Ovo vam je ‘golf na moru’, ‘Formula 1 sportskog ribolova’, sport za jako bogate ljude, nije za prosjake – odmah nam na početku prvog dana natjecanja na Big Game Cupu Dubrovnik govore iskusniji sudionici, koji iza sebe već imaju nekoliko godina iskustva.
U Hrvatskoj je prvo Big Game natjecanje održano 1997. godine, i to na otoku Murteru u mjestu Jezera. Potom se počeo širiti u ostalim djelovima Jadranskog mora, ponajviše na Komiži i u Dubrovniku. Danas pobuđuje sve veći interes, a posebno velik značaj ima u turističkoj ponudi jer privlači samo najbogatiju klijentelu.
– Big Game koji nije natjecateljski je čista turistička priča. Mediji vole fotografije ulovljenih velikih riba, to je zanimljivo ljudima. Posebno atraktivno izgleda izlov igluna, kad se on u borbi izvija, skače vanka i iznad površine – kaže nam u razgovor potpredsjednik Hrvatskog saveza športskog ribolova na moru Tonći Luketa.
Start dubrovačkog natjecanja bio je nešto iza 8 sati kod Porporele. Svaki brod dobio je pet kašeta smrznute ribe za ješku, a dozvoljeno im je imati još 5 do 6 komada svježe. I to je to. Svi kažu: ‘Neka nam je sa srećom!’. Jer, kako smo saznali što je dan više odmicao, sreća je jako bitan faktor ovog sporta. Ipak postoje pravila koja se trebaju poštovati.
– Za ovo natjecanje boduju se tuna, iglun, iglan, lampuga i albakor. Zadani prostor je vrlo širok, od Molunta na jugu do Ponte Šipana na sjeveru te 15 nautičkih milja prema međunarodnim vodama. Ako se prvog dana pokaže prevelikim on se može suziti, ali uz slaganje onih koji su prvi dan završili s ulovom – ističe Luketa. Objašnjava kako su suci smješteni na sudačkom brodu, ali da postoje vrlo strogi uvjeti koji eliminiraju ikakve sumnje u ‘muljanje’.
– Ako ulov nije dokumentiran video snimkom, onda ga ne možemo priznati. Također, svaki brod dobiva markicu za svaki ribolovni dan, a svaki od četiri štapa također dobiva svoju markicu. Sve se dokumentira i ništa se ne prepušta slučaju – ističe Luketa.
Već nakon sat i pol vremena sudački brod dobiva prvu dojavu. S broda ‘Mahi Mahi’ javljaju da imaju lampugu na štapu, daju vrijeme i točne koordinate. Riječ je o slovenskoj ekipi koju predvodi Drago Jernej. Nakon pet minuta borbe dojavljuju kako je riba puštena. Ako sucima na kraju dana donesu video snimak (sve ekipe opremljene su većinom Go Pro kamerama koje mogu snimati čak i u moru) računat će im se bodovi.
Postoje tri tehnike morskog ribolova: sidreni (kad se ješka oušta niz kurenat sa sidra), plutajući (kad brod pluta niz kurenat) i tzv. trolling (lov varalicama). Hrvatski savez prihvaća ribolov na druga dva od tri načina.
U Hrvatskoj se posljednjih godina inzistira na principu’catch and release’ (uhvati pa pusti) sportskog ribolova. Poštuje se morska fauna i ekologija. Fascinantno zvuči podatak kako je na Svjetskom prvenstvu u Kostarici nastupilo 80 brodova s 2700 ulova, a da pritom niti jedan nije izvučen.
– Pet prvoplasiranih na Prvenstvu Hrvatske puštaju ribu koju ulove. Na kraju krajeva to im je i u interesu, jer gube vrijeme. Ponajviše jer krv jedne tune tjera ostale – objašnjava nam Luketa.
U 10.05 s broda Sveti Vlaho Stjepana Ivanovića javljaju o ribi na štapu, a niti dvadeset minuta kasnije Ludo More javlja o solidnom ulovu, zagrizla je tuna.
Tuna dnevno prođe 80 kilometara, a postoje načini kako dobiti informacije o njihovom kretanju. Uz razne ‘fishfindere’ i sonare, oni s više iskustva kažu kako neki čak kontaktiraju i kapetane plivarica i kočarica u potrazi za tunama.
– Tuna je, na primjer, ‘glupa’ riba, ali jaka. S njom je uvijek velika borba pa od trenutka hvatanja ribe na štapu do trenutka puštanja može proći podosta vremena. U sportskom ribolovu je bitno da riba mora imati šansu da se spasi. Bude tu velike borbe, kad se mora koristiti i pojas za osiguranje, borbena stolica. Bitna je forma ribara, ali i tehnika kojom se ribar koristi – kažu nam iskusni natjecatelji.
Oko podneva sudačkom se brodu javlja Iglan Andrije Gudeljevića, s ribom na štapu, ali je 20 nautičkih milja daleko, pa se sudački brod ne upućuje na mjesto ulova.
Kako zavarati tunu? Kako smo saznali, neki zvukovima plastičnih kašeta glume kočarice, drugi more zalijevaju vatrogasnim pumpama te tako imitiraju zvuk izvlačenja mreže. Ipak, svi ističu ključnu komponentu ‘Big Game’ ribolova, a to je tzv. brum, odnosno njegov trag.
– Trag bruma je ključ ulova ribe, jer je natjera na hranidbeni proces, a zapravo privlači prema vašoj ješki. U trag bruma baca se sitna riba koja tunu privuče i koju tuna tamani. Tuna uvijek ide prema većoj ribi, tako da mi veću ribu stavljamo na ješku. A onda kreće borba – ističu naši sugovornici.
Negdje oko 13 sati nastupa zatišje, a neke ekipe se dosađuju. Na radio stanici preslušavamo razgovor:
– Imamo dva galeba. A gdje si ti krenuo, prema Banjama na kupanje?
– Uzmite vina pa dođite kod nas, imamo konzervu na gradele.
– Ajde zaklat ćemo mesni doručak!
Sezona za Big game ribolov traje od 15. lipnja do 15. listopada, ali se zbog mrijesta najčešće s natjecanjima počinje sredinom srpnja. Još i danas spominje se 2009. godina kad je uhvaćena tuna od 303 kilograma. To je, barem službeno, hrvatski rekord.
Inače, Dubrovčani sjajno kotiraju u nacionalnim okvirima. Predsjednik dubrovačkog Big game Cluba Jurica Volarević sa svojim Lunjom, Maro Sekula sa Servantesom, Nick Vicelić sa True Dreamom, sve iskusni ‘Big Game’ ribari koji bilježe uspjeh i izvan granica Lijepe Naše. Očekuje se da bi na ‘domaćem terenu’ još jednom mogli prikazati umjeće i visoko se plasirati.
Oko 14.30 sati napuštamo sudački brod i brzim gumenjakom vraćamo se u Grad. Ostavljamo Big Gamere iza sebe. Natjecanje traje do subote, kada ćemo znati imena pobjednika, kao i rekordne izlove.