Imam redovito puno obaveza vezanih za prošlost i sutra snimanje dokumentarca o oslobađanju Dubrovnika iz okruženja, koje bi se trebao pripremiti, ali ne daju vragovi mira našoj sadašnjosti.
Srđ nije pao i Grad je opstao, a cijeli Dubrovnik u ratu oslobođen. O čemu to opet pričam? Bilo pa prošlo, rekli bi neki, ali nije prošlo. EU-Ropska djeluje preko svojih vazala u Hrvatskoj i Dubrovniku. Jedino dobro što se događa je umjetnost, izgubljenoj prijestolnici kulture u Hrvata, pred gradom Rijekom pokleklom Dubrovniku.
Ana Rucner i trubači gospodina GJUDA s dragačevskim melosom prizivaju novu zoru na Srđu. Financira Excelsa Nekretnine, plješću Gradonačelnik i Župan. Za lijepe oči, ili ipak ne bi li se, valjda, ubrzao nekretninski projekt ‘Golfograd’ na Srđu. Uz priznate svirače skupina Arije (nekadašnje Ladarice), pjeva izvrsno pjesme, a onomad na LP (long play) izdanjima na veliko i o drugu Titi ljubičici plavoj. Neka nama umjetnosti.
Neki će reći ‘a da ti to nemaš nešto protiv izvođača romskih melodija ili protiv Srba ili Titinih ptica pjevica’ (makar ne zaboravimo koliki je on bio Veliki… lovac). Ni govora, začudit će vas ako kažem da sam nekad svirao u limenoj glazbi i da cijenim trud simpatičnih svirača, pogotovo trubača, ali u ovom slučaju ću se našaliti i napisati: ‘Uzalud vam trud svirači’.
Moj suborac je napisao: ‘Nismo još zaboravili da smo se protiv ‘srpskih truba’ upravo tu gore borili. Ne mrzim ja po nacionalnosti nikoga, ali gdje je u ovoj prilici domaći kadar, Tereza, Đelo, Milo, Pero Šiša, s mladom uspješnom čelisticom Ninom Zvone, učenicom prof. Ane Zanini, Silente, Dubrovački Simfonijski Orkestar itd….’, drugi na njegovo pak dodaje: ‘Mislim da se moj suborac referira na izbor repertoara i da je zvuk truba dragačeva neprimjeren bar ispod križa pod kojim su izgubljeni mnogi mladi životi…’.
Svoje suborce cijenim i poštujem, ali poštuje li nas branitelje onaj koji je u ovoj igri od početka, nasljednik Dubravke Šuice Andro Vlahušić. Dokazano ne, osim onih i onda kad su mu išli niz dlaku.
Sve se čini na mala vrata i ne radi se o glazbenim ukusima. Stvar je puno složenija nego to izgleda i ne treba se zavaravati da ovakve slobode, kroz nastupanje ‘kulturne revolucije’ imaju tek samo umjetnički sadržaj.
Dubrovnik su neki namjeravali braniti glazbom, a povijest je učiteljica. Znači kad se nekoga natjerava na obranu, postoji i napadač. U miru je to drugačije, ali se čini razvidnim, a spomenuti stavovi Branitelja po meni imaju itekako težinu. Jesam li zadovoljan time što ovako zaključujem? Niti najmanje, ali spreman sam pojasniti od povijesnog, političkog, ekonomskog, sociološkog, psihološkog pa do famoznog umjetničkog konteksta ovakve ‘fenomene’.
Varietas delectat (raznolikosti uveseljavaju) … ali nije dobro! Tko drži Srđ taj ima Dubrovnik, rekao je pokojni general, po ‘našima’ umalo i haški uznik Janko Bobetko.
Sreća je, ali i s druge strane žalosna okolnost, što ‘ljevičar’ Andro Vlahušić nije Gradonačelnik, a ovo je na tragu djelovanja koje je on započeo i eto njegova revolucija traje i dalje. Puno toga smo izvarani i vazda nas se dovodi pred svršen čin. Jedva smo spasili Omblu i Muzej, ali jahači dubrovačke i hrvatske apokalipse ne žale šibati Konje…
Riba smrdi od glave i to s visoka, a nas branitelje prisiljava da se bavimo njenim čišćenjem od repa. Iskreno sam razočaran, ali bacanje kopalja u trnje prepuštamo drugima. Obrana Dubrovnika i Hrvatske nikad nije bila teža i Branitelji se u muci poznaju, oni onomad i oni danas!
Nadamo li se da će nam stati svi na stranu i spriječiti rasprodaju hrvatske zemlje na veliko? Ni najmanje! Stvarnost je okrutna, ali ne samo nama, nego i njima. Očekujemo li iskrenu potporu Ministra obrane Republike Hrvatske, koji je bio među najvrsnijim(?!) uzvanicima, kad je onomad bila večera potpore nekretninskom biznisu izgradnje ‘Golfograda’ na Srđu na naš račun, a njihov konat?
Odgovor prepuštam Poštovanim čitateljima i onima drugima, a umjesto nekakvoga moga zaključka Stanislav Lec je rekao: ‘I maslinova grančica može se iskoristiti u svrhu šibanja.’
Marko-Mišo Mujan, mag.pol.