Natrag
24.8.2017 12:44

facebook

twitter

google

rss

dulist

Ante Vlahinić: Dubrovnik je rodno i glavno mjesto hrvatskoga kazališta

31.3.2014 @ 7:28 Ana Prohaska Kultura

Podijelite:

Redatelj Ante Vlahinić imenovan je novim ravnateljem Kazališta Marina Držića.

Rođen je 1974., osnovnu školu i gimnaziju završio je u Dubrovniku, a diplomirao na Akademiji dramske umjetnosti sveučilišta u Zagrebu, smjer kazalina režija i radiofonija. S njime smo za ovaj broj duLista razgovarali o njegovom programu kojeg je ponudio Kazališnom vijeću kao i o viziiji što bi trebalo biti Kazalište Marina Držića.

 

Što vam znači imenovanje za ravnatelja KMD-a, posebno jer se radi o kulturnoj instituciji iz Vašeg rodnog grada?
Malo koji grad, slobodno možemo reći u svijetu, istoznačniji je kazalištu kao Dubrovnik. Kazalište Marina Držića je, uz Dubrovačke ljetne igre, ono koje baštini, dakle i ima obavezu njegovati taj odnos koji je tako često u brojnim promišljanjima Dubrovnika i kazališta, označen sintagmom Grad-Teatar. Dovoljno je krenuti samo od imena koje dubrovačko kazalište nosi pa da čovjek postane svjestan bremena kojeg preuzima. Stručni izazov par-excellence bez ikakve sumnje. Ako spominjete i tu osobnu stranu priče svakako nemali značaj za mene ima i to što sam na razne načine uz KMD vezan gotovo od rođenja. Prije svega tu je obiteljska veza, a bio sam i statist, asistent redatelja, a na kraju i redatelj. Od malih nogu igrati se po cijelom teatru, od orkestra, preko legendarne stare “pušione”, do šufita, na nebrojenim probama i predstavama gledati Mišu, Milku, Desu, Žužu, Vinka Prizmića, Nika Kovača i mnoge druge, a sad dobiti povjerenje voditi tu istu kuću, naravno da uz sav stručni izazov koji to predstavlja, svakako ima i poseban osobni značaj.

Predsjednik Kazališnog vijeća KMD-a Marin Gozze naveo je kako Vi svojim programom, radnim iskustvom i poznavanjem specifične problematike najbolje odgovarate potrebama kazališta. Koje su glavne karakteristike programa kojeg ste ponudili Kazališnom vijeću?
Prema svojemu statusu KMD je danas gradsko kazalište repertoarnoga karaktera i takav njegov formalni status i karakter ne razlikuju ga mnogo od brojnih drugih hrvatskih kazališta, ali Kazalište Marina Držića moralo bi djelovati kao da je nacionalno kazalište s posebnim zadatkom u spektrumu hrvatskoga glumišta. To od dubrovačkoga kazališta svakako zahtijeva njegov povijesni položaj. Dubrovnik je glavni topos hrvatske dramske književnosti i povijesno gledano rodno i glavno mjesto hrvatskoga kazališta. Jedino je u tome hrvatskom gradu moguće pratiti bogat i neprekinut kontinuitet pisanja drama i njihova postavljanja na scenu od 15. pa sve do konca 20. stoljeća. Gotovo sva hrvatska kazališta danas zanemaruju tu baštinu – naći neki baštinski naslov u repertoarima suvremenih kazališta praktički je nemoguće. Prebogata dramska i kazališna tradicija te njegovanje izričaja na dubrovačku, moraju biti glavnim zadatkom Kazališta Marina Držića. Budući da je u 21. stoljeću došlo do značajna diskontinuiteta po tom pitanju našao sam za shodno staviti nešto veći naglasak na istraživanje i prikazivanje baštine i oživljavanje igranja na dubrovačku, nego što bi to bilo da se takav diskontinuitet nije dogodio. Tu se nipošto ne radi o pukom postavljanju na scenu kanonskih, mnogo puta viđenih dubrovačkih djela, ili pak o naslovima kojima bi nužan i dovoljan uvjet za postavljanje na scenu bio dubrovački govor – treba inovativno osmisliti pristup i ponovno, oživljavanjem scenskog izraza na dubrovačku, oživjeti misao na dubrovačku, koja je sjeme svih onih djela koja istovremeno misle i misao grada i misao teatra i misao svijeta. Da ne idemo sada u detalje, jer bit će za to još prilike, čisto načelno bih dao naznake kakvo promišljanje je u planu za predstojeće četiri sezone. U prvoj sezoni učinit ćemo Shakespearea, Molièrea i Držića govoriti jednim jezikom i jednom misli – na dubrovačku. Shakespeare i Molière Dubrovčani, Držić svjetski pisac. Tom velikom trojcu klasika sugrađana pridružit će se i jedan, uvjetno ga nazovimo stand-up patchwork, u kojemu ćemo se poigrati najslavnijim predstavama iz povijesti Dubrovačkih ljetnih igara. Ovakav, poslužimo se sintagmom Jakete Palmotića, “Dubrovnik ponovljen”, načelo je mišljenja kazališnoga repertoara mog programa i mjera u skladu s kojom se postavljaju i sve ostale sezone. To bi bio ključ onoga što smijemo, bez lažne skromnosti, nazvati dubrovačkom dramaturgijom. A to je ono isto što rade istinska kazališna središta. U narednim sezonama, kratko, pozabavit ćemo se prvo djelima suvremenih Dubrovčana koji su se posljednjih desetljeća 20. i početkom 21. stoljeća najsnažnije izrazili u prozi. U planu su tu dramatizacije romana Feđe Šehovića, Luka Paljetka, Milana Milišića i Rade Jarka kao i jednog iznimno zanimljivog realistično-fantazijskog romana suvremenog makedonskog pisca. Zatim se u trećoj sezoni planira suvremeno pristupiti oživljavanju zanemarenih bisera dubrovačke i hrvatske dramske baštine uz remek-djelo jednog suvremenog talijanskog kazališnog autora, da bismo se u četvrtoj sezoni pozabavili suvremenom anglo-američkom dramom, ali ne onom trendovskom nego onom koja je najviše utjecala i još utječe na našu recepciju tog svijeta – djelima Bernarda Shawa, Grahama Greena, Woody Allena i Jamesa Joycea, uz jednu eksperimentalnu obradu Beckettove Igre, Porkariju Matka Sršena, fantazijski nastavak njegovog velikog uspjeha iz 1992., Farsa od gvere.

Što je prema Vašem mišljenju do sada bilo dobro u radu Kazališta, a što bi trebalo promijeniti?
Dobar dio onoga što držim da bi trebalo promijeniti navedeno je u odgovoru na prethodno pitanje – izbjegavati naslove koji su nebrojeno puta igrani u mnogim kazalištima – imamo baštinu i pisce pomoću kojih sami možemo proizvesti nove kazališne trendove, bogata dramaturgija iz prošlosti, mišljena suvremeno, kao i u slučaju najvećih kazališnih centara širom planete, sigurno je najveći zalog žive kazališne budućnosti. Dobrim bih svakako ocijenio to što je generalno kazalište u zadnjih par godina u pojačanom radnom tonusu. Izdvojio bih i da je kroz par projekata KMD u Olji Lozici dobio ozbiljnu i intrigantnu dramaturginju i redateljicu na koju svakako može računati u budućnosti. Hvalevrijedan je i hrabar iskorak s postavljenjem Braće Karamazovih na repertoar – to je nešto što je svakako od velike koristi i za ansambl i za kuću i za grad u cjelini.

Koji će biti Vaš prvi potez kada preuzmete dužnost ravnatelja?
Zbog specifične situacije u kojoj je trenutna ravnateljica 2010. preuzela vođenje Kazališta njen ugovor ističe tek početkom studenog. Naravno, kako rad u novoj kazališnoj sezoni počinje početkom rujna, a pripreme su počele jučer, prva stvar na kojoj će se pristupiti je reguliranje primopredaje na način da kao novi ravnatelj, koji snosi odgovornost za sezonu, preuzmem dužnost odmah po završetku ove sezone, krajem lipnja. U kontaktu sam s trenutnom ravnateljicom Jasnom Jukić i ona, kao netko iz teatra, naravno savršeno shvaća situaciju i dapače sama je inicirala to pitanje, i u najskorije vrijeme s nadležnima iz gradske uprave namjeravamo pristupiti rješavanju te situacije. Naravno, u procesu primopredaje trebamo jako paziti da nam se ne potkrade kakav previd, jer takvi, naizgled sitni previdi, imaju nezgodan običaj izroditi se u ogromne probleme. Vremena možda nema puno, ali dobre volje svakako ima i nadam se da će sve proteći u najboljem redu. Pripreme i kontakti s redateljima i dramaturzima koji će raditi na projektima sljedeće sezone su već u tijeku, a po samom preuzimanju dužnosti paralelno će se pristupiti uobličavanju promidžbenog nastupa naznačenog u programu i detaljnijem upoznavanju sa svim onim brojnim aspektima bivanja jedne kazališne kuće da bi se moglo nastaviti na njihovom unaprijeđenju.

