Natrag
15.11.2018 13:43

facebook

twitter

google

rss

dulist

Život na jugu, sezona 1 – epizoda 2: Meditacije o smrti ½

24.9.2016 @ 18:28 Dulist Aktualno

Podijelite:

Love in our life is just too valuable

Oh, to feel for even a second without it

But life without death is just impossible

Oh, to realize something is ending within us

Feeling yourself disintegrate

The flaming lips

Treba početi ispočetka. Nisam se predstavio u prvoj kolumni. Sjećam se kad sam dao otkaz u bolnici (nisam ja nikakav „stručnjak“ bez kojeg se ne može, ili ne daj Bože svjetskog kalibra; nisam kardiokirurg nego kardiolog; više sam kao lik u nekom Frank Caprinom filmu sa slučajnim herojem; jest’ da sam počeo neke dobre stvari tamo u bivšem životu no bez prijatelja i učitelja s klinike, da ih ne nabrajam sve, a i moje bivše ekipe s posla kojima nisam niti do koljena, ničeg ne bi bilo) i prije nego sam definitivno otišao s njega, nazvala me novinarka RTL-a za snimiti prilog o novom „otočkom liječniku“. Moja prva reakcija bila je odbijanje, želio sam da se od toga ne radi „slučaj“ i da ne budem stavljen u kontekst problema u zdravstvu. Ona je bila toliko draga (profesionalna?) u uvjeravanju, te kako sam bio svjestan da svoj novi život djelomično zahvaljujem upravo tim medijima iz kojih sam saznao za natječaj moje je slijedeće pitanje bilo: „Imat ćete problema kod pretpostavljenih ako ne uspijete dobiti privolu?“. Odgovorila je potvrdno, dobila me i u tom trenutku se pokrenula lavina koja je dovela da pišem ovu kolumnu. Nekako ne znam na vrijeme reći „ne“ i pokušavam koliko toliko pomoći drugima (nekad s katastrofalnim ishodom). Nisam nikakav svetac. U ovih šest mjeseci otišli su neki otočani k drugom otočkom liječniku, da ne bi bilo zabune. I nije me altruizam doveo na otok. Odluka da prekinem maltretiranje sebe bila je prva, a sve ostalo došlo je kasnije. Nisam tada puno razmišljao o „za i protiv“, tako se ne odlučuje. Sada sam u situaciji da se trudim da budem bolji i koristim za to sve resurse, sve talente. I zato jer su me „dohvatili“ mediji i zato jer sam dobio priliku da govorim, došao sam u situaciju odgovorne osobe prema vama koji čitate. Moram biti ogoljen i iskren, sve ostalo je „iz šupljeg u prazno“. Dijelit ću s vama misli i događaje kao da ste ovdje i da pričamo na mojoj terasi s pogledom na planine s jedne i more s druge. A te misli nekad i nisu ugodne.

Upravo je zazvonilo jedno zvono na Mirogoju. Sprovod je. Drugi današnji dan. Stara populacija i nije neobično. No nije uvijek tako. Umiru i mladi. Ovdje nema pogrebnika. Svatko pokapa svoje bližnje. I trebalo je nedavno otkopati grob, u kojem je nekoliko tjedana ranije zakopan otac, za napravit mjesta sinu. Treba za to imati želudac. Lako za pokop, treba moći umrijeti. A umire se nekad lako. Kao kod staričice na otoku koja je poslije ručka došla do svojih i rekla im sigurno: „Danas ću umrijeti! Želim se pripremiti.“ (ne znam kakvi su bili komentari ukućana, vrijedilo bi ih saznati i zapisati). Okupala se. Izvukla robu za pokop. Pozdravila, legla i umrla. Ova posljednja dva umiranja, kojima sam svjedočio, nisu bila laka. Govorili su da će umrijeti ali nije bilo otpuštanja života na njihovim licima. „Pomolimo se!“, čuje se sa razglasa na groblju. Vidio sam u svojem profesionalnom poslu jako puno smrti ali one su u dezinficiranim, izbijeljenim i sjajnim inox površinama, s tijelima prikopčanim cijevima na „aparate“ izgledale drugačije nego u ovim ovdje domovima. Depersonalizirane. Smrt tijela bez duhovne stvarnosti. Pomolio bih se za njih u sebi, kraj kreveta ili kasnije u sobi. Ovdje je promatranje umiranja personalizirano. I kad ponudim eventualnu „hospitalizaciju“ obitelji, samo da to odradim profesionalno (jako upitno), molim se da odgovor bude niječan. Rekla mi je neki dan moja draga prijateljica, profesorica i umjetnica, a prije svega vjernik, da iskustvo bivanja obitelji uz majku, kod kuće, kad je umirala od karcinoma ne bi dala za ništa. Možemo samo zamisliti koliko je to bilo važno njezinoj majci. Opisivala je katarzu i mir koji je osjetila u trenutku majčina „prelaska“. Ali za to trebaš biti vjernik. Kad kažem vjernik ne mislim na konkretnu vjeru (jer i ateist je vjernik u materijalnu stvarnost), već vjernik koji vjeruje/zna da se radi samo o „prividu“, da se egzistencija nastavlja usprkos umiranju tijela. Ili možeš otići kao da si pobjegao iz ovog svijeta. Kao stranac koji je umro u snu u hotelu prvi dan dolaska na otok (umro od ljepote volim misliti, mir mu je bio na licu), bez da se oprostio od supruge s kojom je kraće vrijeme bio u braku (kad se selila iz sobe s mrtvim tijelom u sobu koju joj je uprava dala da bude do dolaska pogrebnika, uzela je sa sobom dva komada odjeće, cigarete, vodu i knjigu koja je bila do uzglavlja; pomislih da i ja ne bih ostavio knjigu iako je teško vjerovati da može čovjek u takvim trenucima čitati; stajala je neko vrijeme gledajući ga mrtvog na krevetu ridajući). Policajac na uviđaju samo je prokomentirao: „To ti je život, sad te ima…“.

Pročitajte pjesmu na početku još jednom. „… život bez smrti je nemoguć, osjetiti kako nešto završava u nama, osjetiti kako se raspadaš.“ Tema je samo naizgled mračna no kako mogu govoriti o životu a ne dotaknuti se smrti. Ili govoriti o ljubavi. A to je zapravo ono o čemu želim govoriti. Ove slike o umiranju tijela su kao zvono da bih vas senzibilizirao na važnu stvar a to je svakodnevno umiranje. Za starog čovjeka. A o tome slijedeći tjedan.

Komentari





O autoru: Dulist


Iz rubrike
   Impressum | Privatnost | Uvjeti
  © 2018 dulist d.o.o. Sva prava pridržana