Natrag
19.12.2018 00:27

facebook

twitter

google

rss

dulist

“Zbog Tita sam štrajkao glađu”

9.9.2012 @ 8:06 Ana Prohaska Zanimljivosti
4;4

Podijelite:

Privatni investitor iz Orašca, vitalni 83 – godišnjak Mijo Kaloszi, inače povratnik iz Kalifornije, iza sebe ima bogatu životnu priču. Djelovao je u mnogim političkim organizacijama u Americi, i čim se za to ukazala prilika, vratio se kako bi dao svoj doprinos u stvaranju hrvatske države.

Devedesetih godina bio je jedan od bližih suradnika predsjednika Franja Tuđmana i ministra obrane Gojka Šuška.
Mijo Kaloszi rođen je 19. rujna 1929. godine u Sisku, a s obzirom da je nakon Drugog svjetskog rata situacija na ovom području bila iznimno teška, odlučio se iseliti. Preko nekoliko europskih zemalja, put ga je odveo u Kaliforniju.  

– Prvo sam otišao u Austriju, gdje sam bio godinu dana, pa sam preko Njemačke otišao u Kanadu, te naposljetku u Kaliforniju. Pošto sam po struci automehaničar tamo sam osnovao malu radionicu, vozio i vodio automobilističke trke. Kada se 1989. godine zahuktalo na ovim područjima, uključio sam se i sudjelovao u osnivanju HDZ-a u Kaliforniji. Godine 1990. došao sam na Opći sabor stranke i ostao u Hrvatskoj – priča nam Mijo Kaloszi, koji je svoj ratni put započeo upravo na dubrovačkom području.
 
IZ USTAŠKIH ORGANIZACIJA U OSNIVANJE VOJSKE
 
– To su željeli Franjo Tuđman, Gojko Šušak i Vice Vukojević. Odmah poslije Općeg sabora i večere, krenuli smo autobusom za Dubrovnik. Sa mnom su autobusom za Dubrovnik krenuli braća Korda, Ivo Jelić i ostali Dubrovčani koji su sudjelovali na Saboru – ističe te dodaje kako je tada na dubrovačkom području ostao kratko. Uslijedilo je nekoliko putovanja u Ameriku, na poziv Gojka Šuška.

– I to zbog nekih stvari koje su nam bile potrebne u barakama u Savskoj. Nakon toga sam se ponovno vratio u Dubrovnik i počeo osnivati Teritorijalnu obranu. Godine 1991. Špegelj je naredio da se napravi prva vojna vježba. I to u Zatonu. Na njoj je sudjelovalo 50 ljudi, u šatoru kojeg sam donio iz Amerike. Nakon te vojne vježbe, koja je bila uspješna 96 posto, morao sam ponovno otići – prisjeća se Kaloszi, koji je svoj ratni put, nakon dubrovačkog, nastavio na sisačkom području, te u Vrgorcu, Paškom polju, Metkoviću, Pločama te Stonu.

– Nikada nisam dao nikakav intervju, niti sam prihvatio činove. Jedino sam prihvatio odgovornost. Činove nisam prihvatio jer mi to nije bilo potrebno. Došao sam iz emigracije, a tada su ionako vikali kako izvana dolaze „ovi i oni“, da ne spominjem kako su nas sve nazivali. Stoga sam Tuđmanu, Šušku i Vukojeviću rekao da ne želim nikakve činove – naglasio je Kaloszi. Danas je posebno ponosan što je u svojoj kući u Kaliforniji, u Sunnyvaleu, ugostio mnoge osobe koje su zaslužne za stvaranje hrvatske države.

– Kroz moju kuću su prošli i Tuđman, i Gojko, i Zubak, i Vice Vukojević i Ante Beljo – nabraja Kaloszi listajući album sa starim fotografijama, kojeg brižno čuva kao podsjetnik na stara vremena. 
 
ŠTRAJK GLAĐU I DEMONSTRACIJE
 
Na naše pitanje kako je došao u kontakt s predsjednikom Franjom Tuđmanom i ministrom Gojkom Šuškom, odgovara:
– Još u Americi. Tamo sam bio poznat kao tzv. „djelomični terorist“ zbog mog hrvatstva, moje opomene, jer sam štrajkao glađu u San Franciscu kada je dolazio Tito. Sudjelovao sam na demonstracijama 29. studenog, bio sam u političkim organizacijama, i to tajnik. Kao takav smetao sam Amerikancima. Amerika jest antikomunistička zemlja, ali je zemlja kapitala i ne smeta im tko je što, ako je to naravno u njihovom interesu. Te organizacije u Americi, bilo da je riječ o ustaškim, domobranskim ili komunističkim, su zakonite, registrirane, pod imenom i prezimenom i popisom članova. Kad sam došao u Kanadu i Ameriku registrirao sam se kao demokrat, a to sam danas i u Hrvatskoj – napominje Kaloszi koji je tada bio i redarstvenik u Saboru, a iz vojske je otišao početkom 1993. godine.
– Tada je već sve bilo ustrojeno. Ponovno sam otišao u Ameriku, i tada sam poslao Vici neki kontejner koji je tražio – ističe.
 
TKO JE BIO FRANJO TUĐMAN?
 
Tih ratnih godina dosta vremena je provodio s pokojnim predsjednikom Tuđmanom. Kaže kako je Tuđman bio iznimno blaga osoba, a ne onakva kako ga se danas opisuje.
– Franjo Tuđman, s kojim sam znao popiti čašicu konjaka i kojeg sam vodio na predizborne kampanje, bio je fin, blag i društven čovjek, ali nije vjerovao ljudima. Znao me zvati u dva sata ujutro da dođem kod njega. Tada bi znao pitati jesu li ga izdali. Jednostavno nije vjerovao onima koji su bili oko njega. Iz Amerike smo mu donijeli uređaj koji vibrira i na taj način ukazuje da ga netko prisluškuje, u auto smo mu ugradili uređaj za otkrivanje bombi. Kuću sam mu osobno pregledao kako bi utvrdio da mu netko nije nešto postavio. Učio sam mu i unuka kako se to radi – prisjeća se Kaloszi.
 
