Natrag
20.3.2019 02:37

facebook

twitter

google

rss

dulist

ULICAMA MOGA GRADA Palium zvan palij ili dubrovačka alka

19.8.2015 @ 19:19 Boris Njavro Ulicama moga Grada
4;4

Podijelite:

„Radije biti netočan, ali prvi s nekom novom vijesti, nego točan i istinit, al’ – drugi s nekom viješću!“ postulat je današnjeg turbo portal, pa i tiskanog novinarstva! Žurba, žurba… biti prvi, ostalo nije važno. Pored svih tih „spektakl naslovnica“ više i ne čitamo dobre vijesti, kao onu o našim učenicima koji su opet osvojili medalje i nagrade na svjetskim olimpijadama znanja mladih učenika.

Ne, to ne, čitamo samo loše vijesti, one su udarne, one su na naslovnicama, a ova vijest o našim sjajnim klincima negdje je pri dnu, stidljivo skrivena, jer, ne daj bože da je netko otvori i provede neko vrijeme čitajući je. Tako čitamo i kako su neki Amerikanci pronašli rudnike i nalazišta zlata u Srbiji, točnije pored grada Bora, iz kojeg je, ako se sjećate, i „lepi“ Bora Đorđević, član legendarne ekipe Hajduka iz sredine sedamdesetih godina, ali i grad u kojem je Dubrovačka Republika stoljećima imala svoje rudnike, svoj konzulat i svoje trgovce. Dakle, stari su dubrovački gospari puno prije današnjih Amerikanaca otkrili i jako dobro znali za rudnike zlata, kao i još nekih vrijednih sirovina, u gradu Boru. A igrali su i neke igre puno prije drugih…

Igra gađanja
Igra gađanja kopljem na konju u trku, znana nam i po nazivu „alka“, stoljećima je zapravo „igrana“ u mnogim dijelovima Hrvatske, ali su samo Sinjani od te igre stvorili tradiciju koju održavaju evo već 300 godina i na tome im svaka čast. Međutim, možda je manje znano, ali i Dubrovnik je imao među svojim raznim narodnim igrama i svoju „alku“, zvanu i „igra gađanja“, zakonom potvrđenu od Velikog vijeća i uvrštena u zbirku dubrovačkih zakona, „Zelenu knjigu“, još 1383. godine, ali po zapisima „igranu“ kao narodnu igru i puno godina prije. Ova igra, kako navedeni zakoni kažu „nije bila samo za zabavu, već je ozakonjena sa svrhom da se u njoj „vježbaju i množe strielci u Dubrovniku u umijeću metanja“! navedene 1383. godine ova igra nazvana je riječju „palium“ i imala je dva termina održavanja, prvi je bio za Feste Svetoga Vlaha, a drugi 5. srpnja na blagdan „ruke Sv. Vlaha“, uz važnu napomenu, „svaki  dubrovački knez u mjesecu svoga knežovanja“ bio je dužan da nagradi pobjednika  „i to s jednim metlom i jednim dukatom“. Zapisano je i kako se u početku igrala na „čistini na Pločama“, gdje su kasnije izgrađeni Lazareti, a riječ „palium“, latinskog podrijetla,  značila  bi „svilen čilim“ koji bi se za svaku igru morao kupiti. Zakoni Republike od 1446. sadrže i pravilnik o  paliumu Sv. Vlaha, uz navođenje kako se „ima izvoditi i što sve se ima upotrijebiti u tu svrhu“. Znano je i kako se ova narodna igra, alka ili Palium, zvan i „palij“ igrala i u 15. i u 16. stoljeću.

