Aktualno

‘ZVIJEZDA’ IŠTVANČIĆEVA DOKUMENTARCA VEDRANA DIVIĆ ‘Ribu preko reda čistim samo trudnicama i starijima’

Gospođa Vedrana Divić ‘spas’ je za sve one koji koji vole na placi kupiti svježu ribu, ali je doma baš i ne žele ili ne znaju čistiti. Ova vedra, uvijek nasmijana i iznimno pozitivna žena već tri i pol godine radi u ribarnici do place te svakog dana Dubrovčanima i brojnim turistima čisti ribu. ‘Ni sama ne znam koliko kila očistim. Petkom i subotom sigurno tristotinjak – otkrila nam je Divić koja je nedavno postala i ‘zvijezda’ dokumentarnog fima pozna­tog hrvatskog dokumentarista Branka Ištvančića i Nikše Kušelja ‘Anonimno jato’ koji je prikazan u sklopu 13. Sje­ćanja grada Hrvoja Juvančića.
‘Ma, kakva zvijezda’, skromno će nam i nasmijano gospođa Vedrana. ‘Malo vam je ljudi vidjelo taj film, ne znaju baš za njega tako da mi popularnost nije pretjerano porasla nakon njega’ – istaknula nam je Vedrana ispričavši kako je došlo do suradnje s Nikšom Kušeljom. Naime, poznati glumac pokušao se ‘progurati’ preko reda da mu Vedrana očisti ribu, a to je na njezi­nom pultu najveći ‘grijeh’.
— Nikša je film napravio k’o jednu malu tužnu priču, iako ovdje zna biti puno veselja. Nasmijem se i zapjevam s kolegama i s ribarima. Bude ovdje i divnih ljudi koji mi uljepšaju dan, a zna biti i ‘zloća’ koji mi zagorčaju život. Nekad imam osjećaj da dođu samo da bi mene isprovocirali. A, Nikša je bio divan. Dolazio je on i prije čistit’ ribu, ali se mi nismo skontali. Onda mi je jednog dana pult bio prepun paketića ribe, bilo ih je sigurno preko 20, a on je samo doš’o i nonšalantno spustio u sredinu svoj saket. Ja sam se slučajno tad okrenula, vidjela ga i rekla mu: ‘Alo, što radiš?’. Bilo mu je toliko žao pa je poš’o na placu i u znak pokajanja mi je kupio ogromnu dinju. Jedva sam je do doma donijela. Iza toga smo se upoznali i krenuli u priču pa me je jedan dan pitao može li me snimiti kako čistim ribu. Nisam mislila da će od toga nastati dokumentarac, mis­lila sam da će sve biti možda na You Tubeu. Snimao je neke tri ure, a poslije smo se našli u Uvali i dodatno ćakulali – priča nam gospođa Vedrana.

Čim se makne s pulta, nastane pomama
Petkom i subotom joj je najveĆa gužva, od posla ne stigne stati ni sekunde, a nekada zna iznenaditi i ‘običan’ dan poput ponedjeljka pa i tada ima jako puno posla. Više poznaje sve koji joj dolaze ostaviti ribu. Ljeti ima znatno više posla, a ribari je rado preporučuju i turistima. S radnim danom počinje u 6 sati, a na placu stigne i 15 minuta prije jer je Dubrovčani već nestrpljivo čekaju kada će početi. Vrijeme za marendu u ove tri i pol godine koliko radi nije ni stigla iskoristiti, a čim se malo makne od pulta, odmah nastane pomama.
— Maknem li se sekundu uvijek netko od ljudi naleti i viče ‘gdje je sad baš pošla kad sam ja na redu’. Ja sam jedina na ribarnici koja čistim ribu, a nekada, kad je jako puno posla, i rib­ari uskoče. Pogotovo kada imaju nekog jako važnog i nestrpljivog kupca. Ljudi se ljute nekad, kažu mi: ‘A, koliko vam treba!’. Ma dok samo povirim u tol­iko saketa, treba mi vremena. Znate li vi što je to čistiti ribu? Pa nisam na pucu. Ima tu dosta posla, a ja volim biti pedantna. Sve iznutra dignem, ma, iščupam im dušu. Ne volim da ljudima išta ostane u ribi. Ne želim da je napola očišćena nego kad dođu kući da imaju očišćenu ribu, a ne da moraju dodatno čistiti. I to mi, naravno, oduzme vre­mena. Petkom i subotom mi se zna dogoditi da imam toliko posla pa ne stignem biti tako temeljita. Onda se ispričavam ljudima što nisam uspjela sve do utančine očistiti – govori nam Vedrana.

