Natrag
24.4.2017 09:17

facebook

twitter

google

rss

dulist

Kako gudin postaje prasac

23.12.2011 @ 19:46 Dulist Vaše vijesti
Kako gudin postaje prasac
2;2

Podijelite:

Izgleda da će nas primit u Europu ako budemo fino, bezbolno, uljudno (?) ubijali gudine. Ja se nadam da ovu moju priču nitko neće prevesti na strane jezike i podastrijeti njima u Europi, jer bismo moguće još čekali koje desetljeće. Molim čak one koji su u glavnome gradu da ju zadrže za sebe i ne pričaju po domjencima u diplomatsko-konzularnim i drugim prostorima, jer su ti diplomati spremni sve izlajat, pa će čak i Tunguzija ući u Europu prije nas.

 
U ono vrijeme je svaka obitelj u Žrnovu imala gudina. Na književnom jeziku u Hrvata je to svinja, ali tko je u onim vremenima u nas vodio računa o književnom jeziku? Mali gudin se je kupovao u veljači ili u ožujku, kada bi netko iz unutrašnjosti zemlje došao s kamionom i doveo ih prodati u selo. U nas nije bilo farme ni prasica koje bi se okotile, pa smo ovisili o uvozu iz Hercegovine.
Gudini su živjeli u prašćaricama, rumene čunke i klempavih ušiju, pozdravljajući veselim roktanjem dolazak domaćice koja bi im u bujolu donijela hranu. Onda bi se domaćica s njime razgovarala, pa bi ga kitom ogrizine grašala po trbuhu, a on bi se izvalio na stranu i zadovoljno puhao kroz nos, zatvorenih očiju. Tako se nježno ni s muževima nisu ophodile.
 
Što ćeš, za mnoge je domaćice gudin bio veći i nježniji prijatelj od muža.
 
Za gudine su naši stari gradili posebne kućice od tesanog kamena, veličine obično 4 x 3 metra
u kojima su oni stanovali sami do kraja života. Tu kućicu nismo zvali staja niti svinjac, niti kotac, nego prašćarica, što dolazi od riječi prasac. I ovdje je naš čovjek imao svoju književnu i gramatičku logiku, dosta udaljenu od književnog jezika, što je dokaz da narod čini jezik, jer ga najbolje razumije. Svi smo u Žrnovu i u drugim selima znali što je prašćarica, čak su i naši učitelji rabili taj izraz dok su razgovarali medju sobom.
 
Život gudina bio je kratak. Niti godinu dana nebi proživio i onda bi ga njegovi domaćini nekažnjeno ubili.
 
Dok smo u Žrnovu ubijali gudine od jedva 70 kila, Blaćani su složno kantali :
 
Jedan šega, drugi planja banduuu,
Za učinit gudi mašteladuuu,
Gudo moja vele ti si dugaaaa,
Bi će mi te maštelada punaaaa.
 
Sve je u Blaćanih bilo najveće na otoku i okolici: zadružni dom, skula, lozje, masline, mazge, tovari, bravi, gudini i štotiga ja znam. Pokojni Marin Miše, koji je imao tetu u Blatu je nama dici pričao da je tamo vidi čovika sa 2 i po nogavice…Pokojna teta Matija, vidno impresionirana pričama o uspjesima Blaćanih, je pitala sina Marka da jeli Blato u našoj državi…
 
Naši su gudini, ne znajući zašto su živi na svitu, ni što ih čeka, živili s nama kao dio obitelji. Dva su dana za njih bila fatalna: Sveti Antonj (17 siječnja) i Gospa od Kandalore (2 veljače). Boga pitaj zašto su baš ta dva dana i sveca odabrana za krvoproliće koje se je neminovno, svake godine, ponavljalo. Možda se je u te dane činila kakva žrtva raznim bogovima prije stoljeća sedmog dok još nismo znali tko smo i što smo, pa se je tradicija održala.
 
U nas nije bilo profesionalnih mesara niti “svinjokolja”, ni “klanja” već se je taj čin odvijao amaterski, po domaću. Zato se je i govorilo ubijanje, to je trajni glagol, jer je taj za gudine strašan zadnji čin trajao dulje vremena.
 
Dan prije tog žalosno-radosnog dogadjaja koji se je uvijek odvijao u nedjelju u jutro, su se naše matere, babe i tete opraštale od gudinih koji su im s vremenom postali pravi prijatelji. Gudina paziš, donosiš mu hranu, čistiš gnoj ispog njega, donosiš mu šušanj, s njime se razgovaraš, pa kako se nećeš sprijateljit?
 
Zadnji obrok mu se je davao u subotu oko podne, a na večer ništa. “Zato da budu čista čriva”, govorilo se je. A od črivovah su se pravile slatke naduvenice, na Hrvatskom kobasice.
 
