Natrag
26.4.2019 12:13

facebook

twitter

google

rss

dulist

ULICAMA MOGA GRADA Limunada i Frančezi

14.4.2016 @ 8:41 Boris Njavro Ulicama moga Grada
10;10

Podijelite:

Još jedna priča naših sjećanja, odrastanja, mladosti i nekih davnih godina, kako li već to zvati, došla je svome kraju.

Veliki broj pripadnika „strip generacije“, svih onih koji su odrastali i na svoj način se odgajali uz razne stripove i njihove likove, oponašajući sve te nacrtane junake u svojim igrama, kao Komadant Mark ili Tex Wiler, ili u svojim šalama i uzrečicama ekipe iz „Alan Forda“, vjerujem kako je s barem malom dozom tuge primio vijest da je ovih dana umro autor legendarnog stripa „Zagor“, veliki crtač stripova Gallieno Ferri. I on je bio Talijan, kao i dvojac koji je stvorio genijalnog „Alan Forda“, te je i u ovoj priči zanimljivo kako su ti stripovi i svi ti junaci bili najpopularniji upravo u ovim našim krajevima, u „regiji“ kako se to zna reći i nazvati zadnjih godina. Zagor – te – nej, njegov pobočnik Čiko, njihova šuma Darkwood i legendarna Zagorova kamena sjekira s kojim je rješavao sve probleme, nešto je što se nikad ne zaboravlja brojnoj „strip generaciji“.

Limunada i podmornica
U završnom smo điru Antuninskom, za pribilježit još neke priče iz ove ulice koje se ne smiju zaboravit. Kao što je „lik i djelo“ velike osobe našeg Grada a i šire, možda i najvećeg inovatora dubrovačkog ugostiteljstva, turizma, zabave i čega li sve ne, po puno toga jednog od najzanimljivijih likova Dubrovnika, a to je Pero Miljković, bolje znan i zvan Limunada. Teško će biti njegov život sabrati u nekoliko rečenica, ali evo, priča o njemu kaže kako je rođen 1948. u Trnovici, u Dubrovačkom primorju, na žalost preminuo je 2004. sa tek 56 godina, ali ostavio je iza sebe jednu nevjerojatnu priču punu raznih zgoda i zanimljivosti. Bio je inovator, čovjek pun ideja, u svemu što je radio bio je na svoj način i prvi i originalan, bio je pun života. Već za vrijeme svoje srednje ekonomske škole radi kao portir u hotelu „Excelsior“, te već tada počinje s idejama kako zaraditi, za početak to čini prodajom limunade, zbog čega i dobiva nadimak za cijeli život. Možda je manje znano, ali diplomirao je Pravni fakultet u Zagrebu 1975., ali je znano kako je već kao student bio među prvim dubrovačkim estradnim menadžerima, organizirao je razne zabave i dovodio mnoge pjevače i grupe. Iz tog vremena pamti se njegov prvi veliki poduhvat, u crnogorskom brodogradilištu Bijela 1970. kupuje staru podmornicu, tamo je i obnavlja u disko ambijent, te je prvo želi usidriti u Gradski porat, ali mu tadašnja vlast to ne dozvoljava, te je odvozi i usidrava na Batahovinu, dajući joj ime „Žuta podmornica“ po pjesmi „Yellow Submarine“ legendarnih „Beatlesa“. Bila je to velika atrakcija s početka sedamdesetih godina prošlog stoljeća, posebno za djecu preko dana, te mlade i turiste tijekom noći, ali na žalost, ni tamo nije dugo radila, jer tadašnja vlast nije ga baš ni podržava, a ni razumjela, te njegova „Žuta podmornica“ na žalost mnogih završava u rezalištu.

Umjetnički đir
Nakon tog izazova, završava Pravni fakultet, ali odmah upisuje studij Hrvatske povijesti na Interuniverzitetskom centru u Dubrovniku, kao veliki zaljubljenik u umjetnost. I ide dalje u svojim idejama koje su zapravo genijalne i pokazuju kako je i koliko je Pero Miljković zvani Limunada bio veliki lik. Spominje se kako je tih godina pokušao izvaditi neki stari potopljeni grčki brod, zatim među prvima kupuje leut s kojim vodi turiste u obilazak dubrovačkih otoka, a nakon velikog požara 1985. prvo otvara pilanu na Bosanci, a pred sam Domovinski rat umjesto pilane na istom mjestu otvara prvi ugostiteljski objekt na Bosanci „Willage House“, atrakciju tih vremena, što zbog niske cijene, što zbog dobre ponude, do koje nema tko nije navratio tih godina. Među osnivačima je HDZ – a, ali kasnije i predsjednik HSS – a, za vrijeme Domovinsko rata organizira život u Gradu, na Pelinama i posebno u tadašnjem skloništu tvrđavi Minčeta. O tim zgodama dalo bi se priča napisati, posebno o njegovim „lozinkama“! Iza rata na svoj način, originalan iznova, okreće se umjetnosti, među osnivačima je znane Likovne kolonije u rodnoj Trnovici, izrađuje lijerice, stvara kamene kipove, spominjemo tek kip „Svirač lijerice“ kojeg možete vidjeti u Stonu, uz još neke radove. Ipak, onaj ugostiteljski žar u njemu ne miruje, te u obiteljskoj kući na Pelinama otvara restoran kojeg je nazvao „Ladi Pi – Pi“ po svemu originalnom kipu žene kojeg je sam učinio i postavio na ulaz kućnog đardina. Kao što je živio, tako je i umro, brzo i neočekivano, ostale su tek lijepe uspomene mnogih i još puno priča o ovom svakako velikom liku našeg Grada, ovo je tek dio njih, te prelijepi i atraktivni restoran na Pelinama kojeg nakon njegova odlaska vode njegova kćer i sin.

