Mali Medo se još drži. Manje je u điru, al’ ima ga unatoč godina. I, kaže Srđan, sve je više doma. Odmara, gore u Dropčevoj. Pa se opet vraćamo priči iz te ulice… I danas, kad se sjetim te naše ulice iz tih nekih davnih godina, uvijek mi u sjećanje dolazi ta scena kad bi se vraćao doma, uza skale sa Straduna, a na ulici sve bi izašlo vanka!
Puna ulica, pune skale čeljadi, svi sjede na njima, susjedi, moja baba, svi vanka! Ne možeš proć’ od njih. I svakom se moraš javit, svakoj od tih žena. Kikare s kafom, priča, drže se govori, kundurarije…!“ – počinje Srđan Hrnić priču o svojoj, Dropčevoj ulici…
Ulica kao light show
– „A navečer, u neke ure kad padne noć, ulica u mraku, a opet cijela ulica kao light show! Svi vanka sa cigarama, na funjestrama, po taracama, sa svih strana vidiš samo mala crvena svijetla, žar cigara. I sve kao tiho, u tišini puše, a svi sa tih funjestra gledaju vanka; tko prolazi, tko dohodi, tko odhodi, niz ulicu, uz ulicu. Ništa se od njih nije moglo skrit! A kako su sve funjestre blizu jedna drugoj, preko puta, mogu se rukovat jedna s drugom, sve se čuje, sve se zna, ne možeš ni prnut, a da se ne čuje! A znaš onu priču s tih funjestra? A? Ono, na metar funjestra jedna do druge, otvorene persijane, vide se komini, a i što se u njima spravlja. Pa se uzme mokra krpa, po njoj se tuče batom i poručuje susjedi sa funjestre preko:“ Evo ti za objed spravljam fine teleće šnicle! Vonja li mi toć?“ A niđe ni teletine ni vonja. Ma ko je tad imo solada za to! Al’ morale su inpicavat jedna drugu. Ma bilo je to neko lijepo vrijeme!“ – nastavlja Srđan u dahu, te nakon male pauze, nova sjećanja nadolaze – „Preko puta nas živjeli su Ilija Šegato i žena mu Goše, također jako zanimljivi ljudi naše ulice. Ona bi se izjutra probudila i: „Moj Ilija ja bi za ručak orhana, a za večeru škrpinu! I on bi njoj to nabavio! Kako? A ko će ga znat, lovio, pa ulovio il kako li već! A moja baba Luce i moj đed Ivo! On bi išo ispred nje dvajest metara, a vukao bi sve, a ona iza, s malom bursom i „Ajde moj Ivo, ajde!“ Baba Luce je bila onako, strah i trepet za nas doma, ali i za ulicu, za pravo rijet! Nije dala djedu Ivu pit vina, pa bi ga on skrivo u kominu, a kad bi iza objeda sišo popit malo, reko bi joj „Odo ja dole u komin nešto za učinjet!“, pa bi kao radio nešto, a i popio malo vina. Gdje je on svo to vino skrivo, ko će ga znat, al’ kad je umro, meni je ostalo octa za do kraja života!“
Ekocid, ljudska zloba, što li?
A onda, čekajući nastavak neke priče sjećanja, odjeknula je Gradom tužna vijest. U ponedjeljak, 29. rujna, posječen je onaj veliki fikus u Dropčevoj ulici, simbol i obilježje ove ulice i najveći fikus u Gradu! Nakon što su koji dan prije obilazili i „omjerali“ ta veliki fikus, tog ponedjeljka tri su mladića došla do njega i zauvijek ga, za sva vremena posjekli! Neki od stanara okolnih kuća pitali su ih tko su, za koga to rade, zašto se siječe taj stari fikus, obilježje ove ulice na Prijekom, odgovarali su im nešto kao „odluka iz Grada!“, pokušali su ih i zaustaviti u tome, ali nisu uspjeli! A pravo piranje je tko će ih i zastavit, kad više nema ni u Dropčevoj stanara kao nekad! Krenula je i ljutnja, zvanje na sve strane, pa i saznanje barem dijela priče; navodno se stanar zgrade iz susjedne, Boškovićeve ulice žalio kako mu korijen fikusa, koji po njemu prolazi čak ispod dva reda zgrada, ometa sistem kanalizacije, diže mu parket, što li već! Mladići su dobili nalog, još uvijek je pitanje od koga i zašto, obavili posao tog jutra, sasjekli fikus i u komadima ga poslagali pored trafostanice na vrhu Dropčeve ulice, na onoj maloj placeti na kojoj su se generacije djece Grada igrale, ali koja sada očito postaje odlagalište smeća, kad već više nema djece za igre! I tako, od tog dana više nema znanog obilježja ove ulice, fikusa koji je iz male graste narastao preko krovova okolnih zgrada, po nekima i više od deset metara, zbog čega je bio i najveći u Gradu, unutar zidina. Tu ga je posadio negdje na početku šezdesetih godina Frano Haklička, stanar preko puta, prebacivši ga iz svog doma u maloj grasti i posadivši ga u malo zemlje između skalina i kamenog zida. Tek da ga spasi na kratko, ali narastao je fikus u visine mimo svih očekivanja, pravio hlad i sakrivao pogled na ostali dio Grada, posebno na Svetu Mariju, nadvio se nad sve funjestre ove ulice. Znao je on i „navratit“ do nekoga kroz funjestru, ali stanari bi ga dogovorno skratili, puštajući ga i dalje nek’ raste. Ni fotografija iz ove ulice bez njega se nije mogla snimiti. Sad, kad ga više nema, nema ni hlada kojeg je činio i pod kojim se popodne na skalinima skrivalo od sunca, iz Dropčeve se opet vidi Grad i kvart Sv. Marija, ali i sa ovim fikusom nestaju pomalo obilježja života i čeljadi u našem Gradu.