Ulicama moga Grada

Ulica Lučarica kroz stoljeća

Ulica Lučarica kroz stoljeća

Onako "iz glave", izgovori mi neki dan na kantunu Straduna i svoje ulice od Buže veliki gospar Tomislav Šuljak, vječni „Dunda Pero“ stihove: "Sva sreća da je naš Grad od kamena i da piza milijune tona! Inače bi ga prodali, a nama napravili kuće od betona! Za solde što bi zaradili tako, kupili bi kruzera trista, a nas razapeli ko Isusa Krista!"

Iskren i pametan komentar u stihovima o našem Gradu danas i sutra. Gospara koji ga jako voli i zna u dušu sve o njemu. Pametnom dosta. Evo nas u tjednu pred izbore, treći put dajemo svoj glas u mjesec dana. Pa "stav'te pamet na komediju!"

Još malo sjećanja…

Naravno, još smo u Lučarici. Ima tu još priče. I starih fotke iz škafetina. U ove dane kad su naši razni kandidati skupljali potpise za izbore, evo teta Slave, Rudelina mama, vadi fotku svog razreda iz osnovne, 1958. godine. A kako se ne sjeća baš svakog, evo vam i vaših potpisa od pozadi s fotke. Pa se tražite. Puno je znanih. Još pričamo o nekih davnim danima. I zgodama iz ove ulice. Lučarice. O tome kako je ta ulica vonjala na mortadelu, kad se ta salama pojavila u butigama Grada. A tek panceta! Šef butige komestibile „Budućnosti“ Pero Pavlović pitao bi klince koliko imaju solada za kupit je, oni njemu da nemaju dinara, tek nešto para, a on bi im na to: E za to para možete tek nož pomirisat! A onda bi ih trgovac u butigi, smiješni veseli Ivo, tek inpicavo. A bombone u svim bojama bile su u raznim staklenkama, pored blagajne na kojoj je radila prelijepa Mary Queen, kako su klinci zvali blagajnicu divnih noga. I sve butige su bile "porto franco" kad bi se pošlo na marendu il' po place za nešto kupit. Trgovci bi ostavili otvorena vrata, samo bi stavili nešto na njih, metlu il' stolicu. I nitko ne bi ušao unutra. Ma ni pomislit za nešto ukrast. Aj' danas tako!? A ono na kraju Lučarice, prema Sv. Vlahu, ispravak, nije "Putnik" već "Yugotours". Gledam danas ulaz na broju 10., gdje su živjele dvije sestre i sinovi. Iznad ulaza je plemićki grb. Vlasnica kuće je gospođa Luce Kostepić. Ona je i nekad davno tu živjela. Funjestre, s kojih nam je Rudela bacao stripove i Čolo zvao gori za čut' ploče, lagano se raspadaju. Ulicom ovih dana prolazi puno čeljadi, turista ponajviše, al' gore, iznad sve je tako prazno i pusto.    

… i povijesti!

Ulica Lučarica dobila je ime po maloj crkvici Svete Lucije, koja je tu sagrađena 1345., iako će neki spisi reći kako je tako zovu i po "lučima" za potpalu, koje su nekad tu prodavali. Tu je živio pjesnik Ivan Bunić Vučić, tu je bila i rodna kuća Gundulića, ali je nema od potresa 1667., kada se puno tog ovdje promijenilo. Do tad, ulica je išla sve gore do zidina prema moru, prolazila je kroz nekad znana Lavlja vrata, koja su se nalazila negdje na početku današnjih skalina prema Jezuitima. Ulica je popločana davne 1328., što joj također daje važnost, jer mnoge ulice tada su bile zemljane. A sad malo povijesti…  
U "Prilozima povijesti umjetnosti u Dalmaciji", objavljenim 1956. g., Lukša Beritić objavio je prvi dio svog velikog znanstvenog rada "Ubikacija nestalih građevinskih spomenika u Dubrovniku". Gospar Lukša pojasnio je u tom svom tekstu gdje su nekad točno bile, kako su nestale i što je od njih ostalo ukupno čak 66 kapelica, crkvica, samostana i palača Dubrovnika. Jedna od njih je i kapela Navještenja u Lučarici. U priči o njoj, Beritić pojašnjava i kako je nekad izgledala ulica Lučarica;
"Na današnjoj Gundulićevoj poljani, u produženju Ulice Lučarice, koja se do velikog potresa iz 1667. godine protezala sve do južnih zidina, stajala je crkvica Navještenja. Ona je, prema Matejaševiću, stajala na mjestu današnje kuće na Gundulićevoj poljani broj 2., koja nad ulaznih vratima ima bačvarski znak. Crkvicu je izgradio Damjan Vukasović, kako proizlazi iz njegove oporuke napisane 1295. g. Nasljednici Vukasovića bili su Bonda, koji su tu kapelu dalje uzdržavali. Kapela je bila u Vukasovićevu dvorištu, koju su Bonda naslijedili. U velikom potresu iz 1667. kapela je srušena, kao i cijeli okolni predjel. Ruševine kapele sa okolnim zemljištem 1754. kupio je bačvar Stjepan Kiprić od Marina Luke Bonda za 200 dubrovačkih dukata. Nakon što je mjesto očišćeno od ruševina, pokazali su se prilično sačuvani zidovi kapele sa oltarom uz sjeverni zid i s malim gotičkim vratima. Na jednom kapitelu vrata bila je uklesana Bogorodica, a na drugom anđeo Gabrijel. Kiprić je sve to porušio i na tom mjestu izgradio kuću, a na ulazna vrata dao je uklesati bačvarski znak, koji se i sada vidi. Od stare crkvice nije ostalo ništa, osim gornjih lučnih pragova vrata, koji su djelomično preklesani i sačinjavaju dio svoda današnjih južnih dućanskih vrata te kuće."
 

Pročitajte još

NA STRADUNU Na kraju ovoga đira ulicama našeg Grada

Boris Njavro

ULICAMA MOGA GRADA Na Paskovoj poljani, naokolo fontane

Boris Njavro

ULICAMA MOGA GRADA Nikad nikome nemoj natjerati suzu!

Boris Njavro