ZVONKO BUŠIĆ I ORUŽJE U KUFERIMA
 
Prelistavajući stari album došli smo i do slike sa Zvonkom Bušićem, s kojim je Kaloszi bio prijatelj i kojeg je često posjećivao u zatvoru. On osobno nije podržavao nikakve akcije koje nisu imale uporište u zakonu.
– Nisam bio uključen u one aktivnosti koje nisu bile u skladu sa zakonom. Bio sam jedino u onim akcijama koje su bile dozvoljene zakonom, a to su demonstracije, štrajk glađu – dodaje.
Posebno se prisjeća vremena pred Domovinski rat kada se oružje iz inozemstva nosilo u Hrvatsku u kuferima.

– Ja sam iz Amerike u Hrvatsku nosio oružje u ručnom kuferu, javno kao da nosim robu. Nosio sam streljivo, automatske puške. Nije se švercalo, to je sve bilo javno, jer Jugoslavija tada nije imala restrikcija. Problem bi nastao kada bi stigao u Zagreb. Dočekao bi me policajac, a ja ne bih znao je li moj ili tuđi. Odveo bi me u zasebnu prostoriju. Tu bi sjedao i mislio: „Ako su moji, dobro je, a ako nisu, onda sam tu gdje jesam.“ Tada bi došli Leon Šuljić, Vicko Vukojević, njima bih predao tikete i oni bi te kufere odnijeli. Ne poznam nikoga tko je sudjelovao u tome. U ratu je bilo drukčije, tada se išlo na pregovore u Mađarsku, Austriju, Njemačku, onda je oružje išlo na kontejnere, a prije toga u bursama. Kad je došao embargo, postojali su drugi načini nabave oružja – ističe Kaloszi.

Cijelo to vrijeme, kako u emigraciji tako i u Domovinskom ratu, uz njega je bila supruga Mare, rodom s Gromače, koja mu je u svemu bila desna ruka.
– Sudjelovala je na demonstracijama, kad god je trebalo. Danju i noću je radila, a kad sam krenuo u rat uvijek mi je govorila da pazim kako ne bih poginuo zbog neke gluposti. Ona mi je bila uvijek desna ruka, sve do zadnjih 100 dolara koje mi je poslala – dodaje Kaloszi koji danas u Orašcu gradi stanove i poslovne prostore, koje iznajmljuje. Cilj mu je pomoći u izgradnji Hrvatske.
– Gradim da se Hrvatska širi, a ljudi imaju posla. Meni to ne treba, ali volim da se širi koliko se širit može – zaključuje.
 

STANJE U HRVATSKOJ
Neka se mladi ljude bore za Hrvatsku

Današnju Hrvatsku Mijo Kaloszi, ne vidi baš u najboljem svijetlu.
– Moju Hrvatsku gledam iznad svega. Ona je jedna ljepotica, blonda, i svatko je želi. Ona je prelijepa za ovo malo naroda koji u njoj živi, ali s velikom neslogom. Mi Hrvati imamo problem radi te naše ljepote – mišljenja je Kaloszi, koji tvrdi od nje ništa ne tražim, a sve za nju dajem.
– Niti imam penziju, niti imam zdravstveno, niti sam tražio niti ću tražiti. Jer meni to ne treba. I Gojku sam rekao kada me slao na visoke položaje, da sam ja starac od 62 godine te neka te položaje prepusti nekome mlađemu. Želio je i da preuzmem Južno bojište, ja sam to odbio, skinuo se i prestao baviti bilo kakvom politikom. Sada imamo mlade ljude, neka se bore za Hrvatsku, jer tko je voli, taj se i bori. Ali mislim da mladima ne ide baš dobro. Hrvati su 80, 90 posto katolici, vjernici, a koga su izabrali na izborima? Točno je i da HDZ nije bio dobar i da je to trebalo kazniti. No, sudbina je takva da smo izigrali veliko bogatstvo hrvatskog naroda i nadam se da će ga mlađi naraštaji obnoviti – naglašava Kaloszi.

 

 „TERET USTAŠA I PARTIZANA“
Trebamo oprostiti jedni drugima

Na pitanje treba li se Hrvatska riješiti „tereta ustaša i partizana“, Kaloszi odgovara:
– Ne treba se toga riješiti, jer u Hrvatskoj ima i ustaša i partizana. Pa i ja sam bio u partizanima, čak sam i odlikovan. Kada sam 1945. godine došao u Zagreb, otac mi je rekao: „Sine dobili smo rat, ali smo izgubili državu.“ Zato sam otišao u emigraciju. Mi moramo oprostiti jedni drugima, a mladost nije ništa kriva. Kriva je politika koja ju je uvela u sve to. Mržnje ne bi trebalo biti. Bit je da smo Hrvati, da smo slobodni i da se ne mrzimo međusobno. A ako smo slobodna zemlja, onda ne bi smjeli ništa zabranjivati.

Komentari





O autoru: Ana Prohaska

Diplomirana sam novinarka i doktorandica na Doktorskom studiju Povijest stanovništva. Bavim se problematikom iseljavanja povijesne jezgre Dubrovnika i poviješću Dubrovačke Republike..

Iz rubrike
   Impressum | Privatnost | Uvjeti
  © 2018 dulist d.o.o. Sva prava pridržana