Natrag
20.11.2018 09:04

facebook

twitter

google

rss

dulist

ŽIVOT NA JUGU, SEZONA 1- EPIZODA 2 Meditacija o umiranju 2/2

2.10.2016 @ 17:17 Dulist Aktualno

Podijelite:

Ovako ja vidim stvari, nije to znanost – možda mit zapisan u nama.

Možda se samo radi da tako mogu sebi objasniti vječnost, i teoriju paralelnih svjetova, i nešto popularne kvantne teorije, i filozofiju, i relativnost vremena, i Kristovo učenje konačno. Dakle, svako naše ‘otpuštanje’ navika, zla, opraštanje, pomirenje, sva djela ljubavi usprkos našem negativnom porivu nisu ništa drugo nego umiranje za ‘ja’. Starog čovjeka. Doživio si nepravdu i nalaziš da si sposoban uništiti drugog zbog boli koja ti je nanesena, patiš do ruba izdržljivosti pa potražiš pomoć ‘izvana’ i dobiješ odgovor da si pozvan oprostiti svima (oprostiti i zaboraviti; oprost je automatski zaborav). Zbunjen si tim odgovorom jer cijelo tvoje biće (ja) povrijeđeno je, želi zadovoljštinu. S druge strane nije neobično da je upravo oprost jedini mogući izlaz iz patnje, tako je zapisano (provjereno uspješna metoda), a ako i pogledaš etiologiju patnje vidiš da je točno.

Naravno prvo trebaš shvatiti sebe, jer bez spoznaje vlastite površnosti i grešnosti ne možemo niti blizu shvatiti drugog (tu smo opasno zakazali kao ljudi). I onda konačno dignu ti se zavjese koje su sprečavale da vidiš pravu sliku, razveseliš se spoznavši da ti je istina bila pred nosom, srušiš se na mjestu mrtav s osmjehom na usnama, a tvoje novo tijelo i duh odu u paralelni prostor (viši ‘level’ u arkadnim kompjutorskim igrama) u kojima NOVI TI ti u novim uvjetima testira svoje tijelo i duh. Na starom ‘levelu’ čude se tvojoj iznenadnoj smrti, pregažen automobilom, padu na ‘paraglajdingu’, utopljenom, umrlom od starosti, a ti se nastavljaš smijati na levelu ‘n+1’. Naravno, na novom ‘levelu’ su ‘čudovišta’ opasnija, prepreke veće, ali i oružja za borbu bolja. Nije isključeno da ti se vrate i stare navike pa odrađuješ ‘level’ sa starim znanjem te zaglaviš na ponavljanju prethodnog ili u boljoj varijanti ponavljanju postojećeg. I tako izgleda vječnost. Nije lako doseći taj konačan ‘game over’.

Kako je dobar osjećaj pustiti stare navike, oprostiti sebi i svima za pogreške koje su u konačnici banalne i sve redom popravljive. Kako bih rado protresao sve ove koji iz dana u dan ponavljaju priče o lustracijama, sankcioniranjima, traže istinu o stvarima kojima su akteri davno mrtvi, a i ako su živi promijenili su se već toliko puta da nisi siguran radi li se o istim ljudima. Meni je legitimno da se čovjek mijenja, žao mi je ako ne razumijete. Slušam ovdje priče o prelascima s jedne strane na drugu, udbaše u crkvu, ustaše u partizane, a sve ljudi koji žive tebi do vrata, s kojima dijeliš život. Sve se toliko puta promiješalo da moraš stvarno biti dosadno uporan da bi se približio barem naznaci istine (ukoliko ona uopće postoji). I zato moraš umrijeti, ‘odapeti’ volim reći, za tog dosadnjakovića koji stalno traži zadovoljštinu. Pusti već jednom te terete koje navlačiš za sobom, ‘odapni’ i kreni na novu razinu, cijela vječnost je pred nama. Moram tu citirati Gibrana: ‘Poželjeste saznati tajnu smrti. Ali kako ju naći, ako ne tražite u srcu života? … Ako biste zbilja željeli suočenje s duhom smrti, širom otvorite srce tijelu života. Jer život i smrt su jedno, onako kako su rijeke i more jedno’.

Tako mi se ponekad učini da sam umro tamo negdje, otpustivši tu potrebu da se dokazujem, a za nagradu došao sam u ovaj komadićak raja, sa svim novim zamkama i izazovima, i naznakama budućih problema, ali s osjećajem da je dobro da sam tu. Umirati stalno za starog čovjeka i obnavljati se u vječnosti. Zašto sve ovo možda se neki pitaju? Samo jedino zato što oko sebe vidim samo prestrašene ljude, a želim im svima poručiti ono u što vjerujem, a to jest da se nema čega bojati. Smrt je posljednje što bi nas trebalo strašiti, treba se bojati vlastite beskorisnosti. Završit ću mislima mudraca (Anthony de Mello), njegovom parafrazom poznatih Kristovih riječi koji su mi najveći misterij i nadahnuće za ovaj tekst: ‘Ljudi ne žive – većina vas ne živi – samo održavate tijelo na životu. To nije život. Niste živi dok god vam ne postane nevažno jeste li živi ili mrtvi. U tom trenutku počinjete živjeti. Kad budete spremni izgubiti svoj život, naći ćete ga. Ali ako čuvate svoj život, mrtvi ste’. I još, riječi su jako skliske za uvjeravanje, duh je taj koji to može no ako i dalje sumnjate poslušajte 2. Mahlerovu simfoniju (Ressurection/ Uskrsnuće), posebno meni najdraži 1. stavak, tamo je sve rečeno. Kad bih čuo ponovno Bečku filharmoniju (imao sam sreću taj stavak prvi put čuti u Musikvereinu i od tada Mahler spada u ‘čuda’ u mojem životi), ovaj put na izgrađenoj pozornici na obali, da gudala kontrabasa režu tišinu i mrak prvim taktovima, da se glazba odbija od mirne vode i stijena, bio bih siguran da je dovršeno, ne znam što, ali trebalo bi ići dalje.

dr. Siniša Car

Komentari





O autoru: Dulist


Iz rubrike
   Impressum | Privatnost | Uvjeti
  © 2018 dulist d.o.o. Sva prava pridržana