Život na jugu

More donosi sve

Mitovi nastaju zbog Manjkavog sjećanja. O zaljubljenosti kao posljedici manjkavog saznanja pisao je veliki Thomas Mann.

A možda i nije zaljubljenost ništa doli mitologizacija stvarnosti. Shvatio sam koliko je krhko naše sjećanje, barem moje, ovih dana kad sam pokušavao rekonstruirati neki događaj iz svoje ne tako davne prošlosti i ispala je moja verzija potpuno drugačija od gledišta koje je iznosio moj sugovornik, također svjedok događaju. A kladio bih se, kad ne bi znao ovo što pišem o krhkosti sjećanja, da sam u pravu! Na ništa se nemoj kleti čovječe, istina je, kao i sjećanje, biljčica s puno ogranaka koji rastu ovisno o svijetlu u kojem ga osvijetliš. Sliči na moralni relativizam, kritizirali bi me braća kršćani, ali o tome ću drugi put. Sada želim govoriti o moru, a ovaj uvod služi tome da se opravdam ako nešto od napisanog nije istina. Dakle, more donosi sve što treba ovom otoku. Donio je sv. Pavla. Kažu tako povjesničari, od benediktinca Ignjata Đurđevića koji je prvi (1730. godine) počeo tradiciju smještanja tog brodolomca iz 61. godine nakon Krista upravo na naš otok, a ne na Maltu kako piše u Bibliji. A radi se o malim razlikama (kaže zbornik ‘Put apostola Pavla za Rim vodio je preko hrvatskog otoka Mljeta’; 2015).

Krivac je vjetru koji je nasukao njegovu barku i umjesto grčkog originala sv. Luke euruklidon što je naš vjetar šilok (jugoistočni vjetar), ostao je euruklion i kasnije u latinskom euroquilo što je drugi vjetar (sjeverozapadni), pa bi u toj verziji sv. Pavao brodolomac propustio doći ovdje. Jedno ‘d’ mijenja povijest kao i smjer vjetra. Zapravo nije mi važno. Ljepota istine (kao i u zaljubljenosti) je upravo da se ona ne zna nikada u potpunosti. Za domoroce je napisao da su iskazivali nesvakidašnje čovjekoljublje (Djela apostolska 28,4), što ću vam i ja koji sam se ovdje nasukao potvrditi, pa smo opet bliže istini o kojem se otoku radi. Lijepo mi je osim toga što je sv. Pavao napisao sve što čovjek o ljubavi treba znati u prvoj poslanici Korinćanima, a naročito onaj dio o tome kako sve možeš znati, sve istine i sve tajne, i brda premještati jer imaš takvu vjeru, a nemaš ljubavi ništavan si (1. Kor 13,2). Prazan si čovječe uz sve pametovanje ako ga u jednom trenutku ne prekineš i jednostavno kreneš ljubiti. Može li bolje od ovoga. Donosi more sa sljedećim valom hranu, ne samo onu koja se lovila. U doba velike gladi, oko ii. svjetskog rata znalo bi se na istočnoj strani otoka, gdje su danas Limuni i Saplunara, naći kontejnera u kojima je bila hrana. Kažu predaje da je u tim godinama, kao odgovor molitvama Bogu, dolazio poklon u vidu tih kontejnera koji su prehranili u tim teškim vremenima brojne obitelji. Tada je ta hrana trebala. Svatko dobiva ono što mu treba. Tako je donijelo more i cigarete, fino upakirane šteke. Neke slane od mora pa se nakon prve jutarnje cigarete popila bevanda da se ispere njezin okus s usana.

Bilo je to tijekom Domovinskog rata i blokade otoka od 1. 10.1991. do 28. 11.1991., kada je uspio isploviti prvi brod s Mljeta. Svjedoči o tome žena koja je tada trudna otišla s otoka. Pucalo se i na taj grčki brod ‘Rodos’ s prebjezima. Nije otočane ovaj puta, kao u slučaju prethodnog rata, morila glad. Opskrbili su se hranom naslućujući što će se desiti, nisu se libili i isploviti u ribolov usprkos vojnim brodovima koji su patrolirali oko otoka. U jednom je trenutku ponestalo cigareta. Gumenjacima su nabavljali cigarete s Korčule, no došla je jednom i velika pošiljka, ova djelomično namočena, možda s potonulog gumenjaka ili dobrim djelom nekog humanitarca. I opet što kome treba. Donese more i travu, ne onu morsku, mislim onu konopljinu. Šalje li to ponovno Bog ovisi o stajalištima. Al’ fora je taj Tip, ne bih se čudio da je tu Njegov smisao za humor opet upleten. Za te paketiće sigurno nije odgovorno ljudsko milosrđe već nevolja švercera okolnih država koji se rješavaju tereta bacajući ga u more. Samo je dalje do struje (kurenat) hoće li taj paket završiti kod nas (ili na Malti?).

Ovaj put se takmiči policija i otočani tko će prvi zgrabiti paket. Pokoji nestane u mraku. Tako su se nasukali i albanski ‘ribari’ na otok. I jednog od njih, preživjelog, spasilo je sada već povijesno poznato mljetsko čovjekoljublje od nevolje. Drugog, kao i još neke od njih dovelo je more plutajući, podbuhle. Svašta završi u moru i sve to more donese nekome. Boce s porukama, smeće iz drugih država ili kruzera koji su kao male plutajuće države, i smeće koje sami bacamo pa moramo graditi brane da bi od njih zaštitili otok i zvali volontere da ga očiste. Sve što pošalješ negdje će završiti, zasigurno. To ima nekakve veze s valovima, strujama. Tako je slično i s našim riječima i mislima. Pazi dakle što bacaš u more, ne postoje mreže baš za sve.

Siniša Car

Pročitajte još

Gostovanje

Siniša Car

Nesreća

Siniša Car

Bijeg od odgovornosti ili skrivanje iza Boga

Siniša Car

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija