplovci porodice Rudenjak u svjetskom brodarstvu pod zastavom Dubrovačke republike“, a reprintom te male knjižice započinje i već spomenuta monografija o njemu. Tako u toj maloj knjižici čitamo i kako je na dubrovačkom briku „Il Fortunato“ kao dio posade iz 1805. godine kao gvardijan – brodski oficir bio ukrcan i Ivo Rudenjak, kome je neke ostale poslove bila i dužnost da brodske mladiće – mornare i „male“ – početnike podučava u mornarskoj vještini i zvanju. Upravo kao i imenjak mu mnogo godina iza mlade ugostitelje. Na tom istom brodu bio je ukrcan i Stijepo Rudenjak kao pisar – nautički časnik, te je još puno Rudenjaka plovilo na raznim dubrovačkim brodovima svjetskim morima. Da, ima još nešto vezano za gospara Iva Rudenjaka, kao i za našu mladost. Sredinom sedamdesetih godina otvorio je slastičarnicu „Bianco bar“ u Kunićevoj, tu smo se okupljali prije i nakon škole, kad bi se obružalo, tu se pila kava, ali i jela prelijepa „split banana“, a kako je tu bio i tada, a i danas je, kultni kafić „Galerija“, ostalo bi se u Kunićevoj dugo u noć. „Galerija“ koju zadnjih godina vode dragi likovi Butigan i Sušić Suva i dalje je kultno mjesto Grada, sad je spojena u oba navedena prostora, a ovom pričom ulazimo u Kunićevu ulicu.

Na ulazu u Kunićevu
Prije nego što se krene u Kunićevu ulicu, na lijevo sa Straduna kuća je zvana Kaboga. Prva prizemna vrata ulaz su u dugogodišnji kiosk, središnji na Stradunu, samim tim godinama i najposjećeniji. Do Domovinskog rata držala ga je „Borba“, tu smo najčešće kupovali razne stripove, među njima najradije naravno legendarni „Alan Ford“ koji nas je na svoj način i odgojio, te i nakon svih ovih godina olako citiramo najznanije izjave njegovih junaka. Koji su redovi tu bili kad bi utorkom došao novi „Alan Ford“! A naša generacija ponajviše iz ovog kioska pamti kad su ga vodili Gojko i žena mu Nada, dragi likovi Grada kojih više nema i o kojima smo pisali u ovom điru. A o ovoj kući, zapravo i palači, iznova listamo i čitamo knjigu Ivane Lazarević Vlasteoske kuće…“ a Ivana je zapisala kako je kuću još davne 1667., dakle u godini Velike trešnje, zakladi Opera pia ostavio oporukom tadašnji vlasnik Ivan Vidov Gozze. Ivana će pronaći i zapisati kako je u ovoj kući 1817. na gornjem katu živio Kristo de Largo, a kat niže živjela je Marija Caboga rođena Sorgo, četiri njene sluškinje te njen sin, Vlaho Bernard, svakako zanimljiv nam i zbog toga što je on bio jedan od organizatora ustanka protiv Francuza 1813/4 godine. O njemu će Josip Bersa u svojim „Dubrovačkim slikama i prilikama“ zapisati kako je koju godinu iza zbog sukoba sa znanim nam austrijskim generalom Todorom Milutinovićem, onim što je bahato sjeo u biskupovu stolicu za jedne Feste našem Parcu, završio i na sudu, zatim pozvan i u Beč, a nakon gubitka spora, povlači se u Cavtat, gdje mirno živi do smrti 1854. godine. Zahvaljujući dragoj nam gospođi Nadi Skatolini i njenim sjećanjima pribilježenim u knjizi „Pripovijesti o Gradu“ saznajemo kako je u prostoru današnjeg kioska početkom 20 stoljeća, dakle prije nekih stotinjak godina, bila parfumerija tada znanog fotografa Josipa Bernera, u butizi do njega bila je cvjećarnica znane obitelji iz Gruža Wregg, a do njih, treća u ovom nizu i prva već na susjednoj Nalješkovićevoj ulici butiga tada štovanog meštra od odijela Petra Ortolanija.

Gospođa Mimi iz teatra
A kad već spominjemo obitelj Wregg, dolazi na pamet nešto što smo datumom zaboravili, a što se ne smije zaboravit! Ovih dana bila je godišnjica smrti jedne po puno toga velike osobe Grada. U Dubrovniku je 22. listopada 2011. preminula Mirjam Mimi Ferera, tada dopredsjednica Židovske općine u Dubrovniku i znana nam kao dugogodišnja tajnica Kazališta Marina Držića. Rođena je 1925. u Dubrovniku iz uglednih trgovačkih obitelji Danon i Ferera, inače podrijetlom iz Sarajeva. Drugi svjetski rat prekida njeno redovito školovanje, te je i ona sa svim dubrovačkim Židovima bila zatočena u logoru Wregg u Gružu. Nakon tog rata započela je novi život u svom rodnom Gradu kao tajnica u Kazalištu Marina Držića u kojem je dočekala mirovinu. Bila je dobri duh dubrovačkog teatra, unijevši svu svoju energiju, godine i posvećenost Kazalištu Marina Držića ostajući u sjećanju generacija dubrovačkih glumaca i zaposlenika kazališta kao i redatelja i glumaca iz cijele Hrvatske koji su pohodili Dubrovnik tijekom Ljetnih igara i njegovo kazalište u zimskim sezonama. Za sve njih bila je i ostala Gospođa Mimi iz teatra. Više od 60 godina aktivno je sudjelovala u radu Židovske općine Dubrovnik, a tijekom Domovinskog rata brinula je o saniranju oštećene Sinagoge i vjerskih predmeta, dala doprinos u povratu umjetničkih pokretnina iz SAD – a , brinula o obnovi i znatno pridonijela otvaranju prvog Židovskog muzeja u Republici Hrvatskoj. “Njezinom smrću kao da se zaklopilo jedno poglavlje u povijesti naše zajednice i to jedno jako vrijedno poglavlje. Jako žalim što nije bilo više vremena za čuti sve neispričane priče koje bi bile dragocjene za buduća vremena Židovske općine Dubrovnik” – izjavila je prije evo već ima i četiri godine na njenom sprovodu predsjednica Židovske općine Dubrovnik Sabrina Horović. Našu dragu gospođu Mimi naš i njen Grad zaista ne može zaboraviti.

Komentari





O autoru: Boris Njavro


Iz rubrike
Impressum |  © 2013 dulist d.o.o. Sva prava pridržana