U nedjelju u jutro smo svi išli na malu Misu, jer se taj dogadjaj nije mogao propustiti. Po dimu koji
se je dizao po Roguji i po Blejalovu selu (to su dijelovi našega sela), gdje su gudini obitavali zajedno s ovcama, kozama i tovarima, se je znalo u kojoj se prašćarici ubijao gudin, pa je narod hitrio tamo gledati i komentirati taj javni čin. Gudini su se ubijali u nazočnosti svekolikog pučanstva, kako bi se to danas reklo.
 
Izglednjelu životinju bi se s šakom kukuruza primamilo van prašćarice i dok je gladni jadnik tražio kukuruz po zemlji, snažan čovik bi zamahnuo sjekirom i s tupim dijelom ga nastojao tresnuti izmedju očiju.
 
To izgleda jednostavno ovako napisano, ali je gudin ponekad u tom strašnom času pomaknuo glavu, ili bi ju malo podignuo, pa bi dobio žestok udarac u uho ili u vrh nosa. Uz užasan urlik bi se vratio u prašćaricu na opće zadovoljstvo i uz smijeh nazočnog pučanstva. Tada bi nastalo nadmudrivanje nenaoružanog gudina i naoružanog mesara-amatera koji je shvatio da će idućih 8 dana bit predmetom seoske zajebancije. Nadmudrivanje je ponekad trajalo i dulje vremena i sada vam je jasno zašto smo to svi zvali ubijanje. Nije bilo lako ni gudinu, ni takozvanom mesaru kojemu je pobjegao, pa se je drama nastojala skratiti višestrukim lupanjem gudina po plećima i iza ušiju. Na kraju bi se ošamućena životinja srušila i “mesar” bi ju dokrajčio ubodom oštrog noža izmedju prvih plećki.
 
Jednom je stari Tare tako ubijenoga i probodenoga gudina donio doma, stavio u maštil i prolio vrućim vodom za mu obrijati dlake, a gudin je skočio iz maštila i pobjegao u vrtal.
 
Čim je gudin bio dobro mrtav, obrijan i opran, otvorio bi mu se vrat i otkinuo oveći komad sala kojega su žene odmah stavile kuhati s kupusom. Mi djeca smo još čekali dok se ne otvori po trbuhu da bismo dobili mjehur kojega smo promrzlih prstiju napuhali kroz cjevčicu od arciza i s njime igrali nogomet. Za nas je u tom času predstava bila gotova.
 
Od trenutka kad je bio mrtav, gudin se je nekim čudom prestao zvati gudin i postao je prasac. Ljudi i žene nisu govorili “ubili smo gudina”, nego “ubili smo prajca”, “izili smo malo pračevine”, “otrupila ga je pračevina” (ako bi netko pojeo malo više sala, što se je često dogadjalo, pa je moralo češće sjediti na zahodu) i slično. Dok je bio živ, bio je gudin, a krepan je postao prasac. Živ je bio dio obitelji, a krepan je postao samo objekt koji je visio u konobi rascijepan u dvije polovice, koje oči gladnih mačaka nisu ispuštale iz vida. Eto zašto je gudin postao prasac.
 
Ujedno je lijepa Hrvatska riječ prasac u deklinaciji izgubila smislenu službenu gramatiku našeg jezika. Nije se ubilo “prasca”, nego prajca, nije se, ne daj Bože, jelo “prasetinu”, nego pračevinu.
Eto još jedan dokaz da narod čini gramatiku, a ne šačica akademika koji čame u svojim kancelarijama i možda nikada prajca nisu ni vidili. Bolje bi im bilo doći medju narod i slušati kako narod govori nego se svadjat preko novina i na naučnim skupovima dokazujući tko ima pravo. Narod ima pravo! Kod nas će prajci ostati prajci čak i u ovoj državi i to narodu nitko neće izbiti iz glave.
 
Negdje na početku treće petoljetke se je pokojni Ive Bundul vratio iz JNA sa završenim mesarskim tečajem, donio u Žrnovo velike kopanje i druge arti i počeo stručno klati gudine kao što se je to radilo svudgje u državi. Narod je izgubio jednu dobru zimsku zabavu, ali to je tako moralo biti. Novo vrijeme i moderna tehnologija su ušli i u naše malo selo i dobro je da je tako, jer bi nam inače Europa danas to stavila pod nos i nebi nas htili primit, iako više nema gudinih ni prasaca u Žrnovu odavna.
 
Pokušavam nagovoriti svoje susjede da se gudini i njihovo ubijanje ponovo uvedu u Žrnovo. Mogli bismo organizirati takve predstave svaku nedjelju, a i turisti bi sigurno dolazili i uživali kao što uživaju u koridi. Mogle bi se organizirati i kladionice: hoće li ga ubit od prve ili od druge ili od treće. Žrnovo bi sigurno došlo na prve stranice novina kao turistička destinacija.
 
A Europa, pitati će sumnjičavi i zeleni? Neka Europa čeka dok se u Žrnovu ne osigura zavidan turistički promet i poveća standard, onda mogu činit što ih je voja.
 
 
 
 

 
 

Komentari





O autoru: Dulist


Iz rubrike
Impressum |  © 2013 dulist d.o.o. Sva prava pridržana