Posljednjih sezona Kazalište je imalo 6 do 7 premijera. Struka je bila podijeljena oko toga, neki su govorili kako toliki angažman proizvodi predstave slabije kvalitete, a neki su to ocjenjivali kao iznimno pozitivan potez bivše ravnateljice. Hoćete li zadržati toliki broj premijernih naslova u sezoni?
Kazalište je čudna biljka – nema tog pristupa koji bi izravno rezultirao uspjehom ili neuspjehom. Nikako za eventualnu slabiju kvalitetu ne bih tražio krivca ili opravdanje u prevelikom ili premalom broju premijera. Kao što sam već spomenuo, pojačani rad koji je bio evidentan za vrijeme još uvijek aktualne uprave, svakako je za pohvaliti. U ovom kontekstu držim da je bitnije pitanje ansambla, odnosno njegove brojnosti. Ne raspolažem svim podacima iz povijesti KMD, ali mislim da je trenutni ansambl, koji broji trinaest glumaca i glumica, ako izuzmemo godine Domovinskog rata, najmalobrojniji u njegovoj profesionalnoj povijesti. Gotovo nevjerojatno djeluje podatak da je KMD pred sam Domovinski rat u ansamblu imao dvadeset i četiri glumca i glumice. To je svakako nešto na čemu mislim poraditi u predstojećim godinama.

Možemo slobodno reći kako je 2014.godina Vašeg povratka u Dubrovnik. Osim što ste imenovani ravnateljem KMD-a, ove godine režirat ćete premijeru Ratni dnevnik Džemile Bukovice na 65. DLJI. Zašto ste se odlučili baš na tu tematiku i zašto baš u Akvariju? Što publika može očekivati od tog premijernog naslova?
Često na internetu u razne web-forme dolazim u situaciju upisivati mjesto boravka – upisivao bih Zagreb/Dubrovnik, nekako se nisam dao otići iz Dubrovnika pa da bih sad ovo eventualno mogao nazvati povratkom, ali da ću sada biti puno više vezan za Dubrovnik je svakako točno. Priroda posla kojim se bavim, ali i radnog mjesta na koje stupam, na moju veliku radost je takvo da će česti boravci u Zagrebu biti nužnost, tako da ni ono Zagreb baš neće nestati.
Što se tiče Ratnog dnevnika ravnatelj Dolenčić me kontaktirao prije nekog vremena i iznio ideju da bi Igrama bilo zanimljivo imati jedan manji projekt koji bi se ticao Dubrovnika u ratu i da su u tom promišljanju odabrali navedeni Ratni dnevnik. Sveti Ivan, odnosno Akvarij, kao sklonište ali i kao na neki način nutrina Porporele koja je kao od Grada pružena ruka svijetu bila česta meta barbarogenija tih godina agresije, nekako se sam prepoznao kao prostor. Projekt je zamišljen kao manji, ali kao ekipa nastojat ćemo od njega učiniti nešto što će dubrovačka publika prepoznati kao svoje i htjeti gledati pa se nadamo da bi mogao zaživjeti i na dulji rok. Svakako bih zahvalio Ljetnim igrama na povjerenju.

Komentari





O autoru: Ana Prohaska

Diplomirana sam novinarka i doktorandica na Doktorskom studiju Povijest stanovništva. Bavim se problematikom iseljavanja povijesne jezgre Dubrovnika i poviješću Dubrovačke Republike..

Iz rubrike
Impressum |  © 2013 dulist d.o.o. Sva prava pridržana