U ove predblagdanske dane Grad je zapravo gotovo u potpunosti blokiran sa svih strana, kao one jeseni 1991. godine koje se i ovih dana s tugom i ponosom prisjećamo. Te davne i nezaboravne jeseni bio je rat i vojno su nas blokirale četničke horde, a ove hladne jeseni blokirali su nas građevinski radovi.
Hoće li se itko zacrveniti?
U isto vrijeme na nekoliko lokacija, kao po nekoj ratnoj strategiji; radi se u Sustjepanu, pomalo i na magistrali, a ponajviše na ulazu u Grad s Ilijine glavice. Tome dodajmo i unutrašnje neprijatelje, pardon, radove unutar Grada; Batala i slično. Uz to sve, često i most zatvori bura. I kad se sve sabere, to je zaista jedna nova, građevinska blokada Grada! Zar se zaista sve trebalo raditi u isto vrijeme? Znamo, do izbora je još malo, treba se, mora se… al' ima još dana do tog sudnjeg dana za neke. Ovako put od Župe s jedne, il' iz Mokošice s druge strane traje dugo, jako dugo… I nije lako ostat normalan. I ne zakasnit gdje si krenuo. Još kad pročitaš na jednom od ovih naših Du portala blago rečeno kretenski savjet kako bi ovi iz Župe i Konavala trebali ići preko mosta u Grad, a ne niz Ilijinu glavicu, pucao bih! Budala koja to napisa očito zaboravlja kako i s te strane ima ljudi koji dolaze u Grad, čine gužvu i sami sebi, a uz to, da bi se došlo do mosta u jutarnjim satima treba preteći drugom stranom magistrale dugu kolonu koja ide od Vidikovca. Joj…
Inače, o tome što se ovih dana događa u našem Gradu najbolje bi bilo prespavat. Posebno vezano za nova politička kadroviranja u kulturi nakon zadnje sjednice Gradskog vijeća. Tužno je bilo pročitat kako nam se naš Slaven Tolj javlja na forumu vezano za slučaj Antuna Maračića Tunju iz, po puno toga za nas ovdje, tako daleke Rijeke, s pitanjem „Hoće li se itko zacrveniti?“ U nastavku tog forum – javljanja nudi se i odgovor, nešto kao stara narodna: Obraz pocrveni od srama samo ako se obraz ima! Grad puca po šavovima, ostajemo van Hrvatske i EU, sve što se čini, bolje bi bilo da se ne čini, jer sve nas vodi u moralni, ljudski, urbani i kakav sve ne – bezdan, kojem se ni dno ne vidi. Kod ljudi koji vode ovaj Grad obraza i dostojanstva je sve manje i manje. I onda ćemo se iznova čudit što smo za mnoge u ostatku Lijepe naše grad – slučaj, te što će nam i dalje iz Grada odlazit sve što vrijedi. Da je pameti u ovom Gradu, Slaven i mnogi drugi bili bi danas s nama, u modernom, pametnom, promišljenom Gradu. Što naš Grad na žalost već odavno nije!
Davne fotke grada sklada…
A ovaj Grad nekad i ne tako davno bio je i moderan, i pametan, i promišljen, i skladan. I poštivao se i ovaj Grad i njegova čeljad. Potvrda tome su još neke od fotografija koje je iz očeva albuma izvukla Brigita Masle. Otvaranje modernog kluba „Labirint“ 5. travnja 1960. godine, čeljad vesela, pleše uz glazbu orkestra u kojem je krajnje desno tada mladi Đelo Jusić. Ostale nismo prepoznali. Krajnje lijevo je slikar Antun Masle sa suprugom, ostali neka se prepoznaju sami. Tu je i fotka nastavničkog vijeća Prve osnovne škole iz 1959. godine. Na tabli starom kredom piše kako će se za osme razrede održati predavanje o Vlahu Bukovcu. A o tome tko je na toj slici prisjećaju se pomalo Brigita, a koji dan iza opet pomalo i Vlaho Kemija.
Pa koliko se oni prisjećaju na njoj s lijeva gore stoji profesor matematike i fizike Mato Sivrić, prvi red kolegica ispod njega s lijeva su Vesna Srabotnak, Magdalena Sutić i Dube Matičević koja je predavala predmet kojeg odavno više nema – domaćinstvo! Ispred njih, uz stol sjede na lijevoj strani Lenka Petronio, Savka Vladović, Vlahova majka Jelka Srzić i Maša Horvat koja je predavala zemljopis. Po sredini stoji Antun Masle, a ispod njega sjedi tadašnja direktorica te Prve osnovne škole Marija Lujak. Na desno prvi stoji veliki profesor muzike Zdenko Šapro, do njega dalje stoje Ivo Perić i Danilo Tomović, a dvije dame uz njih nismo prepoznali. Ispod njih sjede s desne strane stola Vera Ivanović, pa dvije dame koje također nismo prepoznali, dalje su nastavnica zemljopisa Matković, ime ne dolazi na pamet, te Branka Hegeduš, a ni imena ove lijepe nasmijane dame na kraju nikako se sjetit. Eto ih, nastavnici koji su učili generacije našeg Grada. Učili su ih da vole i štuju ovaj, naš Grad.
…i priče o čeljadi Grada
Uz te Brigitine fotke došli smo do kraja priče o Božidarevićevoj ulici. Iako, nikad kraja priči o ovoj ulici velikih umjetnika i drage čeljadi. Na broju 9. uz Brigitu, živi zadnjih godina i draga gospođa Eta Rehak, spisateljica lijepih priča, dugo godina voditelj biblioteke Interuniverzitetskog centra, te redovan komentator loših stvari i događanja u Gradu. Do te zgrade palača je obitelji Saraka. Iznad vrata znak je njihova plemstva, riba. Gospar i maestro Ivo Dražinić prisjeća se iz davnih slika djetinjstva kako je njihov zadnji potomak bio numizmatičar, skupljao je stari kovani novac, imao je zlatne dukate još iz Republike i sve je to pred smrt ostavio Arhivu. U toj zgradi živjele su neko vrijeme i Brigitine prijateljice Marija i Ivanka Kordić, pa obitelj Lasić, Nives i Maja s roditeljima, te Ivo Ljepotica nekad znani vinar u Gradu.
Kuća niže prema ulici Od Puča živjela je spomenuta gospođa Ivanka Eichner koja je „sjedila“ stalno na prozoru i gledala što djeca činu! U toj istoj kući, u velikom prizemnom salonu Lana Baća imala je modni salon kojeg su posjećivale sve gospođe Grada. I tako smo došli do zadnje zgrade u tom nizu. Tu je živio dr. Jozo Lalić, imao je valjda svoju privatnu ordinaciju i prvi u Gradu je nabavio rengen. Na istom ulazu je i obitelj Fjorenini; njihova pokojna kćer Emica predavala nam je engleski jezik, njen otac bio je jedan od prvih taksista u Gradu, a njen suprug je slikar i pjesnik Josip Joško Škerlj. Tu je živio i veliki lik Grada, gospar i slastičar Živko Šikić. Butigu od kolača držao je na kantunu između Pracatove i Od Puča, te bi znao upitat „Očete li sada jest ili ću vam zamotat u kartu?“. O njemu još kad u điru prođemo prema Pracatovoj. Znao je činit lijepe kolače i za ove blagdanske dane, koji su pred nama, pa za kraj ovog đira svako Vam dobro i zdravo i veselo i za ovaj Božić čeljadi Grada!