‘Ja bi’ preko reda’
Inače, procedura je takva da joj ljudi na pultu ostave ribu, najčešće napišu ime te odu nešto obaviti dok Vedrana sve ne očisti. U takvim situacijama, priča nam, bude i onih koji direktno traže mogu li preko reda. Za njih gospođa Vedrana ima spreman odgovor.
— Takvima uvijek kažem, možeš preko reda ako mi daš razlog zbog čega si vrjedniji od drugih ljudi koji čekaju. Ako mi to odgovoriš, uzet ću te preko reda. Naravno, kad vidim trudnicu ili koga starijeg na štakama ili nekoga s bebom, uvijek ih uzmem preko reda, ali onda se drugi ljute. Kažem im, ‘lju­tite se koliko hoćete, oni mi imaju prednost’. Inače, ide se po redu, pa ako nećeš čekat’, čisti sam. Ima ih koji čekaju 15 minuta, vide da još nisu došli na red pa demonstrativno pokupe ribu s pulta. Nitko od njih ne poštiva tuđe vrijeme – ističe gospođa Vedrana.
Ljudi se koriste raznim ‘cakama’, kazuje nam, samo da ne bi doma morali čistiti ribu. Naime, smjeli bi joj donijeti samo onu koju su kupili na placi, ali bude tu i pokušaja ‘podvaljivanja’ ribe kupljene u supermarketima.
— Najjači su mi muški kad dođu i kukaju: ‘Što ću sada, žena mi ne može očistit’. Kažem im ‘očisti ti’, a njima je to k’o smak svijeta – naglašava Vedrana te dodaje kako je za ovaj posao zapravo ne veže neka posebna ljubav. Ona i riba ‘skontali’ su se, govori nam, u butizi u kojoj ju je prodavala.
— Radila sam prije ovoga jako puno poslova. Ma, mogla sam napuniti dvije radne knjižice koliko samo ih promi­jenila. Tako se potrefilo da me jedan čovjek pitao bi li u njega u butizi u Lapadu prodavala ribu. Odlučila sam probati, odgovaralo mi je radno vri­jeme i tako sam se ‘skontala’ s ribom. Kad su tražili u Sanitata nekoga za čistiti ribu, a u međuvremenu je taman moj dotadašnji šef zatvorio butigu, prešla sam ovdje. Nije neko mjesto pa se nisu puno jagmili za njim i dobila sam posao odmah. Ovdje sam tri i pol godine, svaki dan osim nedjelje. Jedva čekam tu nedjelju, ali se onda po kući ‘ubijem’ od posla – ističe ova simpatična i vedra gospođa te dodaje kako joj je ovo jedini posao i da joj je to dosta.

Najteže je zimi
Ovaj posao, otkriva nam ima svojih prednosti i mana. Najteže joj je pak raditi zimi.
— Radim u klompama pa mi se smoče noge jer sam ovdje vječno u vodi. Onda tako radim mokrih nogu, a hladno je. Ruke mi promrznu i poplave. Nekad mi se zna dogodit’ da se ujutro probudim i ne mogu stisnuti šaku od hladnoće. I grubo je što ima zločestih ljudi koji prijete ako im ne učinim kako su oni zamislili. A, lijepo je što ima krasnih ljudi koji mi uljepšaju dan. Ribari su dobri pa s njima zapjevam, zafrkavamo se, marendamo i bude lij­epa atmosfera – ističe.
Lijepih iskustava doživjela je u ovome poslu mnogo, a najdraže joj je kada vidi da netko cijeni to što mu je učinila.
— Uvijek se sjetim studenta koji mi je donio jednu ribu da mu je očistim. Kad sam završila, pitao me je koliko mi je dužan. Rekla sam mu da nije ništa dužan, ali on je inzistirao ostaviti nešto solada. ‘Ma previše je to’, odgovorila sam mu, ali on je bio uporan. Rekao mi je da nije previše, da bi mi dao i duplo kad se sjeti da bi on tu ribu ‘čerupao’ sat vremena i da bi mu još sat trebao za očistiti sav nered u kuhinji. ‘Nema para kojima vam mogu ovo platit’, rekao mi je. Lijepo je vidjeti da te netko cijeni. Jedna mi je Njemica isto tako dala solde. Nisam htjela uzeti jer je moja usluga besplatna, ali ona je inzistirala rekavši kako radim težak posao te kako zaslužujem tu svotu. Ma, stranci skoro više cijene ovaj posao od domaćih – govori nam Vedrana.
A, što Vedrana radi kad ne čisti ribu? Kad je bila mlađa voljela je putovati, a sada pođe prošetati, popiti kavu s pri­jateljicama. Na posao ide pješice svaki dan u ranu zoru, uživa u šetnji, ali ne voli se vraćati ljeti po ‘zvizdanu’, a pogotovo jer uvijek nešto sa sobom nosi. Dobra je s tetama na placi, pođe im po marendu i štogod pomogne kad nema puno posla pa joj one uvijek nešto daju. ‘Redovito se vraćam doma punih ruka’, ističe.
Voli sa svima razgovarati. Svakog turista pita odakle je, a ako je pos­jetila njihovu zemlju, dodatno se išćakulaju. Jedino joj se malo teže sporazumjeti s Talijanima i Francuz­ima koji joj donesu ribu na čišćenje jer ne govore engleski. Pretjeranog negativnog iskustva na ovome poslu nije doživjela, ali ističe, postoje dvoje, troje ljudi koji je redovito ‘nasekiraju’. ‘To su oni mali mučitelji zbog kojih kasnije vidimo kako je život lijep kada dođe netko drag i ponaša se drukčije od njih’, naglašava Vedrana te dodaje kako se nada izdržati do mirovine te da će raditi sve dok može i dok je zdrava.

Objavljeno u tiskanom izdanju DuList-a, 16. listopada 2019.

Pročitajte još

MARE I LEONA U ĐIRU Naselje u kojem je Mario Hezonja napravio prve košarkaške korake

Dulist

OSMIJEH IZNAD OBLAKA Croatia Airlines ugostila djecu i njihove udomitelje na letu za Dubrovnik

Dulist

PLASIRALI FOTKU IZ VELJAČE Ima smeća, ali nema ga na tone

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija