Natrag
19.1.2018 00:41

facebook

twitter

google

rss

dulist

EDUARD ČENGIJA ‘Pobjedu nam je donijelo srce kojim smo branili grad’

10.12.2017 @ 13:12 Dulist Aktualno
3;3

Podijelite:

O 6. prosinca 1991. godine ne može se govoriti izvan konteksta pet godina rata na dubrovačkom području. Dan dubrovačkih branitelja je tek jedan dan, izraz simbolike za sve ratne dane. Ta 1991. godina jest bila najteža godina ratovanja, ne samo u Dubrovniku, već i u čitavoj Hrvatskoj. Rat je počeo, a mi nismo bili dovoljno organizirani i dobro pripremljeni. Ali što uopće znači dobro se pripremiti za rat? Jesmo li uopće mislili da će na dubrovačkom području doći do rata? Mnogi nisu, uključujući čelništvo tadašnje Općine Dubrovnik. Predsjednik Tuđman vratio se iz Igala kazavši kako rata na ovom području neće biti, ali mnogi nisu shvatili da ratno stanje u velikom dijelu Hrvatske ne može mimoići Dubrovnik – kaže za DuList Eduard Čengija, zapovjednik 1. bojne 163. brigade Hrvatske vojske te jedan od čelnih ljudi obrane Dubrovnika. Čengija se u razgovoru povodom Dana dubrovačkih branitelja prisjeća teških ratnih dana, ali i daje svoju ocjenu današnjeg odnosa prema tim danima ponosa i slave.

Kako je izgledala priprema za rat u gradu?
Hrvatska je 1991. godine već krvarila, po Vukovaru se žestoko tuklo, a mi smo ovdje mislili da ćemo zbog zaštite UNESCO-a ‘proći lišo’. Bilo je ipak ljudi koji nisu vjerovali da rata ovdje neće biti. Već od travnja 1991. je počela organizacija obrane. Tadašnji sekretar za narodnu obranu Miljenko Bratoš, Rudi Butković, Aljoša Nikolić, Krešo Klarić, Vicko Mihaljević, Mato Ledinić… Bratoš je rasporedio prve motrilačke postrojbe. Nikolić je počeo vaditi podvodne mine, nakon čega je TUP radio obrambena minsko-eksplozivna sredstva. Prvi poginuli branitelj bio je inženjer Ćatović, koji je 26. rujna poginuo na Rudinama u pokušaju testiranja svog patentiranog izuma. Drugi je bio Niko Dubelj, koji nije poginuo na prvoj crti, već u Zadru dok je prevozio oružje u Dubrovnik. Policija je zaposjela položaje od Prevlake do Stona, premda su imali tek oko 400 ljudi. Iz Zagreba su počele pristizati prve skupine Zbora narodne garde, čiji je prvi zapovjednik bio Mato Ledinić. Marko Mišo Mujan je organizirao obuku u Rašici, a kasnije su prešli u Čepikuće. Napad na Dubrovnik jest počeo 1. listopada, s kopna, mora i iz zraka, ali su se provokacije događale i znatno prije. Narod se još ranije počeo pribojavati da će doći do rata, a ljudima na prvoj crti to nije bilo sporno.

Kad ste se Vi uključili u obranu Dubrovnika?
Došao sam 24. rujna 1991. u Dubrovnik s Lastova, gdje sam bio oficir JNA. Primio me u ‘Vili Palmi’ general Nojko Marinović, kojeg sam poznavao iz JNA. Premda mi je majka iz Slanog, grad nisam poznavao. Jedno je kad ga gledate kao turist, a drugo kao vojnik. Marinović mi je dao kartu, pokazao Brgat te mi rekao da mi je zadaća organizirati obranu, premda su tamo već bile dvije postrojbe. Trebalo je sjediniti se s policijom i snagama ZNG-a kako bi se okupatora maksimalno zadržalo. Pita me: ‘Možeš li ti to?’ Kad stigneš tamo zapravo ne znaš možeš li. Sa zapovjednikom brigade Vareninom sam stigao na Brgat u večernjim satima. A ja nemam pojma gdje sam došao. Varenina je prikupio zapovjednike, predstavio me i otišao. Brzo se saznalo odakle sam te da sam bio u JNA. Bilo je podbadanja, to je tada nažalost bilo normalno. Ali znao sam koji je cilj te da to trebam ‘progutati’. Nakon nekoliko dana to više nije bilo bitno. Dapače, odlično smo funkcionirali.

