Natrag
25.1.2017 02:15

facebook

twitter

google

rss

dulist

Bez nedjeljne mise za desetak godina!?

6.4.2012 @ 18:56 Andrea Falkoni Račić Aktualno
Bez nedjeljne mise za desetak godina!?

Podijelite:

U uskršnjem razgovoru za duList biskup dubrovački mons. Mate Uzinić, osim o patnji i smislu uskrsnuća koje se danas zbog životne situacije poistovjećuje s Velikim petkom, otvoreno je progovorio o problemima današnjice

o seksualnosti, pedofiliji i stanju u kojem se zateklo svećenstvo suočivši se s tim problemom, ali i homoseksualizmu.

Kako živi današnji čovjek?

– Mislim da danas živimo bolje nego su živjeli naši očevi, bake, djedovi. Život je puno bolji nego li je bio. Međutim, nešto se drugo u međuvremenu dogodilo. Stvorile su se nove potrebe i mi smo zaboravili trpjeti, zaboravili smo se nositi s poteškoćama. Htjeli bismo da sve funkcionira i sve ide lijepo, ali to je zapravo zavaravanje samih sebe. Život ima i križeve. Jednostavno, on je lijep onoliko koliko smo se mi sposobni nosit s tim križevima, a ne koliko mi uspijemo izbjeći križ. Uostalom, malo pogledajmo svijet filma, mode, umjetnosti gdje su veliki novci u igri. Mogli bismo pomisliti da su ti ljudi, u tom svijetu, sretni, ali stvarnost je drukčija. U tom svijetu je najviše nesreće. Sreća je nešto drugo. Sreća nije ne imati križ. Sreća je znati se nositi sa svojim križem.

S obzirom na gospodarsku situaciju čuju se mišljenja kako će za ovaj Uskrs ljudi manje trošiti. 
– Taj plač o toj slabijoj trpezi je u interesu onih kojih prodaju. To je pitanje trgovačkih lanaca, koji žele što više prodati. Nije u interesu onih koji će imati slabiju trpezu. Njih nije briga za to. I to je tragedija. Oni su nama stvorili veće potrebe nego ih mi imamo. Mislim da u Hrvatskoj nitko nije gladan. Naše trpeze su pune, i mnogo se puta razbacujemo hranom, dok ima ljudi na svijetu koji gladuju. Postavljanje stvari na način, recimo, koliko će naša trpeza biti bogata nema smisla kad znamo da se hrana sutra dan nerijetko baca.

OSLOBODIMO SE ROPSKOG MENTALITETA

Zar je potrebno biti gladan, da bi se moglo reći da smo osiromašeni?
– Uvijek su najviše pogođeni najslabiji. Hrvatska doista ne bi trebala biti ovakva kakva jest, a to je pitanje koje bismo trebali postaviti svim vladama koje su bile na vlasti nakon demokratskih promjena. Mislim da bi ga trebalo postaviti ne samo vladama, nego svima nama. Nismo li ponijeli sa sobom ropski mentalitet? Mislim da smo se prestrašili demokracije i da i dalje plačemo za nečim, a ovo što imamo da nam se pomalo ogadilo. To je loše shvaćanje. Ne smije biti tako. Taj ropski mentalitet, koji nas stalno vraća nazad, je nešto što bismo trebali promijeniti. Obećanom narodu je trebalo 40 godina da se promjeni.

Trebala je jedna generacija, i možda i nama treba još malo vremena. Ali ne smijemo se predavati pesimizmu. Meni je žao što se već stvaraju zaključci da nova Vlada, a stotinjak je dana prošlo otkako je na čelu, nema odgovore. Mislim da to nije ispravno. Bez obzira na moje političko uvjerenje, mislim da to nije u redu. Ta Vlada je dobila povjerenje na četiri godine, pa dajte pustite ih da nešto naprave. Mora li biti bolnih rezova – mora. Ako je neko tkivo bolesno, ako poduzeće samo stvara dugove, a ništa ne proizvodi, morate to tkivo odrezati.

TKO JE BIRAO POLITIČARE?

Možemo li očekivati promjene?
– Ako želimo imati budućnost mislim da se moramo mijenjati. Ne možemo kriviti jednu kategoriju. Nisu samo političari ti koji su krivi za sve jer tko je birao političare. Nije odgovornost na onome koji je izabran već i onoga tko ga je birao.

