Slušni aparat

Veterani teškog zvuka

Prvo tromjesječje tekuće godine pokazalo se iznimno plod­nim razdobljem za kvalitetan rock. Trenutno na svojem popisu kojeg opsesivno-kompulzivno sastavljam, prepravljam i podcrtavam te već imam osamdeset albuma koji zaslužuju mje­sto u svakoj respektabilnoj playlisti, a petnaest njih je dodatno označeno žutim markerom kao oni koji će se definitivno pronaći između top 10 albuma na kraju godine. Da, već sad imam maleni matematički problem, nekih osam mjeseci prije nego uopće započnem nervozno gristi nokte. Između tih petnaest fantastičnih su i tri albuma veterana teškog zvuka, sva tri nestrpljivo iščeki­vana remek-djela.

Samo dva tjedna nakon ulaska u novu godinu dobili smo i prvi odličan album, ‘No Cross No Crown’, povrat­nički trijumf grupe Corrosion of Con­formity. U svojem 35 godina dugom postojanju, C.O.C. je prešao put od punka, hardcorea do metala, ali njihovo definitivno najuspješnije raz­doblje su bile devedesete i razdoblje južnjačkog hard-rocka na albumima ‘Blind’, ‘Deliverance’ i ‘Wiseblood’ s frontmanom Pepper Keenanom. Nje­gov povratak u grupu nakon desetljeća odsutnosti se itekako osjeća na ovom albumu i vraća ih u njihove najkrea­tivnije i najuspješnije razdoblje. Petna­est skladbi kojima dominiraju žestoki gitarski rifovi Woodyja Weathermana i iskusni hrapavi Pepperov vokal pru­žaju sat vremena užitka, a potrebno je posebno istaknuti meni najdraži ‘Little Man’, zatim ‘The Luddite’, ‘Forgive Me’ i ‘Nothing Left to Say’, a album zatvara odlična obrada Queena – ‘Son and Daughter’. Moćan album koji sva­kog istinskog obožavatelja uspješno pomlađuje barem dvadeset godina.

Veljača je bio mjesec za još jedne veterane rock scene. Kalifornijski sto­neri Fu Manchu su me oduševili svo­jim dvanaestim studijskim albumom ‘Clone of the Universe’. Kao i C.O.C., Fu Manchu su karijeru započeli kao hardcore pankeri, ali su vrlo brzo pro­mijenili stil od kojeg ne odustaju već trideset godina. Bez pretjeranog ekspe­rimentiranja zvukom, oslanjajući se na melodične gitarske rifove i lako pjevne prepoznatljive vokalne dionice, una­toč popriličnom prometu u izmjenama postave, zadrža­vaju konstantu kvalitete studijskih snimki i živih svirki. Band koji je uspješno lansirao karijeru Brant Bjorka i tria Nebula ni na ovom albumu ne razočarava. Na A strani pre­zentiraju šest izvrsnih stvari od kojih moram naglasak staviti na ‘Hexed’ i ‘Nowhere Left to Hide’, dok je B strana albuma rezervirana za samo jednu skladbu, epski osamnaest-minutni ‘Il Mostro Atomico’, žestoki gitarski sonični napad počasnog gosta, kanad­ske rock legende iz kultnog Rusha – Aleksandra Živojinovića, umjetničkog imena Alex Lifeson, glazbenog genija po kojemu je čak nazvan i pojas aste­roida. Skladba puna virtuoznosti je istog trena postala soundtrack za sva­kodnevnu večernju meditaciju i punje­nje baterija.

Fu Manchu

Treći album rock veterana za treći mjesec u godini je rezerviran za ‘Mindfucker’ američkih space-roc­kera Monster Magnet. Deseti studij­ski album master-minda grupe Davea Wyndorfa otvara eksplozivni ‘Rocket Freak’, a u sljedećih pedeset minuta nema ni sekunde predaha, već se nametnuti tempo održava kroz deset izvrsnih pjesama, od proročanske ‘I’m God’, preko svemirskog flashbacka na sedamdesete u ‘Ejection’ pa sve do zadnjeg takta psihodelične ‘When the Hammer Comes Down’, s poseb­nim naglaskom na emotivnu sedmo-minutnu bluzersku baladu ‘Drowning’. Mindfucker se već tjednima vrti po mojoj playlisti, dok svakod­nevno križam datume na kalendaru do mog odlaska na njihov kon­cert početkom svibnja. Avionska karta je u džepu, Google Maps pro­gramiran, a Dave sam na ovom albumu izražava moje sentimente jednostavno kroz pjesmu ‘Want Some’. Want Some Monster Magnet, sad, odmah i neprekidno.

Foto: Službene Facebook stranice / Bandcamp

Pročitajte još

D.J. setovi koji su ‘pokvarili’ Coachellu

Petar Ipšić

Godišnja nagrada grada za kanjon pun čudaka

Ivan Jelčić

Neuništiva mašina i dalje se kotrlja

Petar Ipšić