Natrag
23.9.2017 07:49

facebook

twitter

google

rss

dulist

ANTONETA ALAMAT KUSIJANOVIĆ Moje priče proizlaze iz vlastitih emocija i pitanja

14.4.2017 @ 22:44 Maria Prkut dulist IN
6;6

Podijelite:

Njezino ime zanimljiv je spoj imena none Antonije i babice Cvijete za koje čak postoji i pjesmica u kojoj se nalazi i stih o njegovom nastanku – ‘Gric od Ante, gric od Cvijeta, nek’ se zove Antoneta’.

Ova perspektivna Dubrovkinja djetinjstvo je provela na Pelinama, ali je svoje životno utočište ipak pronašla na drugom kraju svijeta. Kako kaže, najdraži trenutak bio je kad je upisala režiju na Sveučilištu u Columbiji gdje je izbrusila svoj redateljski talent.
Na svjetski poznatom filmskom festivalu Berlinaleu ove je godine za kratkometražni igrani film ‘U plavetnilo’ osvojila posebno priznanje od međunarodnog žirija u sekciji ‘Generation 14plus’. No njezinoj kreativnosti i radu nema kraja te trenutno s internacionalnom ekipom radi na novom dugometražnom filmu koji je zapravo nastavak nagrađenog kratkog filma.
-Mi smo jako vjerovali u projekt. Na takvim festivalima okružen si izuzetno talentiranim ljudima iz cijelog svijeta. Samim time što smo bili u Berlinu, već smo se osjećali kao pobjednici. Vladala je jedna predivna atmosfera, bila je ekipa i naravno djeca s njihovim roditeljima. Bili smo jedan veliki mnogobrojni tim. Nismo bili u strepnji hoćemo li dobiti nagradu, bili smo zadovoljni postojećim uspjehom. Na nagradnu ceremoniju došla sam u starim jeans hlačama, koje su mi čak bile malo kratke, i u džemperu. Uopće mi nije palo na pamet kako ćemo dobiti nagradu – rekla nam je sa smiješkom Antoneta i dodala kako je to djecu to predstavljalo jedno velika uzbuđenje, ali im je to bila i velika nagrada za cjelokupni rad.

Je li Vam ova nagrada otvorila neka vrata?
Ne bih rekla kako su se ‘otvorila vrata’ samo zato što smo sudjelovali na festivalu u Berlinu. Prije samog odlaska u Berlin, pripremali smo teritorij u slučaju ako se otvore vrata da budemo spremni. Svakako je bilo više prigoda za komunikaciju o mom projektu na nekom višem nivou produkcije, distribucije te suradnika. Imali smo premijeru kratkog filma, ali smo pripremali dugometražni odmah za predstavljanje. Tamo se zapravo finalizirao, pronašli smo hrvatske suradnike, i slovensku produkciju.

Kakvi su bili komentari žirija i koji je ostavio najveći dojam na Vas?
mali smo jako dobre komentare i povratne informacije žirija. Postoje dva žirija na Berlinaleu za našu sekciju. Jedan žiri sastoji se od osmero djece od 14+ godina. U drugom žiriju nalaze se profesionalci – redatelji, scenaristi koji davaju nagradu internacionalnog žirija. Dobili smo priznanje od njih. Ali glavna nagrada dolazi od djece. To je jako dobro jer su to filmovi koji govore o toj dobi. Mi nismo radili film za žiri. Radila sam film koji sam osjećala kako trebam napraviti. Naišao je na jako plodno tlo. Osim što smo nagrađeni, pozvani smo na razne druge svjetske festivale. Na jednom od najdugovječnijih svjetskih festivala kratkog filma Oberhausen imamo premijeru u svibnju. Film nastavlja svoj život.

Dugometražni film je nastavak kratkometražnog filma ‘U plavetnilo’?
Tako je, to je nastavak na kratkometražni. Kratkometražni film pozadinska je priča dugometražnom koji se zove ‘Murina’. A pozadinska priča iz kratkometražnog sad je glavna radnja dugometražnog filma. Radnja se događa u istom ambijentu, na hrvatskom otoku s istim glavnim likom i sa sličnim problemima. To je priča o odrastanju gdje se glavni lik Julija, djevojčica od 16 godina, suprotstavlja svojim artificijelnim bogovima i demonima u strahu da ne postane jedan od njih. Osim Julije, drugi glavni akteri su majka, otac i obiteljski prijatelji. Gracija Filipović je glavna glumica, a Nataša Janjić bit će u ulozi njene majke. Također će sudjelovati jedan internacionalni glumac, još tek krećemo u pregovore tko bi to mogao. I trenutno provodimo casting za hrvatsku mušku ulogu.

