Slušni aparat

Viski, cigarete i migrene

Mike Patton, čovjek u čijem vokabularu ne postoji riječ za odmor, počastio nas je još jednim svojim albumom, otprilike tristopedesetim u svojoj karijeri. Globalnu slavu stekao je prije punih trideset godina s albumom ‘The Real Thing’ grupe Faith No More, kojoj se pridružio svega tjedan dana prije početka snimanja. Nakon četiri studijska albuma band se raspada, a Patton publici predstavlja svoj široki dijapazon talenta za eksperimentalni noise (Fantomas), prog (Tomahawk), elektroniku (Peeping Tom), trip-hop (Lovage) i hardcore (Dead Cross).

Kako drugi glazbenici nisu mogli pratiti njegov tempo, Patton u slobodno vrijeme sklada i filmske soundtrackove (posljednji je za ‘1922’ po knjizi Stephena Kinga), a za potpuni dojam posuđuje i sve ‘glasove’ zombijima u legendarnoj hit-igri ‘Left 4 Dead’. 2010. uz orkestralnu pratnju izdaje iznimno uspješni ‘Mondo Cane’, album obrada talijanskih pop pjesama iz 1950-tih i 60-tih. Nakon takvog životopisa, jedini logični nastavak je – album šansona. Na ideju je došao nakon što je upoznao francuskog kompozitora Jean-Claude Vanniera, bliskog dugogodišnjeg suradnika legende francuske glazbe Sergea Gainsbourga. Ta ideja je pomalo kuhala i kvasala uz mnogobrojne razmjene snimljenih materijala s obje strane Atlantika, da bi napokon svoj konačni oblik dobila na albumu ‘Corpse Flower’, u već uobičajenom izdanju Pattonove vlastite diskografske kuće Ipecac. Vannier na album donosi svoje kompozicije i aranžmane kombinirajući klasičnu glazbu koju izvodi sa svojim orkestrom i opuštajućim rock segmentima (za koje su zaduženi glazbenici iz Beckovog pratećeg banda). Za tekstove i potpunu ludost i neozbiljnost zadužen je, naravno, Patton. Ova ekscentrična kolaboracija započinje sa ‘Ballade C.3.3’, loungerock laganicom na kojoj Patton recitira Baladu o Readingu Gaolu Oscara Wildea. I već kad se opustite i zamislite zadimljeni pariški cafe uz viski i cigarete, Pattonovi prodorni krikovi vas izbace iz ravnoteže u sljedeću stvar ‘Camion’ i nađete se u vozilu iz naslova kojim se nekontrolirano spuštate cestom niz planinu do bulevara depresije.

‘Chansons d’Amour’ je najdirektniji primjer Vannierovog utjecaja, lagana ljubavna balada o migrenama uz piano i Pattonov hrapavo-romantični glas. Prve natruhe Pattonove poslovične neozbiljnosti čujemo na ‘Cold Sun Warm Beer’, uz raštimanu gitaru i poprilično uznemirujuće pozadinske vokale, dok se pjesmom ‘Browning’ u pravom špageti-western stilu obračunava sa suludim američkim kultom štovanja oružja. Očekivao sam da mi svaki tren iz zvučnika iskoči Clint Eastwood i uperi mi Browning u čelo. Nakon westerna stiže horror, pariški vampir u pjesmi ‘Hungry Ghost’ spreman je proliti krv za ljubav uz pratnju gotičkih zvona, violine, harmonike i uplašenih uzvika ‘Strigoi!’ Vjerojatno najapsurdnija stvar je naslovna ‘Corpse Flower’, jer jedino Patton može svojim glasom može postići to da stihovi ‘Bourgingon, Coq-au-vin, Escalope, Pied du cochon, feed me’ zvuče sexy.

Meni uvjerljivo najdraži dio albuma je posljednja trećina, u kojoj se, između otkačenih ‘On Top of the World’ i ‘Pink and Bleue’ koje od svih zvuče najbliže Faith No Moreu i podsjećaju na ‘Rv’ ili ‘Caralho Voador’, nalaze ‘Yard Bull’ – s najozbiljnijom tematikom pohlepe i korupcije (’it takes a nation’s greed to do nothing and make it all look wrong’) i apsolutno najpotresnija ‘A Schoolgirl’s Day’, u kojoj Patton čita potpuno svakidašnji i pomalo dosadnjikavi dnevnik jedne učenice sve do iznenadnog obrata u posljednjoj minuti.

Ovaj album očigledno nije napravljen da bi zadovoljio Spotifyjevu umjetnu inteligenciju koja preporuča hitove, već je jednostavan plod ljubavi prema glazbi i umjetnosti općenito kojim bi se ponosio i Serge Gainsbourg. Nije za očekivati da će ovim albumom Patton zadobiti puno novih fanova, no oni postojeći sigurno će biti zadovoljni, kad već nisu uspjeli ugrabiti ekspresno rasprodane ulaznice za Mr. Bungle turneju.

FOTO: Mike Patton/Facebook.com, Twitter.com, Bandcamp.com

Pročitajte još

Pasji Život

Ivan Jelčić

Lana Del Rey napisala je ljubavno pismo 70-ima

Petar Ipšić

Tko je Tortilla man?

Ivan Jelčić

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija