Natrag
22.8.2017 03:41

facebook

twitter

google

rss

dulist

Malo još kome se ima reći „Dobro jutro Vam!“

24.9.2015 @ 18:45 Boris Njavro Ulicama moga Grada
5;5

Podijelite:

Točno na dnu Ulice Petilovrijenci čekao me dragi gospar Ivo Marčinko, dugogodišnji „prvi čovjek Grada“ kako ga ekipa iz đira šaljivo zna zvati.

S desne strane, kad se ulazi u tu ulicu smještenu nekako po sred Straduna, banka je već godinama, samo se mijenjaju njeni nazivi, a s lijeva je također već godinama butiga od… „E, prije Krilića tu je bio moj dundo, brijač Ivo Marčinko, koji je tu sa svojim bratom držao butigu godinama!“ ispravi me gospar Ivo. „Jozov otac Josip tu je butigu kupio od njih prije Drugog svjetskog rata, a oni, moja dva dunda, su preselili svoju brijačnicu tamo gdje je još uvijek butiga od Lota i gdje je u zadnje vrijeme bio brijač Maro Mustahinić, prije nego je i on pošao u mirovinu!“ Toliko od gospara Iva za početak ove priče o njegovoj ulici.

Rijetko vanka iz Zidina
Onda smo otišli na uvodno piće do „Fontane“, naravno hladni „ceka“, na brzinu preko Straduna, između grupa i grupa Azijata koji su to oblačno jutro pod kabanicama, onako simpatično mali uz širok osmijeh i ogromne foto aparate obješene o vrat, uživali u ljepotama našeg Grada u ove zadnje ljetne dane. I krene priča, prvo o Ivu, naravno. Jednom davno, ima tome, ugodno smo razgovarali o svemu, pa i njegovoj ulici, Petilovrijenci. „A što da ti pričam o mojoj ulici, malo je čeljadi ostalo, nema tu još ni četiri, pet ljudi koje znam, kojima izjutra kad se sretnemo kažem „Dobrojuto Vam!“ Kao i po cijelom Gradu, mi zadnji koji još živimo unutar Zidina trebali bi počet govorit engleski za razumjet naše nove susjede. Istina, taj val prodaje kuća i odlazaka domaće čeljadi malo je stao, ostalo nas je što je ostalo, ali sve je nekako pretvoreno u apartmane, ljeti puno, a zimi prazno. Po pola godine nema nikog živog u tim stanovima. A nama koji smo tu ostali, stotinu je nekih problema. Nema butige, nema se za kupit ništa što ti treba za život svaki dan. Rijetko idem vanka iz Zidina, rijetko sam išao i prije kad sam radio, a tek malo idem sad kad sam u mirovini. Tek odem subotom do Gruža za kupit ribe! Pored naše Peskarije!“ Toliko će uvodno Ivo naš dragi koji inače nema „vozačku“. „Nikad nisam polagao, nije mi trebalo, imam bus ako idem negdje!“
Sjećanja s Pelina
Rođen je 1947. godine unutar Zidina, „prvo malo Peline, a već kao mali ovdje u Petilovrijenci, skoro pa cijeli život!“ Mogli smo i s Pelina u njega doma, prva je kuća odozgo niz skaline na lijevo, službeno na desno, na kućnom broju 24, al’ ipak smo odozdo, sa Straduna, polako uz stalnu ugodnu priču, od vrata do vrata. A doma mu kćer Ivana, udana Kulušić, spravlja objed, tu je i unuk Antonio, spominje Ivo i unuku, Ivaninu kćer Andreu, kao i svoju mlađu kćer Romanu, a naravno i suprugu Đeni s kojom je 43 godine u braku. I s ponosom pokazuje slike na zidu koje su naslikali njegovi rođaci i prezimenjaci. Posebno sliku njegove ulice, Petilovrijenci. Napravili smo đir i do Pelina, tek koji skalin gore, krene spominjanje i sjećanje gdje je nekad tko živio, te otkad tu sva ta čeljad više ne živi, pa sjećanje na dječje igre, mladost, na neke drage pomalo davne ljude, posebno na stare meštre, marangune, Antun Lučić, kasnije Duško Asić, u Zidinama, preko puta ulaska u Ulicu Petilovrijenci, tamo gdje je sada atelje Joška Škerlja. I za kraj đira Pelinama Ivova ljutnja na ima već nekoliko mjeseci ne završen posao „Vodovoda“ i uz skaline ostavljeno i zaboravljeno nekoliko kamenja i neko veliko željezo.

Oni dohode i odhode
Naravno moramo spomenuti i čime se Ivo sve ove godine bavi u svoje, rekli bi „slobodno vrijeme“, te po čemu ga u điru Gradom i najviše znaju. „Već dvadeset godina sam predsjednik Amaterskog ribarskog športskog kluba „Orhan“ u Pilama, u sklopu kojeg je i istezalište u Posatu!“ ponosno će. Priča i kako često organiziraju čišćenje Porta, stare gradske luke, „strašno je što se sve tamo nađe i izvadi kad se čisti!“, a pričamo i o Klubu pomoraca, koji više nije u Kapetaniji na Peskariji, već odavno u Ulici Damjana Jude ili pored Akvarija. „Tamo ćeš me najčešće naći, odavno sam član tog kluba, bio sam jednom i rizničar, volim tu ekipu!“ Ima još nešto po čemu gospara Iva Marčinka svatko u Gradu, a i šire zna! Kako uvodno spomenusmo, godinama je bio „prvi čovjek Grada“. „Skoro trideset godina radio sam kao „telefonist – portir“ na ulazu u zgradu gdje je uprava našeg grada i dio županijskih ureda.“ Znali bi u điru reći kako je naš Ivo svjedok raznih događanja, dolazaka i odlazaka naših političara, na vlast – naravno, a godinama se upravo njemu, kad bi se u tu zgradu dolazilo, trebalo kao prvom pri susretu i ulasku reći „dobar dan!“ Šali se i Ivo malo na to: „Svi su oni dohodili i odhodili, samo sam ja stalno bio tamo i ostao nakon mnogih od njih! Ma dobar sam bio sa svima, i onima prije Domovinskog rata i ovima nakon rata. Meni je tamo bilo i dobro i vazda veselo!“ Zadnje godine radnog vijeka proveo je u „Pentagonu“ u Lapadu. „Prebacili me zadnjih godina tamo, malo izašao poslom i ja van Zidina. Tad se to sve uređivalo, pripremalo, pa sam čak bio i kao nadzor svim tim radovima, te malo iza pošao u mirovinu!“

Postavljanje zastava
Ma isto nećemo tako lako otići s te njegove i gradske porte, bez jedne i te kako zanimljive priče. Kako su se mijenjale vlasti i svi ti političari, tako su se mijenjale i zastave! Te i tu ima jedna anegdota vezana za našeg Ivu. „Prvu hrvatsku zastavu na zgradu tadašnje Općine postavio sam upravo ja, u svibnju 1990., sjećam se donio ju je koji dan prije naš iseljenik, gospar Glumac iz Primorja, sada pokojni, te smo je prvo stavili u mene u portu, a onda je i postavili na zgradu, kad je gospar Pero Poljanić izabran za gradonačelnika nakon prvih demokratskih izbora. Drugu, tada već službenu zastavu Republike Hrvatske, opet sam stavio upravo ja, opet u svibnju, ali 1991. godine. Kad je službeno podignuta i ispred Hrvatskog sabora. Ali, tada sam je stavio službeno i sjećam se svi su me slikavali i svi mediji o tome pisali. Zanimljivo je da sam tu zastavu stavio dok su se unutra u zgradi, u maloj vijećnici vodili pregovori s oficirima tadašnje JNA. Kad su završili pregovore, dočekala ih je na izlazu hrvatska zastava!“ Eto, toliko o njemu, gosparu Ivu Marčinku, a onda smo iznova krenuli sjećanjem na čeljad nekad i danas kroz njegovu ulicu, Petilovrijenci, onu po sredini Straduna.

Komentari





O autoru: Boris Njavro


Iz rubrike
Impressum |  © 2013 dulist d.o.o. Sva prava pridržana