Prije odlaska na redovnu subotnju „čašicu razgovora“ sa našom veselom družinom u „Fontani“, probijajući se između uobičajeno pretjeranog broja naših „kruzer“ gostiju – brojeva s kojima se svako jutro kako čujemo suludo neki hvale najavljujući nam još veće sulude brojke – uspijevam nekako čak i ući u zadnju ulicu kvarta Prijeko, ili prvu s te strane, ako vam je draže, Fratarsku, kako je još zove starija čeljad Grada, ili službeno, nazvanu po velikom slikaru i franjevcu, Ulicu Celestina Medovića.
A tamo, u sjeni zida franjevačkog samostana, lagano se ulicom spuštaju na Stradun u đir dvije krasotice, dvije prelijepe sestre, Mirej i Ursula, „dvije famozo male od Stanića“ reče za njih naša gospođa Zore, odozgo niz skale, od Ispod Minčete gdje žive i gdje su rođene. Ursula Ore udana za Viktora Siništaja i majka četvero djece, dalje će u svoj đir, a Mirej, udana za Dejana Sekula i majka jednog sina, inače i dalje Stanić, te uz to glumica u našem teatru, sa mnom će do „Fontane“, u veselo društvo koje nas tamo čeka, za čut’ i spomenut se nekih stvari i događaja kojih više nema. Jer o ovome što nam se događa danas, bolje nam je i ne zborit’.
Šale oko stola
Nalazimo mjesto tek za manjim stolom u hladu Uske ulice, te se nekako zbijemo, jer u ugodnu društvu nikad nije tijesno. I čudna stvar se zbi, cijeli ovaj đir ulicama po Prijekom krenuo je od Sponze i prve Ulice Kovačke, o kojoj je pričao i Letlampa, znani nekadašnji DJ iz „Tezeja“ i iz te ulice, a pored njega sjede naša Mirej koja se prisjeća zadnje ulice u ovom điru, njene Ispod Minčete. Naravno, tu je i naša draga tete Zore, bez koje bi mnogi važni detalji života ovog Grada ostali zauvijek zaboravljeni. I nismo sami, jer ispod stola, lagano i mirno na ovoj vrućini sjedi Mala, lijepa kujica, mješanac koji baca na labradora, našega Letlampe. „Trebo si mi rijet da si je poveo, pa bi i ja povela u đir i moga Vita!“ Mirej će, jer njen labrador Vito i Mala od Letlampe su veliki prijatelji. A oko nas sve neki dragi ljudi, dobacuju se tu i riječi i šale i dosjetke i poneka tura pića dođe, veselo je tu u toj našoj „Fontani“ u koju se skrijemo od ovih gužvi i suludih brojki. I svi zapravo, sa svih stolova naokolo, sudjelujemo u toj priči života, punoj šale, ali i ružne zbilje. „Znate li kako pametan Hrvat zove glupog Hrvata?“ dolazi pitanje s nekog od stolova, ali i brzi odgovor „Mobitelom iz Njemačke!“ A netko tko očito ima prazan špag, kao i mnogi od nas, pita se „da li da obijem banku ili da osnujem stranku?“ Netko opet, prelistavajući novine, pita se na glas „kako je moguće da netko tko ne vlada sam sobom želi vladati drugima?“, spominjući našega Kneza, ali i Zokija El Bahattia, a na taj nadimak drugi će kako nam je „Bliski istok sve bliže i bliže“, a tu veliku diskusiju netko treći prekida „Boj se ovna, boj se govna, a kada ću živjeti!“ I tako mi veselo provodimo ta naša subotnja jutra, skriveni u hladu Uske ulice i za našim stolom na tek tri koraka od suludih gužvi po Stradunu.
