Ne mogu si pomoći, ja sam aktualan koliko i šnajderaj pokojne Žuži Jelinek!
S druge strane fasciniraju me ljudi koji razumiju i znaju interpretirati sve što se dešava u Siriji, unutarnjoj i vanjskoj politici SAD-a i Rusije, o izborima u Francuskoj i njihovom potencijalnom utjecaju na očuvanje integriteta Unije, i imaju mišljenje o baš svakoj stvari koja ih se malo ili nimalo dotiče. Nekad imaju tako suverene komentare da si pomislim da su se upravo čuli telefonski s Putinom i u isto vrijeme držali ‘on hold’ Trumpa.
Piše: dr. Siniša Car
Spadam u kategoriju onih koji samo mahnu rukom na napise u novinama, jer znam da iz njih malo toga možeš stvarnog spoznati po pitanjima globalne politike. Zapravo, o puno stvari teško je složiti sliku i minimalno sličnoj istini, a i to što možeš pohvatati nema velikog učinka na tvoje bivanje (ne, nemojte prestati čitati!). Kad bi moje angažiranje oko bilo kojeg gore navedenog pitanja imalo bilo kakvog odjeka na uspostavu globalno stabilnog stanja, da ne kažem mira, sve bih izvore koristio da dođem bliže istini i da se moj glas o tome daleko čuje. S druge strane, moja otočka misija, mene kao čovjeka i evo nekog pisca, da ipak shvatim što je to čovjek, a kako bolje doći do tog odgovora nego portretirajući ljude bojama spektra koje ja kao prizma filtriram.
I tebe, čitaoče dragi, opisao bih samo da te poznajem, jer znam da nosiš sve od svega, pa možda za ovaj put zadovoljiš se time da se nađeš u ovoj opservaciji o tome kako se zapravo za malo toga, ništa ne isplati boriti (što treba razlikovati od apatije vremena u kojem živimo). Evo prvog našeg lika, Marte. Došla je u Dubrovnik na kardiološki simpozij prije dva tjedna, dok sam ja u isto vrijeme imao neko predavanje na skupu obiteljskih liječnika i u kratkoj pauzi koju sam imao do povratka na otok uspjeli smo dogovoriti susret. Marta je specijalizantica kardiologije na odjelu s kojeg sam ja otišao; nježna plavuša, obučena u pastelne boje, sa dodacima leptirića i onih ‘Hallo mačkica’ na asesoaru koji je nosila, i da se radi o klišeju iz pop kulture iza svega toga skrivala bi se žestoka manipulatorica, a zapravo se nalazi potpuna suprotnost, pametno dijete, u svim oblicima inteligencije superiorna, koje želite zagrliti i zaštiti od okrutnog svijeta koji joj želi nauditi. Izgubila je, kaže, s mojim odlaskom nekog u koga bi se ugledala u profesionalnom smislu, ali moji životni potezi i dalje ju inspiriraju.
U tih nekih šest mjeseci, koliko smo skupa radili uspjeli smo se zbližiti, potpuno oslobođeni suzdržanosti koja je toliko tipična u profesionalnom okolišu, osim ako nije erotske prirode. Ja u njoj prepoznajem sebe, onu osobu koja je spremna, ako se nalazi u stimulirajućem okružju cijelog sebe podložiti za viši cilj; mene da je bilo okružiti genijalcima koji pomiču granice u stručnom i znanstvenom smislu brzo bih se uklopio i osjećao kao riba u vodi (bez neke lažne skromnosti), no, kao što i ona kaže, meni su zapravo dosadni ljudi koji o ničemu osim o poslu ne govore i imaju malo interesa izvan njega. Tako se zatekla da ne zna kud bi krenula, ostati zarobljena u prosječnosti aktualno joj je poraz, a neke velike karijere ne želi zbog neospornog gubitka jednog dijela osobe koji u sebi njeguje; ona koja uživa u društvu glumaca, pjesnika, kreativaca, ljudi koje sama opisuje da su ‘ludi kao ona’.
