Kako je moguće da se Vladini dokumenti ‘čuvaju’ nabacani u derutnoj zgradi stare bolnice?
Pitanje je koje nam se nametnulo nakon što smo u jednoj od prostorija tzv. Morske zgrade u krugu nekadašnje bolnice, naišli na razbacane registratore prepune dokumenata na kojima jasno piše ‘Vlada Republike Hrvatske, Ured za prognanike i izbjeglice’. Kako nam je rekao jedan naš sugrađanin, prije više od pet godina, kada se raščišćavao prostor Morske zgrade, u kojoj su vježbali pojedini dubrovački bendovi, rečeno im je da tu hrpu dokumenata presele iz jedne prostorije u drugu uz objašnjenje, prisjeća se, kako se državni dokumenti ne smiju uništavati pa iz toga razloga nisu završili na smeću. No, po prizorima koje smo zatekli, moglo bi se i reći da su završili na smeću jer su samo nabacani na hrpu u derutnoj prostoriji punoj vlage i plijesni.
Da smo mi bolje organizirana država i da se nastavilo raditi kao što smo mi radili u onim teškim uvjetima, to bi se sve bilo lijepo sortiralo, urudžbiralo, da se zna gdje, što i kako, sve bi se stavilo u fascikle i uvezlo te odnijelo u Zagreb na pohranu – Pavo Handabaka
Očito nitko nije mario za arhivu Odlučili smo stoga porazgovarati s nekadašnjim predstojnikom Regionalnog ureda za prognanike i izbjeglice Dubrovnik Pavom Handabakom.
— Žalosno je da je od jednog Ureda kojega je pokojni prof. dr. Adalbert Rebić više puta javno proglasio među najboljim u Hrvatskoj, i koji je imao izvanredan sustav vođenja evidencije o prognanicima i izbjeglicama, sve završilo na tome da se to pobaca u neku vlažnu prostoriju. Moram istaknuti kako smo se odmah na početku rada Ureda uz pomoć uNHCR-a opremili računalima kako bismo sve mogli pratiti i voditi to kako i treba – govori nam Handabaka.
— Neću tražiti krivca, ali znam tko nije kriv. 6. listopada 1995. godine unaprijeđen sam za glavnog tajnika Vladinog Ureda za prognanike i izbjeglice i Regionalni ured u Dubrovniku ostavio sam u najboljem stanju. Moj zamjenik Boško Perić preuzeo je mjesto predstojnika Regionalnog ureda Dubrovnik, no kasnije, kad je on otišao, Vladin ured nije nikoga imenovao za predstojnika u Dubrovniku, nego je predstojniku iz Makarske Ljubu Šariću povjeren nadzor i nad radom u Dubrovniku. Ured se postupno gasio, sve je manje ljudi tamo radilo te su na kraju ostale samo dvije djelatnice. Prestankom rada Regionalnog ureda za prognanike i izbjeglice Dubrovnik očito nitko više nije mario za vrijednu arhivu – govori nam Handabaka.
Podaci su digitalizirani, ali…
— Ne znam što se dogodilo kad su i te žene prestale raditi. Jesu li nekome trebale te prostorije pa je to sve prebačeno u drugu? Izgleda da ove u Zagrebu uopće nije bilo briga, jer je sve to bilo iza nas, u Dubrovniku su se prognanici vratili doma. Dakle, vrijeme Dubrovnika je bilo pa prošlo, a to što se tamo nalazila neka arhiva, koga briga za to. Ionako su u kompjuterima imali, a imaju i danas, registrirane sve podatke o prognanicima i izbjeglicama, dok Ministarstvo razvitka i obnove ima sve podatke o štetama na kućama. I to im je defacto bitno, a sve ostalo tko zna gdje je završilo. To je po meni katastrofa. Da smo mi bolje organizirana država i da se nastavilo raditi kao što smo mi radili u onim teškim uvjetima, to bi se sve bilo lijepo sortiralo, urudžbiralo, da se zna gdje, što i kako, sve bi se stavilo u fascikle i uvezlo te odnijelo u Zagreb na pohranu. Međutim, veliki je problem priveden kraju, stvar je završila i izgleda da nitko više nije brinuo tko je dalje za to zadužen. Evo vam i primjer Muzeja suvremene povijesti Dubrovnika. Mišljenja sam da je 33.814 dubrovačkih prognanika ispisalo jedan dio povijesti ovoga kraja pa ipak nikada nitko iz toga Muzeja nije kontaktirao i tražio podatke, dokumentaciju i slike o danima u progonstvu i kasnije tijekom povratka na oslobođena područja od Stona do Prevlake. Još uvijek čuvam svojih 16 rokovnika i osam notesa ispunjenih vrijednim podacima iz toga razdoblja – navodi nam nekadašnji predstojnik Regionalnog ureda za prognanike i izbjeglice Dubrovnik.