Kakvo Vas je stanje dočekalo?
Vidjelo se da priprema za obranu na samom terenu nije dobro posložena. ZNG je imao svoj položaj te im je namjera bila drukčija, a nedostajalo je zaklona i bunkera. U vojnom pogledu nismo imali pripremljen rezervni položaj. Braniteljima u Konavlima pa i na Pobrežju i Osojniku, nije bilo lako. Veliki je uspjeh da su se linije držale toliko dugo.

O tome se malo govori, kao da su linije ‘šaptom pale’?
Okupator je za petnaest dana stigao do Cavtata. Ako je tehnički i brojčano jači, onda imate problem. Posebno kad vam netko u postrojbi pogine, onda pada moral. A kad se povlačite onda više nema crte, da se možete zaštititi. Slano je palo za pet dana, ali su ljudi pružili otpor. Pa prvi tjedan rata je bilo najteže, kad smo izgubili 27 ljudi. Tim ljudima treba odati priznanje za sve što su učinili u 24 dana, dok je okupator došao do Dupca. Dali su mogućnost i vrijeme zapovjedništvu za pripremu obrane Dubrovnika. Zato je bitna uloga i obrane na Brgatu. Ostali smo 24 dana te smo omogućili istočnom i zapadnom dijelu bojišnice da se povuku u grad.

Kakvim ste tada naoružanjem baratali?
Kalašnjikovi, stare M48 te nekoliko minobacača. To nije bilo oruđe za dugotrajnu borbu. Tek po nekoliko granata. I gotovo. Jednom smo se malo našalili pa kad su nas počeli gađati mi smo njima uzvratili s pet ili šest granata, da vide da mi toga imamo. Onda su nas tukli cijeli dan, a mi nismo mogli uzvratiti. Do 1. listopada pokušalo se doći do oružja. Već 14. rujna specijalna policija osvojila je čvorište veze JNA na Roti, a kasnije smo nabavili oružje iz kasarne u Korčuli. Pa akcija Male bare u Pločama. Ipak, sve je to bilo nedovoljno. Mi smo na početku rata imali oko 700 ljudi. Ali ne možete se kvalitetno braniti s poluautomatskom puškom. Rat više nije bio puška s bajonetom pa juriš naprijed. To je uznapredovalo. Prvo vas unište topništvom pa krene oklop pa pješadija. Pa tko živ, tko mrtav.

Vi ste se s Brgata povukli 24. listopada. Kako je to izgledalo?
Brgat je jedini položaj koji nije pao, već smo ga po zapovjedi napustili. Kad su četnici došli na Dubac i svi su se povukli u grad, tražio sam od generala Marinovića da napustimo Brgat. Više nismo mogli opstati, bilo je preopasno. Tukli bi nas sa svih strana, a nismo imali zaklon. Odbio je, a pritisak je bio sve jači. Oko 18 sati ponovno sam ga zvao, ali opet nije dopustio, apelirao je da zadržimo položaj. Treba znati da je poslije Brgata sve otvoreno do grada. Ipak, nakon sat vremena oni su zvali nas i rekli da organiziramo povlačenje. Vojsku je za to trebalo pripremiti. Bio je pun mjesec, svjetla kao da je dan. Tada sam prvi put plakao. Jedan po jedan smo se izvlačili i došli do Bosanke. A ne možete na brzinu organizirati nikakav novi položaj, premda su neki to predlagali. Uvečer smo otišli u zapovjedništvo te se dogovorili da tu večer smjestimo branitelje u hotel Park. Nikog nije bilo na prvoj crti. Tek sutra ujutro sam organizirao obilazak terena te smo posložili vojsku od kuće do kuće, od Belvedera do Srđa. Na toj smo liniji ostali do 20. svibnja 1992. godine.

U kojem je trenutku Dubrovnik bio okružen?
Grad je od pada Slanoga 5. listopada bio blokiran, a nastupila je i informacijska blokada. Više se nije moglo iz grada niti u grad. Jedina veza je bio Odred naoružanih brodova, kao žila kucavica prema kopnu, Brocama i Prapratnom. Oružje se i kasnije dopremalo u grad. Imali smo vezu brodovima Jadrolinije, uspjeli smo tri samohotke ‘provući’ pored svih kontrola! Za uspredbu, u svibnju 1992. godine, kad je blokada završila, brigada je brojala oko 1500 ljudi, 3 samohotke, 6 tenkova, 14 topova 76 mm, maljutke, PZO, 4 topa 82 mm za djelovanje na moru, 9 minobacača. Sve smo to nabavili za vrijeme blokade grada! Nakon prvih dana ratovanja, kad smo se malo stabilizirali, krenuli su pregovori s okupatorom. Svako malo je dogovarano neko primirje. Iako smo se mi tome veselili, na terenu se to nije osjetilo. Uvijek je bilo granatiranja, topničkih napada, svirala je sirena. Bili smo jedini grad u okruženju, od 5. listopada 1991. do 20. svibnja 1992. godine. Skoro osam mjeseci. Radilo se, živjelo, djeca su išla u školu, najteže je kad u nenormalnim uvjetima pokušate ‘normalno živjeti’. Čim ne bi bilo granata, ljudi su bili na Stradunu. Zahvaljujući najprije zapovjedništvu koje je dobro rukovodilo obranom, ali i gradskim tvrtkama pa do pekara. Kruha je uvijek bilo, a dobivali smo humanitarnu pomoć koja se dobro dijelila. Tada je svatko radio svoj posao i radilo se najbolje. U Dubrovniku nije bilo samo domaće stanovništvo, već i prognanici u hotelima. Bilo je teško, ali se uspjelo organizirati život u takvim uvjetima. Nije lako na jednom mjestu držati tisuću vojnika. Imate one na prvoj crti, ali svi oni nose oružje doma. Kasnije smo morali osnovati vojnu policiju, da zajedno s policijom održava red u gradu. Ljudi su se s prve linije vraćali sa stresom i svatko se s tim nosio na svoj način. Pokušali smo stvoriti prividan mir u ratnim uvjetima.

Kako je bila posložena obrana?
Imali smo tri satnije te smo već u studenom sličili na postrojbu, imali smo formacijski raspored. Imali smo zapovjednika brigade, ali nam je direktno zapovjedao zapovjednik obrane Dubrovnika general Marinović. Tako da smo dobivali zapovjed s više pozicija, ali bili smo tu gdje jesmo, nije bilo ‘puno filozofije’ tko će što. A i tadašnji zapovjednik brigade Varenina bio je često na terenu pa je to dobro funkcioniralo.

