Ništa nije ispalo kako sam planirao. Jedva da sam stigao u obiteljsku kuću nakon šest mjeseci izbivanja, da bih se pod stresom godišnjeg odmora i povratka, uz pridodajući učinak cjelodnevne vanjske temperature u minusu (mit), naoblake i magle kroz koje sunce niti ne pokušava proći, prehladio ono baš pošteno, kako već dugo nisam.
Piše: dr. Siniša Car
Propala je zimska brdska trkačka liga gdje sam htio testirati korist mljetskog neravnog terena. Propast će i kartica za 10 ulaska na bazen koja je imala cilj nadoknađivanja nenadoknadivog; trup i ruke tonu kao da su zaboravile na ljeto i more. Propala je i karta za rasprodanu predstavu „Tri zime“ koju sam kupio prije mjesec dana. 11. red, sjedalo 1 popunio je netko tko je imao mjesto sa slabijim pogledom pa se negdje u drugom činu, ili u tišini nakon početka predstave, premjestio na virtualno moje mjesto (zna li ta osoba da mislim na nju ili njega?). Razočarao sam nećaka kojem sam obećao da ćemo provesti neko vrijeme u Zagrebu zajedno, prošvercati se u studentsku menzu na ručak, poslije ispijati kuhano vino na Zrinjevcu i pogledati štogod od kurentne europske filmske produkcije („Toni Erdmann“ ili posljednji Verhoevenov film). Nije bolje prošla niti nećakinja koju sam želio odvesti na klizanje kraj Drave, kao u stara dobra vremena, no to čak nije niti samo bolest spriječila već i organizatori koji ove godine nisu klizalište otvorili, otišli su dalje kao putujući cirkus i uzeli sa sobom ogradu koja je vlasništvo grada.
Nisu se puno okoristili sa mnom niti prodavači (nakon što svakodnevno gledam prirodu kao produkt Božjeg stvaranja, ove ljudske tvorevine, kako god bile genijalne u svojoj izvedbi nedostojna su zamjena, ružne zapravo – razmišljao sam sa gledajući drugim očima arhitekturu sportske dvorane i pridruženog trgovačkog centra). Kupio sam nećacima knjige na buvljaku i između stranica ubacio novčanice. Nažalost morat ću ih upozoriti što knjiga skriva, ne zato da ih ne razočaram (gubim polagano potrebu da udovoljavam) već zato jer je to jedini način da novčanice budu pronađene. Zamijenio sam sve te „radosti“ Božića krevetom u sobi u kojoj nisam bio od srednjoškolskih dana i ponovno kao malo dijete bio pod skrbi roditelja, što bi u mojoj dobi trebalo biti obrnuto. Za kašalj: 10 listova lovorovog lista prokuhano sa limunom, medom i šećerom. Uvarci od đumbira zakiseljeni limunom do nepitkog stanja i knjige istog takvog okusa. Kažu hindusi da iako nam se činilo da se sve kreće u krugu sitni pomaci čine da se ipak krećemo spiralom (nadam se prema gore). Nakon što sam se konačno malo oporavio, no i dalje sav sluzav, punog nosa i glave, umoran od odmora, neaktivnosti, neispunjenih očekivanja krenuo sam posjećivati drage ljude, uzajamno žudeći za novostima, pričama i iskustvima. Sjedio sam tako s prijateljem u igraonici gledajući kako moje malo kumče, njegov sin, zadovoljno vozi autiće po stolu, puni ih benzinom, sprema u garažu, skida loptice sa velkro pikada, sprema ih u kutiju i potom ponovno vraća na metu, ne tražeći ništa osim našeg pogleda na njega.
Nakon što mi je ispričao da uči njemački (danas doktori a ne đaci uzimaju instrukcije, rekla mu je profesorica na prvom satu), bez jasnog plana što će s tim znanjem u jednom, ali rezervnom opcijom u drugom džepu rekao mi je: „Najteže će biti onima koji će ostati kad svi odu, ne želim biti taj!“. A ja gledam to dijete nesvjesno da bi u trenu njegov život mogao postati drugačiji, bez njegove volje. Odgovaram mu pokazujući prstom u dječaka: „Samo on je važan. Biraj i radi tako da bude bolje za njega!“. Kod drugih sam sjedio na podu, držao njihovog još malog sina u krilu i pomažući njihovoj nešto većoj kćeri sagraditi toranj od kockica koje je izvlačila od svukud kao čarobnjak. „Teško je, nije da ne razmišljamo o odlasku kao uostalom i većina drugih kolega. Uopće novac više nije razlog. Lijepo je ovdje živjeti ali pritisak je prevelik.“. Treći: „Ne želim uspoređivati s prošlim vremenima, nisam melankoličan, no stvarno je tamno. Ništa se ne vidi, ne nazire se kraj tom mraku!“. Četvrta kaže: „Odlučila sam učlaniti se u vladajuću stranku ako je to jedini put da nešto pokrenem!“. Pokušavam shvatiti što ne valja, bez obzira što malo ili nikako ne mogu pomoći, važno mi je to radi vlastitog razuma.
Zamišljam se kao netko tko donosi odluke i samo nekolicinom pametnih njih promijenim da ovi izuzetni ljudi osjete da su potrebni, što su ih godinama uvjeravali (i dalje uvjeravaju) suprotno. Zapravo ako krenem problematizirati ili rješavati probleme, te još o tome i pisati uplest ću se u nedostojno pojednostavljenje njihovog i indirektno svojeg života. Vozio sam se tako kasno navečer kraj svojeg stana, iz kojeg sam otišao daleko i u kojem sada žive neki drugi ljudi. Podigao sam nevoljko pogled prema njemu u mješavini nostalgije i indiferentnosti i na jednom od prozora uhvatio svjetlucanje, možda svijeće ili električne božićne dekoracije. Negdje duboko iz mene u tišini automobila prolomio se smijeh, potpuno iznenadan i nerazuman. Možda zbog toga jer se svijetlo pojavilo na mjestu gdje ga nisam očekivao, jer ga sam nisam tu nikad držao, ili možda zbog toga jer sam s druge strane prozora, s kojeg sam ne tako davno ja gledao prema cesti kojom se vozim, a u kojem sada netko drugi živi neki svoj manje ili više sretan život.
Varaždin, 25.12.2016.