„Alka se ima igrat po običaju“
O svemu ovome pisao je i znani nam Filip de Diversis u svom dijelu „Opis slavnoga grada Dubrovnika“ boraveći u njemu od 1434., „…na dan Svetog Vlaha drži se katkad i alka. To nije bio nikakav turnir, nego igra za koju bi se postavio srebreni kolač ili prsten, koji bi morao tegliti četiri unče srebra ampak alkari, t.j. mužka mladež, trčali su na konju s naperenim kopljem, da pogode i dignu prsten ili kolač. Onaj, koji bi ga dignuo tri puta kopljem, dobio  bi kao dar prsten. da pak igra dublje zabavlja skupljeni narod, obično bi se postavio tri prstena, jedan iza drugoga i tako kad bi bio dobiven prvi, nataknuo bi se drugi, pak treći.“ Navodi Diversis i kako je bilo i onih što su trčali bez konja, ali je tada nagrada bila obična rukavica. kako je zaista radi o povijesnim činjenicama trčanja dubrovačke alke zvane „palium“ potvrda je i odluka Malog vijeća iz 1434. godine. zapisano je i kako su ovu igru igrali svi; vlastela, pučani, trgovci i njihovi momci, a kako je „palium“ očito bio tradicija, spominje se i kako bi se ova igra organizirala i u mnogim predstavništvima Republike koja su se tada nalazila po Bosni, Srbiji i gdje sve ne, pa i u Stonu, po nekim zapisima. Pronađen je i zapis sa sjednice Malog vijeća od 20. siječnja 1431., u kojem se kaže „da se alka ima igrati po običaju“, a sve ovo potvrda je da je ovo jedna od najstarijih narodnih igara i kako se u Dubrovniku alka igrala ili trčala puno prije nego u Sinju, u kojem se počela trčati tek kad su do Sinjske krajine došli bosanski katolici bježeći pred Turcima iz Rame i sa Šćita!

Gdje je ljeti domaća čeljad?
Kažu kako se neke stvari najbolje vide kad se gledaju sa strane, a posebno neki grad najbolje procijeni pametna osoba koja do njega na svom putu navrati. Potvrda tome svakako su i izjave francuskog filozofa i književnika, gosta Igara Pascala Brucknera na susretu i razgovoru s njim neko večer u Sponzi. Reče to veče sjajni filozof neka svoja razmišljanja o nama: „Bio sam u Dubrovniku sedamdesetih godina i uživao u njemu kao turist, u suncu, moru, razgledavanju Grada i jako mi se svidjelo. Međutim sada je Dubrovnik postao žrtva svog uspjeha, kao i Pariz, gdje ne možete sresti lokalnog čovjeka na ulici. Pitam se gdje su lokalni ljudi? Sve je puno stranaca, svi su jednako obučeni i jednako se ponašaju, a Dubrovnik je jedinstven i kao takav trebao bi im moći nametnuti neka svoja pravila. Trebate poraditi na zaštiti nekretnina. Sve je prilagođeno konzumaciji. Turizam je u načelu dobra stvar, no koliko ima dobrih strana, toliko ima i negativnih. Nije to slučaj samo u Dubrovniku, sličan primjer je i u Španjolskoj. Dubrovnik je jedinstven i on je već sam po sebi festival. I kao takav bi se trebao predstavljati, jer trebamo pravila i duhovne vrijednosti poput Dubrovačkih ljetnih igara.“ Da, i mi se pitamo gdje su lokalni ljudi, domaća čeljad, nema ih u ljetnom điru za vidjet, te u što nam se Grad pretvorio?

Čuvar Igara Đanko Brkan
Ovo ljeto gledali smo na Igrama i uprizorenje Brucknerova romana, predstavu „Ledeni mjesec“ o čemu je također rekao nekoliko mudrih, posebno vezano za erotske scene: „Erotične scene su tretirane na vrlo pametan način. Postignut je maksimalni učinak uz minimalnu golotinju. To je bilo potrebno ovoj predstavi, jer ako ste previše eksplicitni u kazalištu izgubite emociju gledatelja. Morate reći više s manje!“ Pametnom dosta, rekli bi na ovo. Na žalost, u prvoj premijeri ovoljetnih Igara, vidjeli smo nešto sasvim drugo, od ovog što nam je Bruckner savjetovao. A na toj prvoj premijeri Igara, onoj „ako ste previše eksplicitni…“ , uz sve to pretjerano eksplicitno, bilo je i jako veliko osiguranje, policajaca kao na nekim nogometnim utakmicama, više od gledatelja. Pa, kad se sve to vidi, u sjećanje nam dođe jedan stari dragi lik, dugo godina na svoj način obilježje Igara, čuvar na ulazu na probe i predstave Igara, zadnjih godina života, nakon što je otišao u mirovinu, redovan čuvar Revelina i svega što se u njemu u sklopu Igara događalo, znani nam, bar generacijama čeljadi koja je kroz Igre prošla na neki način, Đanko Brkan. Nije njemu trebao nitko, do on sam za održavanje reda i mira na probama i predstavama Igara. Samo bi te pogledao i sve ti je bilo jasno. Cigarete nije gasio, uvijek je bio na ulazu i sve je štimalo. I nitko mu nije trebao da sve na Igrama prođe u redu.

Komentari





O autoru: Boris Njavro


Iz rubrike
   Impressum | Privatnost | Uvjeti
  © 2018 dulist d.o.o. Sva prava pridržana