Kao posebno teški dani spominju se 11., 12. i 13. studenog 1991. godine.
Jedan od najtežih dana za Dubrovnik nije bio 6. prosinca, kada je na sam grad palo najviše granata kao topnička priprema za napad na Srđ, već od 11. do 13. studenog, kad smo izgubili najviše ljudi. Ponajprije na Bosanci. Tijekom čitavog rata jedino tih dana Srđ je bio prazan. Na Bosanci su nas potisnuli, puno smo boraca izgubili. Tada je i moral bio na izuzetno niskoj grani. Našem su pregovaraču Ivu Šimunoviću tada iz JNA izdali ultimatum da napustimo Srđ. Shvatio je da oni ne znaju da nikog na Srđu nema te je zvao zapovjednika Marinovića pa se naša vojska vratila na Srđ. Ti su dani bili izuzetno teški, najgori. Kad izgubite toliko vojnika koji su bili iznad nas koji smo držali crtu na magistrali… Tek nekoliko godina nakon rata sam čuo kakvo je stanje bilo u drugim postrojbama na prvoj crti, odnosno među građanima. Tada nisam osjetio da je stanje bilo tako alarmantno, jer sam stalno bio sa suborcima. Bilo je izuzetno teško. Moram reći kako je zapovjedni kadar u našim postrojbama bio karakterno izuzetno hvalevrijedan. Ljudi su ginuli, povlačili smo se, ljudi u postrojbi često nisu ni znali što i kako treba reagirati. Prvi do njih su bili zapovjednici desetina i vodova. Zapovjednici su držali postrojbe na okupu, to su bili prijatelji koji su često i samostalno djelovali kad nisu mogli dobiti zapovjed. Moj položaj s 1. bojnom bio je od Belvederea do Srđa. Imali smo Satniju Grad, koja je kao samostalna jedinica osnovana kao zaštita Centra za obavještavanje, a kasnije su prešli u sastav 1. bojne koju je vodio Rudi Butković.

Kako danas gledate na sam 6. prosinca 1991. godine?
Na Svetog Nikolu u 5.30 sati krenuo je sveopći napad. Cilj je bio po mom mišljenju psihološke naravi, osvojiti Srđ kako bi bili dominantni sa svih strana. Jer Srđ je jedini bio dominantan u odnosu na njih. Krenuli su sa Strinčjere i Bosanke s oko sto ljudi te tri tenka. U isto vrijeme krenuo je topnički napad na grad, kao logičan vojnički postupak, s obzirom da su u gradu bile snage koje mogu pomoći obrani Srđa. Vrlo brzo su došli gdje su htjeli, najprije do križa pa na taracu tvrđave. Već u 7.30 sati skupina naših specijalaca se uputila na Srđ. Ukupno ih je na Srđu bilo oko 34 branitelja. Od toga 21 dubrovački branitelj te 13 HOS-ovaca iz 9. bojne 4. brigade. Oni su, uz pomoć specijalaca, obranili Srđ.
Obrana Srđa se odvila po filmskom scenariju. Neprijatelj je došao na tvrđavu, a po zahtjevu branitelja se gađala taraca. Cvjeto Antunović zaustavio je jedan tenk te je u neprijateljskim redovima nastala panika. Krenulo je povlačenje te je operacija završena u popodnevnim satima. To je bila prekretnica 1991. godine, a kasnije se pokazalo i u Domovinskom ratu. Lako je biti ‘general poslije bitke’. Da su osvojili Srđ, to bi imalo psihološki učinak. Ne vjerujem da bi se spustili u grad. To nije lako izvedivo, tek iz dva pravca magistralom. Osim toga, nije bilo odstupnice. Ili ste živi ili mrtvi. Na kraju, njihov motiv je bio pljačka. Zapovjedali su im pripadnici JNA, bilo je ‘pravih’ postrojbi iz Titogradskog i Hercegovačkog korpusa te brigada iz Trebinja, ali i terotorijalnih jedinica kojima je motiv bio zapaliti, ukrasti i odnijeti ratni plijen. Ali kad svaki dan imate gubitke, a ništa niste dobili, onda imate problem. A mi smo znali zašto se borimo, branimo naša ognjišta. Tako da i s te strane nisu imali šanse. Teško je bilo vjerovat da mogu dalje od Srđa.