Kafe dei imbećil
A onda smo pričom krenuli prema Fratarskoj ulici, „tako smo je mi vazda zvali!“ Zore će, kratkim đirom preko Straduna i iz Od Sigurate, prvo pored današnje suvenirnice od Igara. „Tu je nekad bila butiga od klobuka „Ronchi“, svi su gospari, ma i gospođe tu kupovali klobuke! Šteta što te butige više nema u Gradu, šteta…“ tužno će Zore. Pored je dugo, dugo već „Manon“, znano okupljalište čeljadi Grada. Priča kaže kako je nekadašnji vlasnik, prije Drugog svjetskog rata, a kasnije, iza toga rata, tek voditelj „Manona“ bio gospar Stevo Rubešić, koji je živio u Palmotićevoj ulici i tada smo ga spominjali. „Uglađen, profinjen gospar, uvijek!“ spominje ga se Zore, a kako je bio zaljubljenik u operu ovoj kavani je dao ime po omiljenoj mu Puccinijevoj operi „Manon Lescaut“. „U „Manona“ je vazda zalazila samo fina domaća čeljad, ali i mnogi znani i slavni…“ te se kao gosti ove kavane spominju i Bernard Shaw i znani britanski kraljevski par Edward VII. i gospođa mu Simpson, mnogi umjetnici, pjevači, pisci, slikari, te posebno glumci sa Igara, jer ovdje im je nekad davno bilo glavno okupljalište. Naravno i domaća čeljad, bila je to dugo jedina i najposjećenija kavana na Stradunu, gdje se na miru i s pogledom „tko je u điru“ mirno ispijala prava ukuhana kava, miris koje bi se osjetio već na ulazu u Grad sa Pila. Posebno se pamti kako je u „Manona“ redovno zalazio i dugo na miru ispijao svoju kavu veliki Conte Ivo Vojnović, o čemu postoji zapis akademika Cvita Fiskovića, dok je još bio školarac u dubrovačkoj Gimnaziji: „Kada se Ivo Vojnović oko 1928. vratio u Dubrovnik, nastanio se u hotelu Imperial. Izlazio bi tada gospar Ivo svakog dana u kafanicu na Placi koju zvahu „Kafe dei imbečil“i radi okupljenih umirovljenika. Tu se sastajao sa svojim društvom, ponajviše potomcima vlastele…“ U „Manon“ je redovno navraćao i veliki slikar Ivo Dulčić, koji je i nacrtao nekadašnju unutrašnjost ove omiljene kavane.
Ulica parnih brojeva
Nakon tih prisjećanja, ušli smo pričom i sjećanjima i u Ulicu Celestina Medovića. Nekad, po zapisima 1836., zvala se Ulica svetog Frane, od 1920. zove se Fratarska ulica, a današnje ime, po velikom slikaru Medoviću, dobila je iza Drugog svjetskog rata. Ide od Straduna, uz veliki zid Male braće, Franjevačke crkve i samostana, preko središnje ulice ovog kvarta Prijeko, pored možda i zadnje telefonske govornice u Gradu, pa uz malo visočje i teže skaline do Gomile, placete gdje ova ulica završava, a počinje nova ulica, Ispod Minčete koja vas vodi dalje na Peline i podne ove velike tvrđe. Kako je presječena na pola, u odnosu na ostale ulice Prijekog, kao i susjedna joj Od Sigurate, te kako je s njene cijele lijeve strane veliki zid crkve i samostana, jako malo čeljadi je u njoj živjelo. Samo na desnoj strani, sa parnim brojevima kuća. Ipak, ima jedan i neparni broj, naravno, onaj prvi, broj 1., smješten negdje po sredini ulice, iznad Ulice Prijeko. Službeno piše da je tu, na tom broju 1. nekad živjela obitelj Đerek, ali priča ima i pojašnjenje, naša teta Zore kaže kako je tu „nekad bila „Čistoća“ i još neki državni uredi! Ma sam i ja tu neko vrijeme radila, u mom „Vrtlaru“ kad smo i mi imali neke kancelarije. Tu je radio neko vrijeme i gospar Baro Kriletić, ma još neki znani iz Grada. To je od franjevaca, oduzeto im iza onoga rata, vratilo im se iza ovoga, ulazi se s ulice, jedina vrata s te bande. Sjećam se, kad sam tu radila, mi bi iz ureda nam, s jedne male funjestre, jedva bi se vidjelo, gledali dolje u đardin od samostana, ljeti bi na odmor došli mladi fratri, ajme meni što su šesni bili. Ma milina ih gledat’, svako malo bi mi virile, čim bi im čuli glas u đardinu!“ Kroz mali otvor, bolje reći jednu rupicu u vratima, vidi se kako je sada tu neko skladište. S lijeve strane ove Medovićeve ili Fratarske ulice, u donjem dijelu do Prijekog, danas su samo „ugostiteljski objekti“, a nekad je bila samo jedna radnja, „Frizerski salon „Pariz“! Nekad najbolji u Gradu, čekalo se na red za naručit’ se, jer trebalo je učinjet’ frizuru!“ prisjeti se Mirej, a naravno i gospođa Zore. A onda smo sjećanjima krenuli put gore, onim težim skalinima, do vrha Medovićeve i do Gomile.