Natrag
23.9.2017 22:03

facebook

twitter

google

rss

dulist

GUBIMO POVIJESNE VRTOVE „Ignoriraju se konzervatori, a snobovi grade bazene“

17.4.2015 @ 13:25 Baldo Marunčić Grad
11;11

Podijelite:

Jedinstvenost Dubrovnika ne sastoji se samo u postojanju zidinama omeđene jezgre, već i u preostalim obilježjima vrtnog urbanizma priljubljenog uz jezgru, osmišljenog i uređenog povijesnog predgrađa, a što stručnjaci uglavnom negiraju – istaknuo je dr. sc. Bruno Šišić u svom predavanju ‘Vrtni urbanizam povijesnog predgrađa Dubrovnika’, održanom danas u ljetnikovcu Bunić Kaboga povodom obilježavanja Mjeseca krajobrazne arhitekture.

Šišić je istaknuo kako se za Pile, Kono, Iza Grada i Ploče pojam predgrađa u javnosti počeo rabiti još u 18. stoljeću, a službeno za vrijeme austrijske vladavine. Još od postanka prvih nastambi široke padine Srđa korištene su kao intenzivno obradivo zemljište, preko kojeg je s vremenom stvorena mreža staza, puteljaka i puteva kojima se odvijao živi promet ljudi i roba.

– Od 9. stoljeća uspostavljene su prometne okosnice koje su obilježile prigradski prostor, a temeljni put izvan grada položen pravcem istok-zapad funkcionirao je kao prigradski ‘Decumanus’ usmjeren prema Gružu. Vodio je vrlo starom ulicom Između vrta, nastavljajući se putem kasnije nazvanim Donji Kono. Drugi je put, svojevrsni prigradski ‘Cardo’, uzlazio uz padinu Srđa, što odgovara današnjoj Zrinskofrankopanskoj ulici – objasnio je Šišić.

Od sredine 14. stoljeća katakter prostora Pila s lučicom i naseljem oko nje se mijenja i postaje zanatsko-industrijska zona. Tako su podignuti pogoni za preradu tekstila, metala, stakla i kože, posebno nakon što je tekuća voda dovedena u grad.

– Na žalost, zbog ratnih zbivanja kuće i pogoni su dvaput po nalogu vlasti bili rušeni i podizani, pa se zona tijekom 17. stoljeća bitno smanjila. Kad je Giordano della Cava 1437. godine proveo vodovodni kanal sa Šumeta, nastala je trasa novog širokog puta, Gornjeg Konala. Nešto niže je proveden još jedan put, Srednji Kono, a znatno niže još od ranije je postojao Donji Kono – naveo je Šišić.

Tako su u 15. stoljeću nastale tri longitudinale, tri uzdužna puta međusobno povezana poprijekim ulicama, koje su prostor podijelile na ‘insule’ plodnog zemljišta. Ulice i putevi izvorno su bili ograđeni 3 do 5 metara visokih žbukom učvršćenim zidovima od lomljenog kamena. Današnji zidovi nešto su niži radi kasnijih popločavanja ulica.

– Do danas su se ti specifični koridori poprilično održali i trebalo bi ih posebno vrednovati, popraviti i očuvati – istaknuo je Šišić.

U tom rasčlanjenom prostoru pojavili su se krajem 15. i početkom 16. stoljeća prvi renesansni ladanjski sklopovi, najprije oko spoja Privežne ulice i Gornjeg Konala. Sačinjavale su ih zdanja renesansnih vila okruženih prostranim vrtovima za potrebu ladanjske ugode. U drugoj polovici 16. stoljeća ladanjski sklopovi počeli su se sporadično spuštati prema Boninovu, Srednjem i Donjem Konalu, pa i u blizinu samog Grada (Skočibuha, Crijević, Doršnerov vrt).

– Proces se stubokom promijenio nakon Velike trešnje koja je porušila najveći dio Grada. Izdana je stroga naredba da se obustavi svaka gradnja izvan Grada do njegove obnove. Ljetnikovci su uglavnom preživjeli potres u 18. i 19. stoljeću, a u ograđenim ‘insulama’ od Brsalja do Konala ubrzano su se gradile kuće za potrebe građana. Njihova je specifičnost da su sve te kuće imale svoje vrtove, ne više veličine renesansnih vila, ali su u sebi sažele temeljne oblikovne elemente dubrovačkih renesansnih vrtova – opisao je Šišić.

Tako je u odnosu na zgusnutu kamenu strukturu grada u zidinama nastala u vrtove uraslo i gusto posloženo predgrađe grada, koje je sezalo od gradskih mira do Gornjeg Konala. Godine 1806. francuska vojska ulazi u Grad i provodi put od Vrata od Pila preko crijevićeva vrta, poravnavši stjenovite prepreke Boninova, sve do Gruža. Bila je to izravna cestovna veza Grada i Gruža.

– Padom Republike javni prostor izvan zidina postaje građanima dostupniji. Već 1817. godine, sredstvima Brnje Kaboge, Brsalje se uređuju kao javno šetalište s fontanom i posađenim drvećem. Pucićeva palača postaje ugostiteljski objekt, otvara se ‘Birimišina kafana’, današnja Dubravka, potom pomorska škola ‘Albergo al bosco’, odnosno Nautika. Osniva se Samostan Sestara milosrdnica, a na Boninovu se gradi nova regionalna bolnica. Niče Grand hotel Imperial, uređuje javni perivoj Gradac, a zatim na putu za Danče Učiteljska škola i Sud, kao i novi javni vrt u Posatu. Godine 1913. otvara se Bogišićev perivoj i grade skalini uz Posat. Povijesno predgrađe se nastavilo popunjavati reprezentativnim vilama i gospodskim kućama – navodi Šišić.

Šišić je spomenuo kako su povijesno predgrađe do danas stigle brojne neprilike, od izgradnje cesta do prekomjernih interpolacija kuća.
– Kad je riječ o povijesnim vrtovima, u pravilima se ignoriraju konzervatorske smjernice, ne rade se znanstveno recenzirani projekti vrtnog uređenja. Posljedice su, stoga, ponekad drastični zahvati destrukcije i gubitka povijesnih vrtova – upozorio je Šišić te kao primjere spomenuo ‘snobovske degradacije vrtova izgradnjom bazena’ i preuređenje naslijeđene urbanističke matrice Brsalja.

– Dubrovnik još uvijek, postojanjem dvaju različitih povijesnih urbanizama, ostaje jedinstven ne samo u Hrvatskoj nego i šire. Stručnjaci konačno moraju početi usvajati tu krucijalnu spoznaju – zaključio je Šišić.

Preporučio je nastavak sustavnog istraživanja svih vrtnih prostora povijesnog vrtnog predgrađa od Ploča do Gornjeg Konala, osiguranje financijskih sredstava za to istraživanje te osposobljavanje potrebnog stručnog kadra na Sveučilištu u Dubrovniku.

Osim Šišića, predavanja su održali i dr. sc. Maja Anastazija Kovačević („Povijesni vrtovi – pristup obnovi“), dr. sc. Mara Marić („Trasa dubrovačkog renesansnog vodovoda u funkciji šetnice“), dr. sc. Ines Hrdalo („Urbana zelena infrastruktura Dubrovnika“), mag. ing. prosp. arch. Dora Tomić („Usklađivanje zaštitnih i razvojnih zahtjeva na primjeru delte Neretve“) te waldorfski pedagog Ladislav Rakuljić („Suvremeni trendovi uređenja prostora za dječju igru“)

Inače, Mjesec krajobrazne arhitekture održan je u organizaciji Hrvatskog društva krajobraznih arhitekata i Zaklade Batahovina Foundation.

Komentari





O autoru: Baldo Marunčić

Diplomirani novinar i magistar struke odnosa s javnošću sa žutim pojasom iz karatea. Fanatik trivije, šahovski kibicer i zaljubljenik u ukusnu domaću hranu i svoj Grad. Ne podnosi nepravdu i smatra kako novinarstvo treba biti oružje protiv te nepogode.

Iz rubrike
Impressum |  © 2013 dulist d.o.o. Sva prava pridržana