Natrag
19.8.2017 13:25

facebook

twitter

google

rss

dulist

DRAŽEN MOZARA U Bad Homburg sam došao s 350 maraka i kaubojskim čizmama

14.4.2014 @ 8:39 Ana Prohaska Zanimljivosti

Podijelite:

Na ovogodišnjoj Večernjakovoj Domovnici upoznali smo dubrovačkog iseljenika Dražena Mozaru koji se iz Trstenoga preselio u Bad Homburg još davne 1995. godine.

U razgovoru on nam je približio život u Njemačkoj i povjerio namjerava li se vratiti u rodni kraj.
– U Bad Homburg sam došao 1995. godine. Otišao sam jer je Trsteno bilo uništeno, a u mojoj kući su devet mjeseci bili Crnogorci. Namjeravao sam doći na šest mjeseci da napravimo kat, no tu sam upoznao buduću suprugu te sam ostao. Ona je inače rodom iz Splita. Kuću još uvijek obnavljam. Zapravo često dolazim u Trsteno jer mi je mama dole sama pa svaki trenutak slobodnog vremena koji mogu ukrasti iskoristim da dođem. Inače dolazimo i za Uskrs, Božić i ljeti, a djeca budu čak 8 tjedana– istaknuo je Dražen Mozara koji je u Bad Homburg došao sa 350 maraka.
-Bio sam lud i mlad. Došao sam sa 350 maraka, a iz rata sam sa sobom donio kaubojske čizme i jeans. To imam i danas, čuvam ih. Bilo me strah dole, bio sam u vojsci, izbjegli smo u Bašku vodu, pa sam se priključio Makarskoj brigadi – dodao je.
Nakon dolaska u Bad Homburg zaposlio se u jednoj tvrtki, a 2002. je otvorio radionu za autostaklo.
-Mislim da takve radione nema u Dubrovniku. Ima ih u Zagrebu i dvije u Splitu. S njima surađujem i šaljem im materijal koji u Hrvatskoj ne mogu nabaviti. Na naše pitanje je li zadovoljan biznisom, odgovara:
– Posao ide dobro. No kada netko kaže da je Njemačka uređena zemlja nije u pravu. Ovdje je sve više neplatiša, a tome nije toliko kriva kriza koliko je opao platni moral. A svi govore kako smo mi Nijemce to naučili. No mislim da nisu krivi doseljenici, jer neki su čak pošteniji od Nijemaca. Ja osobno imam malo problema i Bogu hvala imam posla. Od zanata se može odlično živjeti u Njemačkoj. Ne znam nikoga tko radi i tko je zanatlija da loše živi. Zanatlije jednostavno imaju novac – napominje.
Nema povratka
2002. važna je u Draženovom životu. Osim što je otvorio tvrtku, te godine se je i oženio te dobio kćer Noreen.
– Te sam se godine oženio suprugom Žanom i dobio kćer. Imamo i sina Marina koji ima 8 i pol godina. Dobio je dubrovačko ime i uvijek na Stradunu hvata Marina za nos – kroz smješak nam priča Dražen Mozara.
Na pitanje fali li mu Trsteno odgovara:
– Ne znam više. Falilo mi je, kad uđem u Hrvatsku osjećaj je fenomenalan, ali u Trstenom ta me stvarnost uništi. Smeta mi svašta. Obnavljam kuću i što god sam dosad radio, što god sam pogodio, platio, sve je izašlo na krivo i sa plaćanjem i sa vremenom, samo se snervam. Ničega se ne drži. Dogovorimo se jedno, ispadne drugo. Mati i žena govore mi da sam lud. Imam gliser da mogu s djecom poći na Lopud, zimi zoveš osobu zaposlenu za to, a ona ti reće ‘Sad je zima, dođi na proljeće’, na proljeće mi reće kako ima puno posla, a ljeti mi reće što nisam zvao zimi. Onda se vratim u Bad Homburg, imam svoj kauč, svoj kamin. Nitko te ne dira, susjedi te puštaju na miru, nitko se ne petlja u tvoj život. Ipak u Dubrovniku imam 5,6 prijatelja iz srednje škole s kojima se družim kad dođem. Sumnja da će se jednoga dana vratiti u Trsteno.
– Mislio sam, ali neću. Meni je gotovo. Prije nego sam otvorio tvrtku žena je htjela da idemo u Split, a ja da idemo u Dubrovnik. Premda se nisam naučio ovdje, moram priznati da sam se i odvikao od života dole – zaključio je.

Komentari





O autoru: Ana Prohaska

Diplomirana sam novinarka i doktorandica na Doktorskom studiju Povijest stanovništva. Bavim se problematikom iseljavanja povijesne jezgre Dubrovnika i poviješću Dubrovačke Republike..

Iz rubrike
Impressum |  © 2013 dulist d.o.o. Sva prava pridržana