Kada već razgovaramo o politici, ključno pitanje za Dubrovčane, ali i sve stanovnike juga Hrvatske je prometna povezanost. Vi često putujete, kako na Vas utječe izoliranost?
– Ja sam se jednom opredijelio pa su mi neki prigovorili kako nisam u pravu. Mislim da je povezanost Dubrovnika s ostatkom Hrvatske doista političko pitanje. Imam pravo reći da je ova situacija izoliranosti Dubrovnika neodrživa i da bi odgovorni morali poduzeti sve potrebne mjere kao bi se izolacija prekinula. Danas dosta putujem, a režim će se na granici s vremenom postrožiti. Postoji i drugi problem – nama je sve skuplje negoli u drugim krajevima Hrvatske. Uz to ako kupim nešto izvan Dubrovnika, to moram prijavljivati da bi kasnije opet to isto mogao izvesti. To znači da ja nemam jednaka prava kao drugi građani Hrvatske.

Cijeli razgovor s biksupom mons. Matom Uzinićem potražite u tiskanom izdanju duLista.

Uskrsna poruka
Čini mi se da se ljudi, valjda je to zbog njihove osobne životne situacije u kojoj ima više elemenata za Veliki petak negoli Uskrs, navezuju na pasijonsku baštinu, na Veliki petak, na otajstvo muke, patnje, pa se čak nekad potpuno isključi dimenzija uskrsnog slavlja. To nije dobro. Vazmeno otajstvo koje slavimo uključuje i muku i smrt, ali ono nije završilo s mukom i smrću, nego je dobilo potpuni smisao u uskrsnuću. Isusova smrt i patnja nije samo paradigma ljudske patnje, nego stvarno participira svaki put i iznova u ljudskoj patnji. Svijest da nismo sami kad patimo nam isto može pomoći da se s patnjom nosimo. Patnja nije kraj, ona nije smisao, patnja će se pretvoriti u uskrsnuće, gospodin koji sa mnom pati uskrsnu, i ja ću se uskrsnuti zajedno s njim. To je uskrsna poruka koju izražavam. To je ono što mojoj patnji daje drukčiju dimenziju. Ona nije tek nekakav mazohizam i nešto što ja trpim i što nema smisao nego što mi pomaže da mijenjam samog sebe. Patnja, koliko god da je po sebi ponekad nerazumljiva, ima i tu pročišćavajuću dimenziju u sebi, otvara nas za više vrijednosti. Koliko god nam se ponekad čini da bi bilo lakše da se život prekine u toj patnji, čovjek koji nije imao vremena za Boga i nije mislio na Boga najednom shvati u toj svojoj slabosti, u toj krhkosti, gdje je i otvori se prema toj dilemi. Ako bi na taj način posložili stvari, tada lakše možemo slaviti otajstva i sami primijeniti ono što Bog čini. Bog ulazi u našu patnju kako bi nam pomogao nositi se s njom. On je na sebe preuzima i daje našoj patnji smisao. Naše trpljenje će biti podnošljivo onoliko koliko smo se spremni suočavati sa svojim križem. Ako bježimo od križa i ako ga ne prihvaćamo, onda je to trpljenje koje nas vodi u očaj, nema izlaza. Međutim, ako se s njim suočimo, ako ga pridružimo gospodinovom križu vjerujem da možemo podnijeti patnju. Patnja, koliko god da je teška, u sebi ima tu pozitivnu dimenziju, ne samo u onom odnosu prema vječnosti, dakle prestat će patnja pa će biti dobro. Ne smijemo samo gledati u tom odnosu to bi onda bio doista onaj Marksov opijum za narod, a to vjera nije i ne smije bit.
 

Komentari





O autoru: Andrea Falkoni Račić

Profesorica sam povijesti i etnologije, no igrom slučaja, ili sreće, nakon završenog studija počela sam raditi kao - novinarka. I u tom poslu, uz lijepe, ali i teške trenutke, ostala niz godina. Volim kad svojim radom pomažem ljudima velikog srca. U slobodno vrijeme, nije da ga baš imam, čitam, slušam, osluškujem...

Iz rubrike
Impressum |  © 2013 dulist d.o.o. Sva prava pridržana