Aktualno

VLAHO ČEJOVIĆ Nekad ne izađem po mjesec dana iz Grada

Festa svetog Vlaha predstavlja najveći dan u godini za mene, ali i za moju obitelj – govori nam Vlaho Čejo­vić, dijete Grada i nositelj jednog od starijih barjaka, onog Crkve sv. Vlaha.

— Barjak nosim od svoje sedme godine i nastavio sam, evo, sve do svoje 32 – priča Čejović s ponosom i dodaje kako ga jedino nije nosio 2015. godine jer je prilikom reno­viranja Crkve izgubljen. Osim što nosi ime našeg Parca, zaštitnika Grada, to je i dan kad je kršten. Njegov otac, pokojni Milan Čejović Čeja, čekao je devet mjeseci kako bi ga mogao krstiti upravo na dan Feste. Imao je otac, jedan od posljednjih ribara Grada veliko poštovanje, kako prema Parcu, tako i prema Dubrovniku. Svake godine na prozoru obiteljske kuće blizu katedrale, za vrijeme Feste, vijori se stara bandijera koju je njegov pokojni otac nosio i na utakmice Juga.

Želi se vratiti ribanju
Od kuće do Porta treba mu ni minut… Govori nam kako ni sam ne zna koliko puta u danu prijeđe taj dio. ‘Ma mali milijun puta’, kroz smijeh će. Iako se prije skoro deset godina otisnuo u pri­vatne poduzetničke vode, kaže kako se smatra prvenstveno – ribarom. Njegov otac, jedan od posljednjih ribara Grada, prenio mu je veliko znanje. ‘Sve je znao napamet u svojoj glavi, đe je koja dubina…’, govori. Od svoje 15. do 21. godine, redovito su zajedno išli u riba­nje. Porat i Peskarija bili su im drugi dom. Vlastiti posao ga i danas veže uz brodove i Porat, ali bi se htio vratiti u potpunosti ribanju.

Neki idu trbuhom za kruhom… Ali ja ne bih nikad pošao iz Grada I ne bih prodao kuću u koju smo došli prije stotinjak godi­na. Trebalo bi pomoći ljudima u Gradu kako bi ostali ovdje. Treba uvesti neke novosti

— Htio bih se idućih godina vratiti skroz ribanju. Na dobrom sam putu. Možda će se nekima to činiti ludo, ali to mi je želja. Zaspat u barci, napravit mezu, probudit se ujutro… Ma neo­pisivo. To je život, zdraviji si i sret­niji. Naporan je to fizički rad, ali si bez stresa. Ima tu kruha, ali nije lako i moraš raditi. Može se od toga živjeti, kako je i moj otac, ali samo ako ću naporno raditi. Uvijek je cijenio rad i nikad ništa nije gledao kroz pare. Nama je bila potreba tada ribati, što u današnje vrijeme i nije slučaj. Nikad mreže nisu bile vanka. Tebe potreba može jedino natjerati. Sad pođem, ali ne idem iz potrebe, nego iz ljubavi – govori nam Čejović koji i dalje ima dosta mušterija pokojnog oca. Ponosan je na taj tradicionalni odnos koji čuvaju – ‘kad se donosi friška riba na vrata’.

Malo je ribara ostalo, dvoje troje ljudi u Gradu, ističe dalje. No mišlje­nja je kako će se renovacijom Peskarije neke stvari promijeniti. Smatra kako će možda ljudi, oživljavanjem Peska­rije i ponovnim dobivanjem prostora za prodaju, odlučiti ponovno poći u ribanje. A upravo je Čejović jedan od inicijatora oživljavanja ovog jednog vri­jednog životnog segmenta Grada. Kad je odlučio sve vratiti na staro? ­

— Moj pokojni otac bio je napi­sao velikim slovima na bijelom zidu poruku kojom se poziva na red u Peska­riji. Kad je ćaća partio, ni godinu dana nakon ribarnica je izgubila minimalne tehničke uvjete. Ljudi koji su poslije toga tamo nešto radili, piturali su i zid, a među ostalim i ono što je moj ćaća napisao. Mene je to pogodilo. Rekao sam kako ću učiniti sve što mogu da se vrati na staro. Nakon brojnih peripetija, napisao sam peticiju, potpise ljudi… S tim smo pošli kod konzervatora i u Sanitat. Sve je to stalo na mjestu dok nije došla nova uprava Sanitata. Zahva­lan sam im jer su nam otvorili sva vrata i pomogli koliko su mogli – priča nam Čejović. Smatra kako će s vremenom sve ići naprijed i na bolje, no spominje kako su ribare dosta ograničili novim standardima i pravilima. Potrebno im je ipak olakšati ribarima situaciju i dati im povlastice.

Kad bude prodavao ribu na ribarnici, zasigurno će imati posebnu cijenu za naše građane. A dotad ‘gura’ vlastiti posao. Kaže nam kako je ušao s dosta neznanja, ali ipak više volje i potpore bližnjih, pogotovo oca kojemu je bilo drago. Upravo mu je otac usadio veliku ljubav prema Gradu.

— On je bio skroman čovjek, sretan s onim što je imao i nije tražio puno. Poslije rata je počeo ribati i tako je nastavio i živio od toga do kraja života – priča nam Čejović. Uvijek omiljen među društvom, vazda je oko njega bila zafrkancija, govori… Svi su ga znali po bijelim gaćama i bijeloj kosi. Bio je jedini od knezova Porporele kojemu ‘nije trebala perika’, a već je u 17 godini počeo sijediti.

— Bila je jedanput scena kad su išli na koncert Deep Purplea, ekipa iz Grada. Stavili su svi velike perike, moj otac je imao bijelu, sijedu… Bili su u nekom kafiću. Jedan čovjek mu je rekao: ‘Pa dobro digni više tu periku’. Skinuo on, a ispod još sijedije – rekao je i dodao: ‘Živio je kako je htio i otišao je kako je htio’. Vjeruje da bi bi bio sretan i pono­san na njega.

— Milijardu sam puta sebi rekao da barem vidi sve što sam napravio – govori nam Čejović.

Nema poštovanja
— Kako turizam u Dubrovniku svake godine ide sve na bolje, tako ide dobro i moj posao s brodovima. Vozim skoro cijelu zimu. Dubrovnik je došao u to vrijeme da se može raditi i kroz zimske mjesece – priča nam dalje o vlastitom poslu. Zima u gradu, odnosno predse­zona i podsezona, draže su mu nego ljetni mjeseci. Zašto? Jer, kako kaže, tada se može vidjeti i osjetiti Grad.

— Tijekom sezone čar Grada se gubi… Sad možeš osjetiti našu čeljad. Meni je draže zimi. Sad je Grad – Grad. Pođi na Banje, Srđ… I vidjet ćeš kako nema ombrela, suncobrana – priča s velikim smiješkom. No, posljednjih godina izgubilo se poštovanje prema Gradu.

— Uvijek kažem, ima mogućnosti u Gradu, pare su na Stra­dunu, treba ih znat samo pokupit’. Svatko može zaraditi. Ako ne može netko naš, može netko iz drugih mje­sta. Ali najbitnije je od svega da svi trebaju imati poštovanja prema ovom Gradu. Svi govore treba olakšati život ljudima u Gradu. Pa olakšaj ga! Daj lju­dima popuste na struju, vodu… Olak­šat ćemo s ribarnicom ribanje i ljudima kupovinu ribe… Sve je to lijepo, ali nije olakšavanje života. To je sitnica. To je vraćanje tradicije. Vrati stare obrte, izbaci natječaje… Imamo ovaj Grad, toliko godina smo imali ljude koji su ga čuvali, a sad ga sve manje ljudi čuva – rekao je Čejović. Ne treba nikoga kri­viti, govori nam.

— Neki idu trbuhom za kruhom… Ali ja ne bih nikad pošao iz Grada i ne bih prodao kuću u koju smo došli prije stotinjak godina. Trebalo bi pomoći ljudima u Gradu kako bi ostali ovdje. Treba uvesti neke novosti. Skup je i težak život u Grad, ali ja sam na njega navikao. Cijeli život mi se svodi na Peskariju i Grad – govori nam Čejović i dodaje: ‘Nekad ne iza­đem po mjesec dana iz Grada’.

Tekst je izašao u tiskanom izdanju DuLista 30. siječnja 2019. godine

Pročitajte još

ZASLADITE SE ORLANDOM Kameni vitez ‘presvukao’ se u bijelu čokoladu

Dulist

DIRLJIV OPROŠTAJ Salezijanci napustili Novu Mokošicu, stigao novi župnik

Dulist

POSEBAN PROGRAM Domobrani se sjećaju svih žrtava totalitarnih i autoritarnih režima

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija