Natrag
18.11.2018 13:24

facebook

twitter

google

rss

dulist

ŽIVOT NA JUGU, SEZONA 1 – EPIZODA 25 Maja i pijevac

22.3.2017 @ 21:22 Dulist Vaše vijesti

Podijelite:

Maja ni po čemu nije obična djevojčica. Onako visoka, vitka i dugonoga predribla masu dječaka iz razreda kad igraju nogomet ženska ekipa protiv muške ili im bude dobar suigrač kad igraju jedno do drugog, rame uz rame, jer često ih bude premalo za međuspolni duel.

I brzo trči, ne samo zbog građe već zbog odrastanja na selu, brda koja treba prevaljivati i valova uz morski kraj s kojima se treba utrkivati. Prošlu godinu slomila je ruku i nosila gips, no ništa nju to nije smetalo da leti po selu kao čigra, baca se po žalu i da je već počela sezona kupanja ništa ju ne bi spriječilo da s njime uđe u more. Ne voli baš učiti, što je razumljivo. Toliko stvari treba učiniti s danom koji je ispred tebe da gledati ga uz knjigu, preko prozora kako prolazi nije dolazilo u obzir.

No ima nešto što Maja voli više od nogometa, psa, mora, ili kao sve to zajedno. Svi o tome šapuću, ali se prave kao da se ništa ne događa jer ljuti se kad se to spominje. Maja, dakle, kad ostane sama i nitko ju ne vidi, pjeva. Ne bilo kako! Ne kao kad ljudi refleksno puste glas pod tušem ili uz radio. Ona pjeva predivnim glasom, točnom intonacijom i odličnom dikcijom. Uvjet je da ne bude publike. Pjeva ona punim glasom kad hoda sama po cesti i šeće psa, a zna da nema očiju koje ju gledaju već samo uši koje slušaju, a slušaju roditelji, i susjedi.

Rekao je Vicko kako mu dan odmah postane ljepši kad čuje njezin glas preko ograde. Kad bi ga spazila odmah bi prestala s pjesmom, zacrvenila se i sakrila pogled pod dugom plavom kosom. Ponekad i s prijateljicama, šećući selom, zapjeva. Njezin repertoar je urbana pop glazba, čak i repa stihove povremeno, ali od kada je na satu glazbenog čula ariju Kraljice noći iz Mozartove ‘Čarobne frule’ može ju se čuti kako se okušava i u koloraturama u višim registrima. Pjeva u crkvenom zboru, no svaki pokušaj da ju zborovođa dobije da otpjeva neki solo nemoguća je misija. Pristaje samo ako joj se pridruži neka od prijateljica i u takvim trenucima ljepota tog glasa i neiskvarenog talenta zaiskri pokoje oko, zborovođino svakako.

On je odlučio da neće pustiti tako lako taj njezin dar, pokušava na sve načine u uvjeravanju i poticanju, upotrebljava pedagoške metode, zna da prisila ne pomaže, ali da bi mogao pomoć mora zapravo znati što ju plaši. Iz obitelji je talentiranih glazbenika i ima podršku, to dakle nije problem. Možda je naslijedila onaj stoljetni gen ‘Malog Mlječanina’, breme dubrovačke dominacije, koji se kod nje izrazio na isto tako dominantni način, da ne dozvoljava nikakvo isticanje vrijednosti pred drugima koji bi ga mogli zbog toga lupiti po zatiljku. Toliko netalentiranih i polutalentiranih ljudi bez straha prostiru svoje manjkavosti, a oni koji bi mogli taknuti svijet oko sebe ostaju sakriveni iza svojih strahova.

Ipak, ima Maja svoju publiku za solo nastupe. Iznad kuće u selu nalazi se njezina koncertna dvorana, kokošinjac. Od tuceta kokoši s početka jeseni ostale su tri i jedan pijetao. Obično ne mari što nisu koncentrirane i što ne slušaju pozorno, uzme metlu koja je naslonjena uz ogradu kao mikrofon i krene koncert. Danas je odlučila imati koncert svojeg života i imati najbolju moguću publiku. Vidjela je na Internetu da se mogu kokoši hipnotizirati te je jednu po jednu nježno držala, glavu im spustila prema tlu dok je po njezinim instrukcijama mlađa sestra crtala liniju ispred kokošjih očiju.

U tili čas bile su sve tri koke u stavu ‘pozor’, spremne postati obožavateljice, kao i mala sestra koja ju je pobožno gledala. Zapjevala je tiho, koke su mirno stajale, povremeno teturale u ritmu glazbe, i buljile dolje kao da čekaju posljednji ton skladbe da krenu ovacije. Jedino je pijevac šetao uokolo i čekao trenutak da progovori. ‘One te ne gledaju, ali i ne slušaju!’. Maja, nezačuđena što joj se pijevac obraća odgovori mu: ‘Kako to znaš?’. Odgovori pijevac: ‘One gledaju tu crtu misleći da je konačno došao netko tko će im pokazati gdje se skriva ono što su zakopale! Sjećaš se kad sam došao ovdje prije dvije godine, svi smo bili mali, jednaki pilići u kutiji?’. Maja potvrdi kimanjem glave.

‘Rastao sam s odraslim kokama i pijetlom kojeg sam gledao kako svako jutro budi selo. Jedna po jedna odrasle koke odlazile su nekuda, a taj stari pijevac ostajao je i dalje. Ostali pilići nisu baš obraćali pažnju na njega, kljucali su sjemenje i po dvorištu zakopavali glasove, htijući samo jednom nositi jaja, a ja sam rano shvatio da svoj glas moram pustiti. Prošlo je vrijeme, otišao je i stari pijevac, ostao sam ja, sa svojim glasom. I shvatile su koke, kako su jedna za drugom odlazile, da moj glas čini razliku. Od tada kljucaju zemlju tražeći glas koji su izgubili. Znam, vidio sam kroz prozor, da i mene čeka juha u kojoj ću biti skuhan no moja pjesma, ograda kokošinjca i uzdignuta glava produžila je vrijeme do tog trenutka.’

Maja je pljesnula, koke su prenule iz drijemeža i vratile se svojoj potrazi, a pijevac je s dvorišta skočio na pozornicu krova kokošinjca i ponašao se kao da se ništa nije dogodilo. Uhvatila je sestru za ruku, ušla u kuću, otišla do ogledala, skupila kosu u rep da se ne može iza nje skrivati i odlučila da će zborovođi predložiti da se jednu od slijedećih nedjelja spusti sama pred ambon i pred cijelim Babinim poljem zapjeva psalam.

Dr. Siniša Car

Komentari





O autoru: Dulist


Iz rubrike
   Impressum | Privatnost | Uvjeti
  © 2018 dulist d.o.o. Sva prava pridržana