Natrag
21.11.2017 01:48

facebook

twitter

google

rss

dulist

DR. SC. DIJANA JELAČA Sponzoruše su jedinstveni balkanski fenomen

3.9.2017 @ 16:51 Mia Njavro Zanimljivosti

Podijelite:

Tijekom seminara za strane slaviste Zagrebačke slavističke škole u Dubrovniku održalo se predavanje ‘Imam 1000 problema, ali ljubav nije jedan’, dr. sc. Dijane Jelače. I mi smo morali poći na njega, ali i ‘uhvatiti’ sjajnu predavačicu za razgovor nakon toga.

Naime, koliko često imate priliku razgovarati s nekim tko se bavi ni manje ni više nego sponzorušama u tranziciji 21. stoljeća? Zanimljiva predavačica dr. sc. Dijana Jelača, koja u svojim izlaganjima kombinira visoku i nisku kulturu, malo ženskog hip-hopa, Severinu, teorije feminizma, sponzorušu kao osebujnu pojavu u niskoj kulturi… Te potvrđuje teoriju kako ‘sponzoruša’ kao unikatan pojam nastaje na Balkanu, rado je upravo o svim tim stvarima popričala s nama za DuList, te smo tako ‘razotkrili sponzoruše u Dubrovniku’.

Tijekom predavanja, spomenuli ste kako se ‘sponzoruša’ pojavljuje s pojavom turbofolka, kao ‘nužna posljedica njegovog kiča’. Spomenuli ste i različite načine promatranja sponzoruše kao lika kroz povijesnu nit. Može li se kazati kako je ‘sponzoruša’ danas evoluirala iz turbofolka, estrade, u neke druge sfere – na primjer, glumice?

U suštini i dalje vidim sponzoruše u njihovom estradnom liku, u toj domeni. I pojam ‘estrada’ je zanimljiv za promatranje, jer je to isto kulturalni izričaj usko vezan uz nisku kulturu, a koji je evoluirao. Pa ga tako možemo vidjeti kroz takozvane starlete koje zapravo nisu pjevačice, koje zapravo i nemaju profesiju osim reality stars ili tako nešto. One su sada nositeljice te titule. Što se tiče glumica, mislim da i tu ima onih okarakteriziranih kao sponzoruše. Bilo je par slučajeva gdje su žene označene kao takve, a na pamet mi pada tragično preminula Dolores Lambaša. Dokumentarac o njoj, ‘Naslovna strana’, bavi se i tim pitanjem i tim dilemama, ali i s društvenim osudama s kojima se žene sučeljavaju zbog svojih izbora partnera. Mislim da sponzoruša nije isključivo vezana uz turbofolk, možda je u tom trenutku, tim devedesetima, bila je nastajala u paraleli s turbofolkom. Ali da se razgranava u druge domene, svakako da.

U svojim radovima spominjete žene, međutim, mogu li se sponzoruše naći u drugom rodu ili spolu, izvan takozvane cis-žene?

Da, no o otme se manje priča i dobivaju manje medijske pažnje te se opet tu može govoriti o nevidljivosti drugačijih fenomena. Ta neka cis-žena, tradicionalna žena, je ta koja je uvijek prva stavljena na stup srama, no naravno možemo govoriti o toj pojavi što se tiče i muškaraca, koji mogu biti sponzoruše, a na koje se ne obraća previše pažnje. Odnosno ne dobivaju medijski prostor poput žena sponzoruša jer se u takvim politikama i takvim artikulacijama žene najčešće prve osuđuju. Ali naravno, bilo bi zanimljivo govoriti i o QUEER aspektima toga svega, moglo bi se pitanje sponzoruše proširiti i na to. Ako nekoga zanima, može te teme potražiti i na zanimljivom web pageu balkanist.net, gdje je i moj rad proširen na QUEER teme.

Predajete na odsjeku Communication and Media Studies Sveučilišta Fordham u New Yorku, a proučavate balkansku ženu. Koje su osnovne razlike između sponzoruša kod nas i u Americi?

U Americi postoji i termin ‘gold digger’, pa postoji i pjesma od Kanye Westa istog naziva, tu su i pojednostavljene problematične osude ali mislim da se opet svi ti fenomeni moraju vezati za svoj geopolitički prostor. Lokaciju u kojoj nastaju. Uglavnom se bavim našim prostorima i zato mi je bilo bitno da sponzorušu smjestim u veoma unikatnom kontekstu raspada Jugoslavije. To je zaista jedna endemska situacija. Mi možemo pričati o post socijalizmu i u bivšem istočnom bloku, ali kod nas imamo dodatnu komplikaciju rata, pretumbavanja, nasilja i tako dalje.

Kazali ste kako je turbofolk-sponzoruša nerijetko prijeteća figura muškarčevoj moći, jer ukazuje na kontradiktornost i neprihvatljive rodne uloge te sudjelovanje žene u javnoj sferi na jedan drugačiji način. Takvoj ženskoj ambiciji kao što je ‘sponzoruša’ svrha je zapravo osobna korist. Tijekom predavanja koristili ste ‘stvarne’ životne primjere – s jedne strane Cecu i Lepu Brenu, s druge strane balkanske reperice Sajsi MC i Mimi Mercedes koje se time bavi na jedan ‘obrnuti način’, jeftinom estetikom na ‘in your face’ način. Možemo li recimo Severinu smjestiti negdje između?

