Neki dan došli su glasovi iz mojeg „bivšeg života“. Pitali su moju dragu Aleksandru što ona misli, jesam li ja doista sretan tu gdje sam. Odgovorila je: „Tko bi mogao znati je li on sretan, niti on sam to ne zna?!“.
Piše: dr. Siniša Car
Tako odgovara netko tko me zaista poznaje. Ona zna da za mene sreća, kao uostalom i toliko riječi koje koristimo u svakodnevnom razgovoru i na način na koje ih koristimo, zdravlje na primjer, ima drugačije značenje ili barem traži da detaljnije objasnim što pod time mislim. Je li sreća kratkotrajni ushit zbog dobro obavljenog posla, tjelesnog užitka bilo kojeg porijekla ili je to čovjekovo trajnije stanje, kao usmjerenje, ali u tom slučaju o njoj govorimo retrogradno prije zadnjeg zemaljskog udaha? Često je ona sinonim za mir, no s tim se ne bi složili svi oni koji u životu čeznu za uzbuđenjima bilo koje vrste. Ja zapravo to i odgovaram, ne znam što je sreća ali znam da sam mirniji nego ranije. Nadodao bih, kao što želim i vama da shvatite, da znam kad uzmem u obzir sve što sreću čini imam itekako razloga da ju osjećam. Ovo što slijedi popis je mojih razloga za sreću.
1) U posljednjih 10 mjeseci bio sam 300 dana na moru. Za nas kontinentalce, koji volimo more i koji smo živjeli za ljetne godišnje odmore to je prosjek 20 godina dvotjednih aranžmana. I kad nakon završenog posla ležiš u vali, trpeći bockanje sunčevih zraka na koži i iskričave slike na zatvorenim kapcima ispod slamnatog šešira na licu, pokušavajući namjestiti žuljavo kamenje ispod trtice, slušajući šum valova i ignorirajući bezbrižno blebetanje ljudi oko sebe, ne osjećaš tjeskobu jer ćeš skoro to morati prekinuti i vratiti se „stvarnom“ životu. Ako je sreća biti na trajnom godišnjem odmoru onda sam sretan.
2) Isto to vrijeme udišem zrak najveće kvalitete. Piše da je kvaliteta zraka na Mljetu prve kategorije. Suosjećam s ljudima, poput onih u Sisku ili Slavonskom Brodu koji nemaju tu sreću. Kao dijete obožavao sam dokumentarnu emisiju „Opstanak“ o životinjskom svijetu. Palo mi je to na pamet kad razmišljam kako smo mi ljudi zapravo neprilagođeni, i za razliku od životinjskih vrsta ostajemo vezani uz prostor bez obzira što svakodnevno dobivamo dokaze koliko je on štetan za nas. Svaki čopor napustio bi svoje boravište u situaciji ugrožavanja života zajednice, što ne znači da je svugdje dobrodošao (svjedoci smo toga nažalost u našem ljudskom svijetu). Zrak kao sadržaj sreće, apsolutno. Nemam tu sreću sa kvalitetom vode ali polako shvaćam da ona zapravo dolazi s neba.
3) Sanjam u tehnicoloru© . Rekli su mi, kad sam došao na otok, da ću se za početak dobro naspavati. Dobro je eufemizam za ono što se dešava. Rijetko sam imao problema sa spavanjem osim u slučajevima kad su me, zbog prirode posla koji sam radio i sna koji je bio posljedično tanak, budili bučni susjedi ili zvukovi života grada koji malo prostora ostavljaju tišini. Mrak koji se vidi i tišina čuje (citiram) mijenjaju spavanje. San ovdje postaje doista trenutak smrti, a ono što tada počinje nema veze sa ovozemaljskim. Na ovom Kalipsinom otoku i Morfej negdje ima podružnicu. Tako živopisne slike, sadržaji, emotivno neutralni, doveli su me u situaciju da s iščekivanjem čekam nastavak epizode slijedeće noći. U sobi kojoj spavam, saznao sam, bio je puno ranije stacionar, kažu i ginekološki stol (sic.), a kasnije soba u kojoj se umiralo. Ali mislim da nema to veze s tim, i u prethodnom stanu sanjao sam životopisno. Nije moja uobrazilja, gosti koji dolaze podijelili su iste impresije. Nekima se javljaju u snu lica ljudi na koje su davno zaboravili. Dalo bi se istraživati, ponekad se osjećam kao da sam možda već umro i da se nalazim negdje u srednjem prostoru gdje je teško odijeliti san od jave. Vezano je to vjerojatno uz mir koji ovdje vlada.
4) Pojeo sam grožđa, paprika, mandarina, nara i limuna prosjeka posljednjih 5 godina, toliko da sam se zabrinuo i krenuo tražiti postoji li možda, vezano uz limune koje jedem poput jabuke, kakva opisana hipervitamnoza. Sjetih se Linusa Paulinga, kemičara i laureata Nobelove nagrade za mir, koji je pio 3 grama C vitamina (to je 6 tableta od 500 mg), pa je živio 93 godine. Digresija, nema dokaza da prevenira karcinome što je on tvrdio. S druge strane nema čestih hipervitaminoza C jer se izlučuje bubrezima. Vjerojatno sam i više ribe pojeo, maslinovog ulja svakako. I nikada, do sada, nisam tako malo hrane bacio. Nema tog kompulzivnog punjenja frižidera, tako tipičnog za potrošačko društvo. Sve se koristi, obrađuje. Iako je butiga blizu ideju kuhanja prilagođavam namirnicama, a ne obratno što u konačnici razvija kreativnost i ekološki je osvještenije.
5) Nikad se nisam, u svojoj odrasloj dobi, manje žurio. Žurba je naučeno, uvjetovano ponašanje ljudi u skupini. Ona je rijetko izraz potrebe trenutka, ona je nametnuta, ne znam čime no znam da sam se u „bivšem životu“ zaustavljao s pitanjem zašto nešto činim tako nervozno, hektično, bez povoda. „Pomalo“ je izraz duha ovog mjesta i blizu je univerzalnom duhovnom pravilu.
6) Nikad se nisam manje „sekirao“ na poslu i šire. Što ima veze s time da imam kontrolu nad trenutkom, a ako mi se i poremeti, zbog činjenice da si sam organiziram posao, te da imam odlične suradnike i šefa lakši su mehanizmi vraćanja kontroli. Sigurni tome doprinose i točke od 1 do 5.
7) Zbog svega gore navedenog: nikad nisam više pjevao, pisao, konstruktivno čitao, trčao po brdima i ljenčario kao u ovih 10 mjeseci.
I dalje ne znam je li to što sam napisao sreća, ne razmišljam o tome osim kad me pitate. Vjerojatno zbog toga i jest, o temeljnim pravima čovjeka ne bi trebalo misliti. Kraj je godine, napišite mi svoj sadržaj sreće i molim vas pošaljite kao prilog budućoj „sretnoj enciklopediji“.