Natrag
18.8.2017 22:23

facebook

twitter

google

rss

dulist

Bijeg van familije ne nosi nužno i sreću

18.2.2012 @ 10:28 Dulist Kultura
2;2

Podijelite:

Olja Lozica predstavnica je nove generacije hrvatskih redatelja koja kroz istraživački autorski proces s ansamblom Kazališta Marina Držića upravo radi na skoroj premijeri – predstavi „Prasac koji gleda u Sunce“ čija je prva izvedba zakazana za petak, 2. ožujka.

 

Riječ je o tragikomičnoj obiteljskoj drami koja prati priču lika koji je „odlučio“ da se svijet urušava i mora pronaći sam sebe pa se izolira, odlazi na obližnji mali otočić i vraća se starinskom načinu života. Nastaju problemi jer njegova familija misli da je to hir, ali kako prolazi vrijeme hodočaste mu i pokušavaju ga vratiti doma kroz što se razotkrivaju razni familijarni odnosi

– Predstava „Prasac koji gleda u Sunce“ priča je o otuđenju u današnjem vremenu. Riječ je o tragikomičnoj obiteljskoj drami koja prati priču lika koji je „odlučio“ da se svijet urušava i mora pronaći sam sebe pa se izolira, odlazi na obližnji mali otočić. Pokušava se vratiti starinskom načinu života, bavi se robnom razmjenom kako bi preživio od danas do sutra. Tu nastaju problemi jer njegova familija misli da je to njegov hir, ali kako prolazi vrijeme hodočaste mu i pokušavaju ga vratiti doma. Kroz tu prizmu razotkrivaju se razni familijarni odnosi.
Kako je nastala priča na kojoj gradite ovu predstavu u dubrovačkom teatru?
– U početku rada na predstavi znala sam što me tematski zanima i koja je priča, ali sam je prilagođavala ljudima. Dobila sam grupicu ljudi s kojima sam radila radionice, kako bi se upoznali i vidjeli što ih zanima, kakvi bi karakteri mogli biti i na temelju toga sam napisala tekst. To mi je puno draže jer onda i sam tekst prilagođavam njihovom habitusu. Osnovni motiv je bijeg od suvremenosti u kojoj čovjek misli da je krivo sve oko njega. Kriva je televizija, kriv je kapitalizam… Ali bijeg van familije ne nosi nužno i sreću! U ovom ludilu današnjeg svijeta, sumanutoj i šizofrenoj današnjici, familija je jedino utočište. Ono što nastojim pritom izbjeći je dociranje ili slanje poruke publici. Smatram da ne postoji prava poruka i nijedan pravi izbor. Pitanje je što je ispravno, treba li se izolirati od svijeta i živjeti kao divljak ili se zaslijepiti svime što je dio današnjeg svijeta!? Sve su to pitanja koja se otvaraju kroz predstavu, a odgovori ovise od osobe, kako će je ljudi doživjeti.
 
OTOK KAO UTOPIJSKO MJESTO
 
Koliko motiv otoka na koji se povlači vaš glavni lik predstave ima veze sa vašim bodulskim korijenima?
– Ima, jer sam otok, Korčula u kojoj sam odrastala i kojoj se stalno vraćam, doživljavam kao jedno utopijsko mjesto. S jedne strane čovjek može misliti da je otok izolacija. I realno gledano, s prvim vremenskim neprilikama ja na Korčulu ne mogu. S druge strane, otok je zajednica koja ima svoje specifičnosti i daje mir. Dopušta prostor za dokolicu i druženje, neke stvari koje ljudi u nekim ubrzanim sredinama ne mogu ostvariti. Sam otok, kao otok sigurno je metafora, još od prahistorije. S tim da taj otok koji sam ja izabrala zove se Žnjpkrs, izmišljen je i funkcionira kao metafora. Suvremenim dubrovačkim govorom upisali smo ga u lokalitet, iako nije definiran niti predstavlja prostor Grada. Svjesno sam govorno išla u taj pomak i osobe ove predstave su „ljudi odavde“ kako bi bili bliski publici. U tom smislu je taj otok Žnjpkrs bilo koji obližnji otočić, na koji se lako može doći, ali opet predstavlja oblik izolacije.

U ovoj me predstavi zanimalo bavljenje fizičkim tipom teatra koji naginje prema plesnom, ali je više mimsko – pantomimski. Stoga jednu ulogu igra čovjek koji je Gušter, to je oblik transformacije tijela koji dopušta prostor i poligon za istraživanje drugih vizura i pristupa elementima

Možete li nam približiti specifičan proces rada kojim stvarate predstavu?
– Dok sam studirala dramaturgiju, počela sam surađivati na odsjecima glume kod Ivice Boban i Helene Buljan, od kojih svaka ima neku svoju metodu rada. Kod Ici (Ivice Boban, op.a) je vrlo specifičan proces rada, ide se od glumačkog materijala prema nečemu što je zaokruženi sadržaj, iz transformacije tijela do sadržaja. To je proces koji je meni više pomogao u samom pisanju i načinu na koji promišljam i strukturiram sadržaj, nego u bavljenje klasičnim dramskim pismom. Taj proces onda neminovno vodi u nešto što je slaganje i oblikovanje – dakle režiju.
 
POLIGON ZA ISTRAŽIVANJE
 
– I u ovoj predstavi sam krenula iz ideje kakvu priču želim ispričati, koja me tema zanima, koji su potencijalni likovi i kakve su to vrste odnosa, s čime se počinje i s čime završava. Ali kroz sam proces rada, vježbe i improvizacije počnem slagati predstavu tako da izvođačima bude bliska, da dobiju uvid u nju. Kasnije kreće klasični pristup, kad je oblikovan dramski tekst i postoje napisane uloge. Većina mojih tekstova ipak više nalikuju scenarijima, jer su to brze i kratke scene koje se preklapaju na način kako se raskadriraju stvari u filmu. Meni je to zanimljiv kazališni postupak, ali me u ovoj predstavi, u odnosu na prethodnu, više zanimalo bavljenje fizičkim tipom teatra koji naginje prema plesnom, ali nije plesni već više mimsko – pantomimski. Jednu ulogu igra čovjek koji je Gušter, ali ne u varijanti za dječju predstavu pa da sam ga obukla u kostim guštera, već je to oblik transformacije tijela koji dopušta prostor i poligon za istraživanje drugih vizura i pristupa elementima. Postoji dakle naturalističko – realistični kod teatra u kojem postoji nešto potpuno apstraktno i što vuče u poetsko. U tom spoju nastaje vrsta estetike i poetike. Time se otvara jako puno prostora za glumačke materijale, koje mi trebaju ponuditi
Kako reagira ansambl na tako veliki prostor ta improvizaciju koji im je očito ponuđen u radu na ovoj predstavi?
– Taj jako veliki prostor za improvizaciju zapravo traje do nekog momenta, kad se stvari definiraju. Pritom super reagiraju. Meni je u prvom susretu bilo važno da oni vide kako ja radim, i da se ja upoznam s njihovim načinom rada. Bile su otvorene karte na stolu. Kome se ne sviđa, mogao je izaći, kome se sviđa, ostao je u projektu. Grupa koja se oformila je otvorena za rad i sam proces. Mislim da im je to dosta korisno, jer se inače ovdje predstave rade jako brzo i po mom poimanju „starinski“. To je jedan pristup stvaranju predstave za koji ne mislim da je loš, ali je meni stran. Dovodi do toga da ljudi neminovno i nehtijući upadaju u glumačke ladice.
 
KAKO RAZBITI LADICE
 
– Najviše me bunilo u početku „kako razbiti te ladice i naviku nuđenja prvih rješenja“ te polako stvarati sloj po sloj lika!? Dodatni moment u radu na ovoj predstavi je što u ansamblu imamo djevojčicu od 9 godina koja igra jednu od nosećih rola. Svi su svo vrijeme prisutni na sceni i imaju pored sebe jednu nevjerojatno talentiranu klinku, sklonu igri i jednostavnosti, koja ruši sve konvencije. Ona im je svima ogledalo, jer kod nje u odnosima ne prolazi prijevara. One ne reagira iz obrasca, već iz točnosti određene energije i emocije. Niz se okolnosti poklopilo da je rad na ovoj predstavi uvelike drugačiji od prijašnjih iskustava.
Što publika može očekivati od predstave?
– Crni humor. Jako puno smijeha, ali i puno suza. Ako na kraju ne bude „puf“ skoro infarkt, onda nismo ništa napravili!

 

Prasac koji gleda u Sunce
Ekipu suradnika redateljici i autorici Olji Lozici u predstavi „Prasac koji gleda u Sunce“ čine scenograf Marin Gozze, skladateljica Paola Dražić Zekić i kostimograf Mario Leko. U predstavi igraju: Zdeslav Čotić, Gracija Filipović, Mirej Stanić, Helena Kovačić, Boris Matić i Alen Čelić.
Premijerna izvedba zakazana je 2. ožujka u 19:30 sati, a slijede reprizne izvedbe: 3., 9., 10., 23. i 24. ožujka.

 

Komentari





O autoru: Dulist


Iz rubrike
Impressum |  © 2013 dulist d.o.o. Sva prava pridržana