Ona je, kao i mnoge istaknute figure u ovom području djelovanja jako fascinantna za promatranje i baš kod nje se isprepliće puno moraliziranja. Ona jest jedna nezavisna figura koja se bori sama i često je sama stavljena na stup srama ako recimo krenemo od famoznog ‘filma’ i osuda, gdje je ona bila na meti više nego muškarac koji je bio s njome. Pojavljuje se pitanje discipliniranja ženske seksualnosti, gdje ljudi pod upitnik stavljaju njeno majčinstvo i njenu predanost djetetu baš zbog toga što je ona estrada, što se smatra da ima upitne izbore u životu, upitan promiskuitet i tako dalje. To je proces discipliniranja ženskog lika tako da se slažem da je ona tu negdje između, nije sponzoruša u tom nekom klasičnom smislu. Možda se u tom nekom trenutku ona u to svrstavala, ali mislim da je ona zapravo jako provokativna figura za mnoge ljude koji teško mogu prepoznati tu emancipatorsku važnost osobe koja ‘postoji’ u toj nekoj niskoj popularnoj kulturi, a da se ne ispričava za to, već to jako uspješno radi i bori se protiv predrasuda. Pogotovo u posljednje vrijeme, ona vrlo otvoreno koristi svoju seksualnost u svrhu svog izražaja, glazbenog i scenskog. Tu je i njena pozicija kao majke. Severina pokriva sve – pa bilo je rasprave i tome kad se pojavila u predstavi, odnosno nekoj visokoj kulturi. I tu se otvara pitanje kome je dopušteno da uđe u koji prostor kulture i što se disciplinira i na kraju krajeva cenzurira.

Kad smo već kod miješanja te visoke i niske kulture, upravo to pitanje otvorilo se na ovogodišnjim Dubrovačkim ljetnim igrama nastupom Boža Vreća u Dvoru. Kako to komentirate?

Takvi izazovi trebaju jer, rubne figure, poput Boža Vreća, koji je graničan ne kao sponzoruša, već kao pojava – na jedan vrlo subverzivan način pokazuje koliko su tradicionalne, uvriježene kategorije, pa čak i visoko-nisko, muško žensko, cis rod, spol, zapravo neadekvatne, jer se puno izražaja, pojava i tijela ne uklapaju i onda to stvara krizu. A kad se takve krize dogode, mnogi kulturni kritičari reagiraju zapravo tako da žele ponovo nametnuti željene kategorije kako bi uredili svijet na prihvatljiv i uredan način, a zapravo mnogi od nas ‘postoje’ između kategorija, kao što i mnogi kulturni izričaji izlaze iz svojih striktnih kategorija. Na nama je hoćemo li ignorirati, osuđivati ili čistiti taj prostor. Radi se o purizmu no mislim da su to uzaludne borbe, jer će se hibridne kulturne mješavine sve češće događati. U smislu u kojem je Nives Celzijus dobila Kiklopa ili kad se kaže kako su Doorsi bili svojedobno pop glazba.

Što ih više osuđuju, više su popularne. Može li to biti jedna od definicija sponzoruša?

Mislim da da, što ih više osuđuju one su sve više subverzivne, što kritičari često ne razumiju. To mi je vrlo zanimljivo. Ako kritizirate primjerice Kim Kardashian, što često vidim u Americi, dajete joj više prostora. Najbolji način da djelujete protiv onih izričaja popularne kulture koji vam smetaju je da ih ignorirate. To je moje mišljenje. Baš kako kažem svojim studentima, nemojte ‘klikati’ na priče o njima – to je jedino što se broji.

Zanimljiv životopis

Dr. sc. Dijana Jelača predavačica je na odsjeku Communication and Media Studies Sveučilišta Fordham u New Yorku. Doktorski studij završila je na Sveučilištu Massachusetts u Amherstu, a autorica je brojnih znanstvenih studija i eseja na temu roda i feminizma u filmu i popularnoj kulturi, traume i sjećanja te klase i kulture mladih u postsocijalizmu.
Autorica je monografije Dislocated Screen Memory: Narrating Trauma in Post-Yugoslav Cinema (2016) te suurednica zbornika The Routledge Companion to Cinema and Gender (2017) i The Cultural Life of Capitalism in Yugoslavia (2017). Trenutačno uz Kristin Lené Hole radi na novom rukopisu – udžbeniku radnoga naslova Film feminisms.
Tijekom predavanja u Dubrovniku, predavačica je na primjeru stihova pjevačica starije (i srednje) generacije (Dragana Mirković, Svetlana Ražnatović Ceca i dr.), modernijih iteracija (Severina) te postsocijalističkih hip-hop-izvođačica (poput Sajsi MC, grupe Models te Mimi Mercedez) pokazala kako je sponzoruša, među ostalim, sastavni dio patrijarhalne paranoje uvjetovane strahom od podređenosti muškarca u zoni intime. To znači da je libidna investicija turbofolka u prepoznatljive statusne simbole – npr. luksuzni auto, drago kamenje ili egzotična putovanja – jedan od načina artikuliranja kapitalističkog poriva za klasnom mobilnošću.

Komentari





O autoru: Mia Njavro

Diplomirana novinarka i magistrica komunikologije. U slobodno vrijeme pišem, u radno vrijeme pišem. Prestala sam skupljati salvete, a najčešće se bavim temama od životne važnosti, kao što su filmovi, glazba i društveni mediji.


Iz rubrike
Impressum |  © 2013 dulist d.o.o. Sva prava pridržana