Marta je upravo zbog tog života, u sjecištu krajnosti, koji se stvara u vječnim borbama unutar sebe otjelovljenje fokusa kreativnog uma. Nije čudno da je rekla kad smo se razilazili: ‘Nećemo se puno pozdravljati, znam da slijedeći put kad se nađemo, bez obzira kad to bilo, razgovarat ćemo kao da nastavljamo gdje smo stali!’. Kad smo ju birali između 20 kandidata za specijalizaciju iz kardiologije, ja sam bio član u komisiji i ocijenio sam ju najmanjom mogućom ocjenom! Po istini, nisam puno razmišljao o tome kako se prezentirala, osim da ima sjajne reference, jer ja sam htio zaposliti svojeg prijatelja i sve sam podredio tom cilju. Hrvoje je, bez premca, imao najveći broj bodova sa fakulteta, radova, rektorovu nagradu, poslijediplomski studij, mjesto u uredništvu hrvatskog znanstvenog časopisa, prvo mjesto na prvenstvu Hrvatske u dugom trčanju, dar za glazbu i ljubav prema filozofiji. Intenzivnog unutarnjeg života, sličnog Marti, samo jasnijih uvjerenja da je stvoren za nešto veliko i da to ne smije propustiti! Želio je doći raditi na moj odjel, zbog mene i ideje, kojoj sam se i sam radovao, da ćemo u tom kreativnom okružju stvarati neku drugačiju znanost i medicinu promišljati filozofskim alatima.
Ono u što sam vjerovao, pogrešno, da će moj bivši kolektiv poštovati moju želju da ga zaposlimo, zbog minulog rada i rezultata u konačnici, no odlučili su kontra mene da se njega ne primi. Govorili su da je njegova superiornost garancija da će prvom prilikom otići negdje drugdje, da ga neće zadovoljiti (tipičan način gubitničkog razmišljanja) naš odjel. Smetalo im je što se javio i na druge specijalizacije, koji baš i nisu tipa kardiologije, a možda i to što sam ja lobirao njegovo zapošljavanje, a zapravo se radilo da je trebalo zaposliti nekog drugog po političkom ključu. Trebalo je da samo jedan član komisije da ocjenu intervjua veću od najmanje, uz moju najveću pa da bude primljen, takva su aktualna pravila, možeš biti najbolji no ako te komisija, najčešće dogovorno loše ocjeni možeš si s dosadašnjim radom da ne kažem što. I svi su mu dali najnižu ocjenu.
Bila je to nepravda, jer isti taj Hrvoje, godinu dana poslije u krovnoj Kliničkoj bolnici može birati specijalizaciju koju želi. Ja sam za osvetu i u afektu, ili sa minimalnom nadom da će ga pošteno ocijeniti i dati mu šansu, Marti dao, istom logikom nepravde najnižu ocjenu (kako naivno i nemoralno; protivno svim zakonima, ali ispravljeno snagom oprosta). Kasnije sam još kao epilog morao od ravnatelja slušati pledoaje o svojoj bahatosti i buntovništvu, nekolegijalnosti s većinom. Za tim stolom, s ravnateljem i zamjenikom koji mi drže predavanje o lijepom ponašanju shvatio da ja ne mogu i ne želim više raditi na tom mjestu.
S protokom vremena na tu priču gledam drugačije. Danas znam da je sve zapravo dobro prošlo. Nema tu pobjednika niti gubitnika, jednostavno situacija u kojoj neki osjećaju razočaranje, drugi radost, koji već sutra budu zaboravljeni i zamijenjeni novim situacijama i osjećajnim rezultantama. Moje borbe su završile. Moj otpor nije niti pasivan, više ne pružam nikakav otpor. Po povratku na otok sa susreta s Martom, slušao sam priču otočana o jednoj davnoj mladosti i iskustvu s LSD-om kad je on bio dio ‘opće kulture’. Najdojmljiviji mu je bio osjećaj povezanosti s cijelim svijetom i svim živim bićima. Znam ja to bez kemijske pomoći, i zato sada kad vidim kako leti pero tezulje naših odnosa s jedne na drugu stranu dodajem podučen iskustvom nešto na onu lakšu da bude u balansu.