Je li nakon tog dana zaista nastupilo zatišje?
Naša je bojišnica do svibnja 1992. godine bila ‘živa’. Čas se tuklo po Belvederu, čas po Orkanskim visovima. Oni bi se napili, dovikivali te bacali bombe na naše linije. U Sustjepanu smo također imali tešku situaciju. Svaka čast tim ljudima koji su stalno bili na udaru. Mi smo na Belvederu napravili tunel od dasaka dužine 30-ak metara, da ne primjete dolazak naših vojnika. Imali smo potporu TUP-a, koji je proizvodio minsko-eksplozivna sredstva. Ali naši su vojnici svaki položaj osiguravali minama, kojih je na kraju bilo ‘bulikan’. Mine su bile jednaka opasnost za obje strane. Uspjeli smo cijelo vrijeme do deblokade branitelje zadržati na okupu. Sa svakim danom smo bili mentalno jači te je vrijeme radilo za nas. Već krajem godine imali smo u Zapadnoj Slavoniji prvu uspješnu akciju Hrvatske vojske. Svi ti uspjesi na drugim bojištima su nam dizali moral.

Nedavno smo obilježili 25. godišnjicu deblokade juga Hrvatske. Jeste li zadovoljni?
Kad se gleda sa strane ne možete ništa prigovoriti. Bilo mi je drago što sam bio, ali je njih još dosta trebalo biti na proslavi. Pozivi su stigli tek 5–6 dana ranije. Oni koji su organizirali proslavu niti su znali koje su ovdje bile postrojbe, niti tko su zapovjednici. Puno je tu propusta bilo pa im se ‘u hodu’ davala prava informacija. Imali su resurse, a nisu znali bitne stvari. Na ovom području je bilo oko 50 postrojbi ili dijelova postrojbi. Dubrovnik su obranili Dubrovčani, a deblokirala ga je čitava Hrvatska. Zvali su me suborci i pitali zašto nisu pozvani. Onda se pitate: Trebam li ja biti tamo? Možda je to više bilo ‘za njih’, nego za nas. Bilo je to lijepo, ali su ratni zapovjednici iz Dubrovnika morali biti pozvani. Bilo je propusta u organizacijskom smislu. Na kraju krajeva, rat nije završio desanhodu’ davala prava informacija. Imali tom u Cavtatu u listopadu 1992. godine. Krvarili smo sve do 1995. godine. Ljudi su stradali u Zatonu. Prije pet godina sam čuo da, kad je krenula Oluja, da je toliko provokacija bilo na našem području, da je predsjednik Tuđman naredio da se izvrši priprema 4. i 9. brigade na napadno djelovanje prema Istočnoj Hercegovini.

Sudjelovali ste u nekoliko navrata na tzv. Satu povijesti, koji se povodom Dana dubrovačkih branitelja održava u dubrovačkim osnovnim školama. Što mislite o tome?
To je jako lijepo, potrebno je, ali nikad nije zaista zaživjelo. U nekim školama taj se sat držao jedino onima koji bi taj dan imali sat povijesti, a ne svima. Davno sam rekao da organizator treba biti Grad Dubrovnik, a ne braniteljske udruge. To treba znati predstaviti djeci, da im bude interesantno te da to nauče. Dati im osnovne informacije tko nas je i kako napao te što je bilo, a onda dovesti ljude da pričaju o životu u gradu. Djeca ‘upijaju’ što im kažete, znaju što pričate. Moramo s tim nastaviti, ali to moraju slušati svi te to ne može biti dosadno. Dobar borac ne mora biti dobar predavač. Zašto Dubrovačko-neretvanska županija ne bi subvencionirala posjet Muzeju Domovinskog rata na Srđu, koji ima toliko zanimljivih eksponata? Inače, trenutno stanje Srđa je sramota za sve vlasti do danas.

S ponosom pričate o ratnim danima, a s gorčinom o odnosu prema tim danima.
Rat je završio. Mi branitelji moramo pričati djeci o svemu tome, ali danas se ne možemo ne dotaknuti haških presuda. Zar to nije naša sramota? Naših Vlada, jer ništa nismo napravili za naše ljude koji su bili u Haagu. Neću govoriti o krivici jer ne znamo što se događalo na ratištima, gdje je netko sad osuđen. Ali ne mogu se oteti dojmu da su naši generali Markač, Gotovina, pa na kraju i Blaškić, suđeni godinama, osuđeni na 40 godina, a nakon godine dana žalbenog postupka su bili slobodni. Ako smo u godinu dana mogli nabaviti dokumentaciju, što smo onda radili u ovih prvih šest godina? Generali iz Herceg-Bosne su 13 godina sjedali u Haagu. Zar nismo mogli njihovu obranu potkrijepiti dokumentima te ih osloboditi ili im ublažiti kaznu. Što je Hrvatska poduzela u obrani naših ljudi u Haagu? Ne možemo ne priznati presudu koja je donešena.

I sami branitelji često su razjedinjeni oko nekih njima bitnih pitanja?
Braniteljskih udruga u Dubrovniku ima previše. Kome sve te udruge služe? Koliko od njih radi? One koje rade treba financirati. Ima ih tek nekoliko. Mnogim udrugama su već godinama isti predsjednici. Shvatite da one više koriste politici nego nama. Onda se počnete svađati, zamjerati se, pa od toga nikakve koristi.

Domovinski rat završio je reintegracijom Podunavlja, a i dan danas govorimo o braniteljskim pravima. Zar to nije trebalo odavno biti određeno?
Pa kad je završio Drugi svjetski rat? To će se uvijek izvlačiti kako kome treba. U Hrvatskoj nitko nema pravo uzimati ekskluzivno pravo Domovinskog rata. Tko me je pitao 1991. godine u kojoj sam stranci ili jesam li Hrvat, Srbin ili musliman. Obukla se uniforma i išlo se u obranu. A danas, što se više priča o zajedništvu, to smo više podijeljeni. Našoj državi treba da se opet zbijemo u redovima, baš kao 1991. godine. Tada smo zajedno funkcionirali, zajedno disali.

Jeste li danas ponosni na obranu Dubrovnika u Domovinskom ratu?
Moramo svi biti ponosni na Domovinski rat u Dubrovniku. Učinili smo maksimalno što se moglo učiniti, pa i više od toga, s onim snagama koje smo imali. Naš uspjeh su bili i Konavle i Pobrežje i Osojnik, kao i Brgat, u vrijeme kad smo se povlačili. Ključnu ulogu u obrani, a kasnije u oslobađanju, imala je 163. brigada, jer smo bili najjači i bilo nas je najviše. Ali ne bismo bili tako dobro organizirani da nije bilo ONB-a, pekare Orlando i drugih gradskih poduzeća. Također, rat je po pitanju postojanja ratnih zločina na dubrovačkom području čist. Nije bilo ni primisli za počinjenjem tako nečega. Ne podcjenjujem nijedan grad koji je prošao sličnu ili goru sudbinu, ali su Vukovar i Dubrovnik, na žalost svog stradanja, doprinijeli da je Hrvatska priznata 15. siječnja 1992. godine. Želja da zadržimo ono što je vjekovima stvarano je bila velika. Borili smo se jedan uz drugoga. Moral boraca i srce s kojim braniš svoje donijeli su nam pobjedu.

 

SLAB ODAZIV
Mobilizacija nije išla lako

Ne možemo se pohvaliti s mobilizacijom u Dubrovniku tijekom rata. Bio je loš odaziv. Onda bismo na svojim položajima komentirali koga nema. Borci bi napisali imena tih ljudi pa smo tu masu ljudi pozivali preko Ureda za obranu. To je bilo početkom 1992. godine.

 

BOBETKOVO PRIZNANJE
Bili smo među najboljima

Ono što se piše po portalima da je 163. brigada dobila ime prema 163 branitelja koji su branili grad nema veze s ničim. Tada nas je bilo oko 900 u gradu. Nikad nije bilo toliko malo boraca. General Bobetko je u svojoj knjizi pohvalio 163. brigadu kao jednu od najboljih pričuvnih brigada.

 

Foto: Zvonomir Pandža/Arhiv

Komentari





O autoru: Dulist


Iz rubrike
Impressum |  © 2013 dulist d.o.o. Sva prava pridržana