Mnogi političari, pogotovo lokalni, misle da je baviti se politikom isto što i biti u medijima. Nije bitno što ćeš reći, ali šteta je propustiti priliku kad te novinari zovu, tko zna hoće li te opet zvati. Često u žurbi ni ne stignu promisliti što bi točno rekli. Nerijetko uživaju slušajući se kako mudroslove novinarima, ali kvragu, ponekad neuka javnost to percipira drugačije, a ponekad se i političari zaborave pa o istom izreknu nešto sasvim suprotno.
Zorno ću vam ovaj problem objasniti na sljedećem primjeru. Nakon objave rezultata parlamentarnih izbora Dujmović je vidio priliku ‘uzeti mjeru’ Frankoviću jer nije se plasirao u Sabor zbog Kujundžićevih preferencijalnih glasova. Brezopleto je Dujmović usporedio neusporedivo – rezultat na lokalnim i parlamentarnim izborima, jer baš je dobro zazvučalo (a i Andra može spomenuti): ‘Ako usporedite glasove koje je Mato Franković osobno dobio prije 18 mjeseci na lokalnim izborima za gradonačelnika u srazu s Androm Vlahušićem, Mato Franković izgubio je puno. Tada je dobio 8 040 glasova, a na ovim izborima dobio je 1970 preferencijalnih glasova. Ja bih se na njegovom mjestu zapitao što se tu dogodilo.’
Očito je da se prethodno nije zapitao je li ovo dovoljno mudro, jer na istu je temu isti dan dao i sasvim suprotan komentar: ‘Rezultate parlamentarnih izbora u Dubrovniku ne bih uspoređivao s lokalnim izborima – jer pogledajte Milana Bandića, on u Zagrebu na parlamentarnim izborima jedva prođe ili ne prijeđe izborni prag, a na lokalnim izborima, čak i u prvom krugu uredno pomete svoju konkurenciju. No, svakako naše sugrađane treba podsjetiti da parlamentarni izbori nemaju veze s lokalnim izborima.’
Nikako se odlučiti: imaju li parlamentarni izbori veze s lokalnim? Sanader je ovakve promjene stavova kod konkurencije komentirao s čuvenim ‘piškit ću – kakit ću’.
Zoran Pucarić: Piškit ću – kakit ću (2)
