Slušni aparat

Violent Femmes – bend koji je odrastanje činio podnošljivim

Svatko tko je bar povremeno izlazio u Zelenu naranču, kultno mjesto okupljanja mladih u Dubrovniku krajem 80-ih i početkom 90-ih potvrdit će vam da najekstremnije ‘šutke’ nisu padale na Misfitse, Dead Kennedys ili na pjesme nekog drugog opasnog punk/hard core benda. Skučeni klupski prostor slabe ventilacije i poda mokrog od znoja i pive na adresi Pobijana 8 najljući pogo snašao bi kada bi Pađo ili Luko pustili ne-punk pjesme – ‘Fiestu’ Poguesa ili ‘Add It Up’ Violent Femmesa. Iz ove perspektive teško je to empirijski verificirati, ali vjerujem da potonja pjesma kao himna frustracijama koje asociramo s odrastanjem i danas ima jednaki terapeutski učinak kao što je imala na generaciju tih predratnih godina. ‘Naranča’ bi u glas urlala acapella uvod, a kad bi ovaj trio iz Milwaukeeja uskoro raspalio po svojim akustičnim instrumentima uslijedio bi kaos – zidovi su se tresli, a ni kabina Dj-a često ne bi bila pošteđena pa bi se ‘pjesme za šutke’, radije nego s vinila, puštale s kazeta, a sve kako bi se izbjeglo preskakanje cijele jedne strane ploče nakon što se ‘martensica’ sudari s kabinom. Doma bi išli šepajući, a šepajući bi se vraćali i dan kasnije na novu porciju.

Pjesma ‘Add It Up’ samo je jedna od ukupno 10 klasika koliko ih je pjevač, gitarist i glavni autor Gordon Gano napisao za prvi istoimeni album Violent Femmesa. U vrijeme izlaska albuma 1983. godine Gano još nije postao 20-godišnjak (basist Brian Ritchie nešto je stariji, a originalni bubnjar Victor DeLorenzo čak i godinu dana mlađi) dok većina materijala korijene vuče još iz njegovih srednjoškolskih dana. Gano je u 36 minuta uspio kanalizirati sve frustracije, strahove i nesigurnosti koje osoba prolazi u tom turbulentnom razdoblju života, onom periodu kada više nismo djeca, ali smo daleko od odraslih pojedinaca. Album ‘Violent Femmes’ na Billboardovu ljestvicu 200 albuma ušao je 1991., iste godine kada je dosegnuo platinastu naknadu. Kolekcija je to pjesama univerzalne prepoznatljivosti i transcendentalne snage. Iako su instrumenti pretežno akustični, a bubnjarski set svedene na jedan ‘snare’, energija kojom pršte ove vješto skladane pjesme zarazna je čak i iz perspektive zrelih godina. Violent Femmes nikada nisu mogli nadmašiti tako snažan prvijenac, ali su bili dovoljno razboriti da niti ne pokušavaju. Nasljednik ‘Hallowed Ground’ (1984.) obukli su mračnim temama koje su crpili iz folklora i American Gothic literature, a folk-punk nadogradili su gospel, country i free jazz utjecajima. Uz pomoć producenta Jerryja Harrisona (Talking Heads) s trećim albumom ‘The Blind Leading the Naked’ (1986.) skovali su još jedno remek djelo Americane 80-ih, a prijemčivijim zvukom pridobili su nove miljenike.

Do sredine 90-ih snimili su još par dobrih ploča, da bi se na prelasku milenija razočarani slabim prijemom albuma ‘Freak Magnet’ okanili snimanja i zadovoljili se ulogom legacy benda nastavljajući svirati svoje najveće hitove po klubovima i festivalima. Pojačani novim bubnjarom i saksofonistom, Gano i Ritchie tek 2015. godine, uz odobravajuće kritike, izdaju eP ‘Happy New Year’, a dvije godine poslije i prvi novi album ‘We Can Do Anything’. Konačno, prošlog tjedna Femmesi su nas nagradili novom pločom ‘Hotel Last Resort’. Kritike su opet malo povoljnije uz prevladavajući argument da Gordon Gano još krije pokoji biser u rukavu i da se bend drži onog što najbolje zna. Album otvara satirična, ali pomalo traljava ‘Another Chorus’, no dobar dojam pojačava se svakom novom pjesmom, a uz jaku sredinu albuma, kulminira loureedovskom baladom ‘Paris To Sleep’, acapella komadom ‘Sleepin’ At The Meetin’’ i završnom gospel/jazz obradom ‘God Bless America’, koje nas redom podsjećaju da su Femmesi bend koji se ne boji eksperimentirati. ‘Ne mijenjam akorde na gitari, mijenjaju se sami’, pjeva 56-godišnji Gordon Gano u naslovnoj temi.

I upravo se u tim stihovima krije cijela mudrost. Femmesi u 2019. sigurno nisu bend koji će probiti novo tržište, a ploče ionako više nitko ne prodaje. Ali ‘Hotel Last Resort’ je poput starog prijatelja s kojim ćete satima prebirati po zajedničkim uspomenama, u ovom slučaju o 36 godina starom dragulju od albuma čije su vam pjesme jednom davno pomogle da se osjećate manje neprilagođenima.

Pročitajte još

Pasji Život

Ivan Jelčić

Lana Del Rey napisala je ljubavno pismo 70-ima

Petar Ipšić

Viski, cigarete i migrene

Ivan Jelčić

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija