Natrag
19.12.2018 03:03

facebook

twitter

google

rss

dulist

Umjesto Golog otoka, danas imamo inspekcije

22.11.2013 @ 11:47 Ana Prohaska Aktualno
2;2

Podijelite:

Dubrovnik je kroz svoju povijest dao jako veliki broj zanimljivih ljudi, no njih često ne treba tražiti daleko u prošlosti, već odmah tu pod nosom. Jedan takav je i Dubravko Garbin, osebujan muž, otac, poduzetnik, bivši političar, aktivist, trekkie, anitikapitalist, fotoamater. Sve u jednom. 

-Nisam išao tamo s tom svrhom, ali kad sam već tamo bila mi je grehota propustiti tako nešto – odgovara nam na pitanje kako je završio na MillionMaskMarch-u (Maršu milijuna maski) u Londonu, velikom antikapitalističkom prosvjedu koji se nedavno održao diljem svijeta, a jedan od najvećih bio je upravo u britanskoj prijestolnici.
– Bilo je izuzetno puno ljudi s maskama i zastavama, a bilo je jako puno ljudi općenito, desetak tisuća barem. U tom trenutku osjećao sam se kao da stvaram povijest. Ljudi me pitaju kako je to, ali teško se to riječima može reći. Npr. ja sam skakao bungee jumping, i kad me netko pita kako je to, jednostavno ne znam kako to opisati riječima. Bio sam dio nečega važnog, nečega što će danas sutra biti prekretnica u budućnosti svijeta – prepričava nam svoje iskustvo ovaj aktivist te nastavlja:
– Policija je bila fer, bilo je nekoliko manjih incidenata, ali ništa pretjerano. No od toga smo se micali – kaže Garbin koji je u prosvjednoj povorci sudjelovao sa svojoj kćeri i njezinom prijateljicom.
No osim ovog londonskog, koji je bio zapravo spajanje ugodnog s korisnim, Garbin je bio i inicijator dubrovačkih prosvjeda u prošlosti koji su se održavali pod okriljem Annonymousa i pokreta Occupy Croatia. No prije svega, bio je i političar, a okidač za sve bio je jedan globalni događaj još prije 12 godina.
 
SVE POČELO POLITIKOM, ALI…
 
-Prijeloman trenutak bio je 11.9.2001 kada se dogodio teroristički napad na 'Blizance'. Odmah su objavili kako je riječ o islamistima, a meni je bilo to malo čudno. Počeo sam kopati sve više i više i shvatio da svijet možda nije baš onakav kakvog nam ga prikazuju. Pazite, tad nije bilo toliko toga po internetu kao danas, drugačija su vremena bila. Ispočetka sam stvari htio nastojao promijeniti kroz politiku, pa sam se još davnih dana učlanio u HSLS. Tamo samo bio u principu zbog informacija. Mogao sam saznati bitne stvari, oko Gradskog vijeća, svih zakulisnih igara koje se odvijaju zbog i oko tih odluka. Uvijek je bilo tih 'insajderskih informacija'. Tada nije bilo portala i ostalih servisa da saznaš sve što te zanima. Ispočetka je to bila igra, sve dok se nije previše uozbiljilo – ističe Garbin te kaže kako neke stvari ipak jednostavno nije mogao provariti.
-Tada mi je ponuđeno nešto što je financijski bilo jako dobro, ali moralno…pa…ja to nisam mogao progutati. Onaj tko je prihvatio tu ponudu, danas je bogat čovjek. Ja jednostavno nisam mogao. Tu sam se razočarao i potpuno povukao na nekih 5-6 godina. HSLS se onda raspao na frakcije, a jedna od njih je bila i Libra. Nakon toga Libra se pripojila HNS-u koji je tada promijenio naziv u HNS – L(iberalni) D(emokrati). Tu je bio tada i Andro Vlahušić koji nije bio gradonačelnik, koji je sudjelovao u tim gradskim odborima. Malo pomalo došli smo do 'igre' za gradonačelničko mjesto, gdje su svi zapeli i pomogli. Na kraju balade on je samo rekao – Ja sam tamo, ne vi. Naša reakacija je bila, 'Pa stani malo, tko ti je pomogao da dođeš tamo'. Ljudi su malo 'lajali', a onaj tko je bio glasan dobio je što je htio tko nije, nije dobio. Meni se to malo…Ma jednostavno sam vidio da to nije to, da je ista stvar kao što je bila prije. Vratio sam iskaznicu i pošao ća – kaže ovaj anitikapitalist čiji se politički put nastavio potom 'kratkotrajnim izletom' u stranci 'Volim Hrvatsku – Ne u EU'.
 
PROSVJEDI I MRTVAČNICA
 
-Nakon svega toga počela je organizacija FB prosvjeda, formirali su se hrvatski Annonymousi i pokret Occupy Croatia, a nakon nekog vremena organizirani su i prosvjedi po cijeloj Hrvatskoj. No ništa od toga nije dolazilo do Dubrovnika. Kontaktirao sam gore ekipu i rekao im da prijave prosvjed kod nas, okupljanje na Pilama. Došao sam tamo sa zastavom i maskom, došlo je nekih 20-ak ljudi. Na drugom prosvjedu je bilo 10-ak ljudi i tako se broj smanjivao dok nismo ostali ja i još jedan momak. Sad me malo i štufalo od svega toga – kaže Garbin te dubrovačku aktivističku scenu opisuje poprilično slikovito.
– Mrtvačnica. Jednostavno mrtvačnica. Nama je previše dobro s jedne strane, a s druge strane tu je jedan određeni strah. Nikad ne znaš hoće li se netko naljutiti zbog nečega što sam ja rekao i hoće li mi se zbog toga osvećivati – kaže Garbin te dodaje kako osobno nikada nije imao problema zbog svog protivljenja sustavu.
– Svi ti prosvjedi u kojima sam ja bio nisu bili direktno usmjereni na primjerice nekog specifičnog iz Grada. Većina ljudi koja bi eventualno prestajala raditi sa mnom to radi jer sam ja u krivo vrijeme budan (smijeh) – veselo će Dubravko Garbin koji nas uvjereva kako je zapravo postao poduzetnik iz samo jednog jedinog razloga.
– Za drugoga sam radio nekoliko godina. To mi je dosadilo, otvorio svoju firmu i dan danas to radim. Gle, ja sam poduzetnik zato jer imam strašnu želju ne buditi se ujutro. To je to, kraj priče. Ja se neću dizati ujutro, točka. Svijet i ja ne funkcioniramo u istom vremenu. Svijet funkcionira od 7 do 15, a ja od 13 do 1 ujutro. Svijet je velika većina, pa ću ja reći da sam tu ipak ja 'pomaknut'. Meni ne smeta da mi ljudi kažu da sam 'mrknut'. Tko je danas normalan, svi su nenormalni u nečemu – kaže Garbin te spremno dočekuje naš upit kako spaja poduzetnički i antikapitalistički dio svoje osobnosti.
 
PREDOBRO ZA PROSVJEDE
 
– Radim već dugo i vodim svoj posao već dugo vremena. Ne mogu reći da od toga posla nema nikakve zarade, ali ono što ja kao direktor mogu napraviti je da raspodjela dobara ne mora i ne ide u jedan džep. Ljudi rade sa mnom i za mene i radnicima se ne smiju davati mrvice. Dobar radnik zlata vrijedi, i primjerice ja ću radije u nekim situacijama radije izgubiti mušteriju nego radnika – ističe Garbin koji našem aktivističkom mentalitetu ne predviđa skoro buđenje.
-Problem ne samo Hrvatske nego i cijelog svijeta je da ljudi nedovoljno razmišljaju. Pogledajte Željku Markić (čelnica inicijative 'U ime obitelji' op.a.). Koga briga tko je i što ona? Mislim, gledajte, ja sam ZA. Ne zato jer nekome želim oduzeti prava, nego zato jer smatram da je brak brak. I točka. Sve se drugo može zvati kako god, ali ne brak. Ali s druge strane, Markićka nije pozitivac, dajte ljudi slušajte što se govori, a ne tko govori. Pa može i Andro Vlahušić i Pero Vićan reći dobru stvar, bez obzira koliko je negativna percepcija njih. No s druge strane mi sve percipiramo negativno, i jako rijetko vidimo nešto dobro. Uvijek se nađe netko tko će reći da to ne valja, a nije uvijek baš sve loše napravljeno. No i onda kad jest, ništa se ne radi po tom pitanju. Primjerice, pothodnikom se rješava promet u Gradu, ali je li se morao onako loše napraviti, ili postaviti mikroasfalt kako bi se dobili glasovi? To me strašno ljuti, no mene ne ljuti što je to napravljeno, nego što to nikoga ne zanima, što nitko ne ide na ulicu prosvjedovat. Ljude 'boli džon'. Imaju onaj mentalitet što ja mogu učiniti? – ogorčen je ovaj aktivist te dodaje kako mu je jasno da svi 'imaju ograničenja', no to ne opravdava toliku inertnost.
– Borba protiv sistema postala je teža nego što je prije bila. Prije si bio državni neprijatelj i jednostavno su te slali na Goli otok. Danas ti šalju Poreznu upravu. Tvoje lajanje koje god si imao postaje nevažno. Percepcija je da ti nisi kredibilan jer 'kradeš državu' tako što ne plaćaš porez. Srušili su te totalno – smatra Garbin te dodaje i kako se dobar dio razloga za neprosvjedovanje ipak nalazi u činjenici da je nama – predobro.
– U Londonu ljudi rade dva posla na pola radnog vremena kako bi 'preživjeli'. U tri popodne ti tamo nećeš i ne možeš vidjeti lokalne ljude kako sjede i piju piće – kaže on, no mi se ne damo smesti –
-Ali oni nemaju tu kulturu? – dicidirano pitamo:
– Nemaju, ali je i činjenica da nema ljudi u kafićima. Kod nas se prošetaj bilo kada i pogledaj. Uvijek ima nekoga. To kod nas nije kultura nego kombinacija bogatstva i ljenosti – kaže Garbin te dodaje kako ne kaže da je londonski stil života nužno dobra stvar, ali često prisutna iz drugih razloga osim pukog preživljavanja.
– Oni znaju živjeti, za razliku od nas. Previše ljudi u ovom gradu jednostavno ne zna živjeti. Malo do nimalo putuju, nemaju želju vidjeti ništa novo, upoznati nove ljude. Ne kažem za sve, ali za dobar dio njih. Kod mene u butizi je skoro 100 ljudi spavalo preko 'kauč-surfinga'. Jednom prilikom sam četiri Poljaka primio u butigu i dao im ključ. Ja sam u Londonu spavao čovjeku u kući sedam dana. Englezi npr. imaju i kombinacije gdje jeftinije putuju i za to im treba drugi posao. Oni ne žele živjeti standardno, i to ih gura naprijed. Toga kod nas jednostavno nema – zaključuje tužno Garbin.
 
 

Komentari





O autoru: Ana Prohaska

Diplomirana sam novinarka i doktorandica na Doktorskom studiju Povijest stanovništva. Bavim se problematikom iseljavanja povijesne jezgre Dubrovnika i poviješću Dubrovačke Republike..

Iz rubrike
   Impressum | Privatnost | Uvjeti
  © 2018 dulist d.o.o. Sva prava pridržana