Frančezi ostali u Gradu
Još je jedna zanimljiva priča koju treba ispričati prije odlaska iz Antuninske, a to je priča o dubrovačkim Frančezima iz te ulice. Silvia iz našeg kazališta znamo godinama, uz Maria Capursia i Dragana Pantovića važni je dio razglasno – rasvjetne tamošnje ekipe, te uz njih kao i uz ostale iz teatra, svakodnevni dio đira u našoj betuli po mjeri „Fontani“. Tek nedavno, nema tome puno, saznasmo i kako se naš Silvio preziva Giron, što se čita zavisno od naglaska, ali po svojoj muškoj liniji, sve tamo do pradjeda i dalje, on je Francuz! A kako naš Silvio i nije baš od te priče, za čut i zapisat’ tu priču o dubrovačkim Frančezima iz Antuninske, trebalo je poslušat majku mu Mariju, na kućnom broju 5. te ulice, preko puta nekad „Talira“, u zadnje „Tinela“. A priča i sjećanja gospođe Marije kažu kako je sve počelo u Šibeniku, kada do tog grada sa Frančezima početkom 19. stoljeća dolazi prvi iz muške loze Girona, Luiđi, koji je bio zlatar. Njegov sin George, inače Silviov pradjed, prvi dolazi u Dubrovnik, gdje radi kao poštanski službenik. S njim naravno dolazi i njegova obitelj, tu je i sin mu Giuseppe, rođen 1878. u Šibeniku, Silviov djed, koji u Dubrovniku 1896. završava Nautiku, što gospođa Marija potvrđuje sačuvanom originalnom svjedodžbom. Silviov otac, a Marijin suprug Josip prvi od Girona rodio se 1932. u Dubrovniku. Za njega se Marija, inače do tada Gružanka, djevojački Brnada, udala 1959., te su dobili troje djece, kćer Etu rođenu 1964., sina Silvia rođenog 1967. te drugog sina Josipa, trećeg u nizu Girona s tim imenom, koji se rodio 1976., ali je na žalost preminuo 1994. nakon kraće i teške bolesti. Eta je udana Lović, a kako je naš Silvio odnedavno djed, gospođa Marija je prabaka. Toliko i ukratko o godinama i generacijama naših Frančeza iz Antuninske, uz sjećanja gospođe Marije kako je njen suprug Josip radio u uredima tadašnjeg „biroa rada“ dok su bili tu blizu u Medovićevoj ulici, kasnije na Pilama u tadašnjem SDK – a. Njen suprug i Silviov otac Josip umro je 1996., a uz sjećanja na sve te davne dane, gospođa Marija pokazuje i stare fotografije, među njima i svog razreda, pa nek’ se traži tko se prisjeti. Naravno, za kraj, pričamo i o njenoj ulici, Antuninskoj, kako su se nekad djeca igrala vanka i kako ih je bilo jako puno, ali i o tome kako se poštivala „popodnevna tišina, na ulici nije bilo nikoga, mola se čut čiopa u letu, u te sate išlo bi se u šetnju, na Bosanku, Gradac, do Sv. Jakova ili do Lapada, Gruža… sve pješke! Znali smo se svi, svi smo se voljeli, dolje Kolići, Zanini, pa Leoni preko puta, obitelj Prlj na Prijekom, pa moja susjeda ispod Sanja Kelez, kasnije se udala za Šimu Đodana, zaboravit’ ću koga…“ A danas, „danas je Grad konfuzan, sužen, ne može se izać’ nigdje, djecu ne smiješ poslat’ prošetat’, sve smrdi po ulju, sve se kupuje, prodaje…“ Kao i svugdje u i po Gradu, tako je i u Antuninskoj, iz koje sa ovim pričama za sada izlazimo, dalje u đir ulicama kvarta Prijeko.

Fotografija br. 4:  Pero Limunada dovodi svoju „Žutu podmornicu“ – iz arhive gospara Iva Batričevića 

Komentari





O autoru: Boris Njavro


Iz rubrike
   Impressum | Privatnost | Uvjeti
  © 2018 dulist d.o.o. Sva prava pridržana