Kako se dječja glumačka postava snašla u cijelom tom procesu snimanja filma?
Izuzetno su puno radili i u svemu bili poslušni. Ta djeca su najbolje odgojena, disciplinirana, emotivna, empatična i talentirana, svih četvero. Sami su međusobno narasli družeći se to cijelo ljeto. Što se tiče snimanja filma ‘U plavetnilo’, produkcija je počela s radom već krajem šestog mjeseca te smo se pripremali tijekom cijelog sedmog i osmog mjeseca. Sa snimateljem smo radili pripreme deset dana prije početka snimanja. Kad se okupila cijela ekipa, snimali smo tjedan dana. S curama sam već radila na određenim projektima, a preporučila ih je i producentica Barbara Vekarić. Već sam znala njihovu dinamiku, njihov dijapazon emocija, mogućnosti, izdržljivosti – svega što je bilo potrebno za ovaj film. Dečke smo otkrili na zimskoj audiciji, pet mjeseci prije snimanja. Snimanje je bilo izuzetno teško, dizali bi se svako jutro u pet sati. Nekom reći ‘snimali su pet dana na otoku, u moru, na moru’, brojni promisle – ‘nije to teško’. Ali biti discipliniran, i raditi jednu radnju iznova, na suncu, biti u moru kad je jako toplo… To je dosta iscrpljujuće. Mi smo naravno radili pauze, bili su zbrinuti, s nama je bila i medicinska sestra. To je isto tako posao gdje ti moraš izražavati svoje emocije koje su izuzetno osjetljive u ovom scenariju, ispred četrdeset ljudi i to svaki dan. Primjerice, završnu scenu smo snimali dva puta jer je bila izuzetno emotivno ‘naporna’. Emocije su prešle stadij glume i spojile se s realnošću. Na kraju scene, njih dvije su zajedno skočile s visoke stijene. To je bio skok u slobodu! Mi smo skočili za njima, a ja se bojim visine!

Koja je glavna poruka filma koju ste htjeli prenijeti javnosti?
U trenutku kad bježimo od nečega, u ovom slučaju Julija bježi od nasilja, ona se samim odlaskom iz te situacije nije u potpunosti iscijelila. U njoj to i dalje tinja, ta neutažena bol i obzirom kako ne nalazi utjehu, ta njena bol bukta i eruptira istom snagom kao i ono od čega je pobjegla. To je glavna tenzija u filmu. Julija naravno požali zbog svojih reakcija i postupno shvaća kako u sebi nosi tu bol i agresiju te kako i ona može postati takva. U tom jednom simboličnom i metafizičkom kraju ona se odcjepljuje od svog tog nasilja i nalazi tu utjehu koju je tražila u svojoj prijateljici.

Možete li izdvojiti nekog redatelja čije je filmsko stvaralaštvo najviše utjecalo na Vaš rad?
Ne bih rekla kako moje stvaralaštvo dolazi iz kolaža drugih redatelja. Svakako bih naglasila kako su emocije bitan segment, nitko ne može izrežirati istu priču na isti način. Moguće je kopirati, ali nemoguće je izazvati emociju s tim. Ali ja sam uvijek bila okupirana sa svojim emocijama i pitanjima te moje priče uvijek proizlaze iz toga. I čak ako su univerzalne, opet su vrlo autentične meni. Mislim kako neki drugi redatelj ne bi mogao na isti način izrežirati priču o curici s Kalamote. Svaki redatelj kad uđe u vrtlog snimanja, to bojište, nemoguće je ne režirati baš ono što jesi. Često i nemaš vremena, nego moraš reagirati po instinktu. Sva priprema dolazi prije snimanja, ono što se događa na snimanju je intuitivna reakcija na glumce, lokacije, momente, na priču, novo viđenje priče kroz interpretaciju svih drugih sektora. Postoji jako puno redatelja za koje smatram kako su genijalci, ali njihov rad nije aplikabilan na rad koji mene zanima. Inspiraciju crpim iz suradnika. Djeca su mi bila najveća inspiracija. Oni su u tim godinama, znaju bolje nego ja koja mogu to promatrati s neke intelektualne strane, a oni to proživljavaju. Isto tako, cijela filmska ekipa isto tako donose input i isto tako su velika inspiracija. Svi zajedno ‘kuhamo’ film!
Fotografije: Antoneta Alamat Kusijanović

 

Komentari





O autoru: Maria Prkut


Iz rubrike
Impressum |  © 2013 dulist d.o.o. Sva prava pridržana