Regionalni ured u Dubrovniku osnovan je 22. siječnja 1992. godine
— Mislim da je to pokazatelj daleko većeg problema i na kojim temeljima, nažalost, leži dobar dio sustava RH. Radio sam u Vladinom uredu u Zagrebu i gledao što i kako se radi te sam odustao nakon godinu i dva mjeseca, otišao i vratio se doma bez da sam sebi osigurao gdje ću i što raditi – prisjeća se naš sugovornik. Ovdje se vratio na početak, na dane osnivanja Regionalnog ureda, koji je jedno vrijeme djelovao u prostorima Centra za socijalnu skrb.
— Svi su regionalni uredi u RH bili Centri za socijalnu skrb u određenim ratom ugroženim područjima, ali ne samo u njima nego i u Poreču, Opatiji… Dakle gdje god su smještali prognanike, a kasnije i izbjeglice iz BiH pa su i tamo bili potrebni takvi uredi. A kako je tadašnja Vlada našla rješenje? Tako da je Centrima za socijalnu skrb ‘uvalila’ i taj posao – priča nam Handabaka. On je, govori nam, sasvim slučajno došao na čelo dubrovačkog ureda. Naime, početkom siječnja 1992. godine, našao se na skupu gdje se prvi put upoznao sa Željkom Šikićem, tadašnjim predsjednikom Izvršnog vijeća Grada Dubrovnika, a priča nam, Pera Poljanića je poznavao još od ranije.
O Regionalnom uredu
— U jednom čavrljanju malo sam ih dotaknuo po pitanju prognanika i tada me je Željko upitao bi li ja što radio, pomogao da se to popravi. Rekao mi je kako ima neke materijale iz Zagreba i da bi trebao otvoriti Regionalni ured Dubrovnik. Pitao me je bi li ih pogledao i razmislio mogu li ja to voditi. Pogledao sam te papire i promislio kako bih se mogao toga prihvatiti. Iako je bio dogovor da se čujemo za sedam dana, nazvao me je nakon tri i kad sam mu rekao kako mislim da bi se toga posla mogao prihvatiti, odgovorio je: Čestitam, predložit ću vas, a predstojnik Vladina ureda prof. Rebić će vas imenovati. Bilo je to 21. siječnja 1992. godine, a dan kasnije ured je i službeno počeo s radom – govori nam Handabaka. Zamjenik mu je tada postao Boško Perić, tajnica Sandra Vlašić.
— Imao sam punu potporu i odličnu suradnju s gosparom Željkom Šikićem sve te godine dok je bio na funkciji predsjednika Izvršnog vijeća Dubrovnika – ističe dalje.
— Bili su to sve volonteri koje smo našli za raditi, 4 muškarca i 16 žena i djevojaka. Ti su ljudi svakog dana u 8 sati dolazili na posao, koji im nije bio plaćen, a kad bi tko od njih zakasnio dobio bi opomenu. No, kasnije su svi našli posao i nitko nije ostao na cesti. Cijenio se njihov rad i znalo se gdje su ispekli zanat. Ta je divna ekipa vrijedno radila i uspostavila red u skrbi prema prognanicima koji je u ondašnjim danima i te kako bio potreban. Centar za socijalnu skrb je pucao po svim šavovima opterećen svojim poslom pa smo na vrijeme uočili da pored Centra treba osnovati ured koji će isključivo brinuti o prognanicima – navodi dalje Handabaka. Napomenuo je i kako je u Dubrovniku bilo registriranih 33.814 prognanika te 7.600 izbjeglica.
— Sve probleme koje su oni imali mi smo morali rješavati, koliko smo mogli. Trebao je za to sve obaviti veliki rad i organizacija, a godinu dana sam paralelno vodio i Centar za socijalnu skrb i Regionalni ured – priča nam dalje naš sugovornik, a onda je na poticaj Željka Šikića osnovan Koordinacijski odbor za pripremu i provedbu povratka prognanika čiji je bio predsjednik. Dotaknuo se i obnove Osojnika, gdje su s dva milijuna maraka donacija od Švicarske obnovili 97 kuća, školu i crkvu.
— Obnova ratom uništenog Osojnika bila je jeftinija nego spomenik braniteljima na Pilama. Neka spomenika braniteljima, svakako su ga zaslužili, ali on je više koštao nego prvi i drugi stupanj obnove na Osojniku s 97 spaljenih kuća, škole i crkve – prisjeća se Handabaka. Dubrovačko iskustvo s povratkom prognanika i početkom obnove pozitivno ocjenjuje i Vlada RH, koja potom osniva Ministarstvo razvitka i obnove na čelu s Jurom Radićem. Tada počinje organizirana obnova spaljenih kuća na oslobođenim područjima u RH.
— Usvojili su u potpunosti način i pristup kojega je osmislio naš Regionalni ured u Dubrovniku – govori nam naš sugovornik. Nakon svega ispričanog, žalosno je da nikoga sve ove godine nije briga za dokumente koji se nalaze u krugu stare bolnice. Ako ih se već nije smjelo uništiti, trebalo ih je pohraniti na neko prikladno mjesto. Jer, budući da trunu u derutnom prostoru, vjerujemo kako će ionako jednog dana završiti na smeću. A prizor kakvog smo zatekli nikako nije na čast jednom Dubrovniku.
Iz tiskanog izdanja DuLista objavljenog 5. veljače 2020.