Natrag
27.3.2019 02:06

facebook

twitter

google

rss

dulist

UDRUGA CIVILNIH STRADALNIKA RATA ‘Na izmaku smo snaga. Bojimo se da spomenik neće imati tko otvoriti’

14.3.2019 @ 21:38 Andrea Falkoni Račić Aktualno

Podijelite:

Prije 22 godine startali smo s voljom i snagom za bolju budućnost naše djece. To nam je bio cilj, boriti se i osigurati poštovanje za našu djecu, poštovanje za civilne žrtve Domovin­skog rata. No, umorile smo se, godine čine svoje – rekla nam je Marija Lukšić, predsjednica Udruge Hrvatskih civil­nih stradalnika Domovinskog rata Dubrovačko-neretvanske županije koja okuplja obitelji ubijenih civila i djece u Domovinskom ratu, ali i obite­lji civilnih invalida.

Naša djeca, nagla­sila je, nisu poginula u prometnoj nesreći nego su ih ubile srpsko crno­gorske paravojne jedinice.

— Želja nam je bila organizirati se i omogućiti sebi lakšu i bolju buduć­nost. Međutim, sve je to jako teško išlo od samog početka. Svi su uvijek imali osjećaj sažaljenja za saslušati nas, rado su nas primili i saslušali, ali bi sve to što smo pričale pošlo u zaborav čim bismo prešle preko vrata. Naše riječi nisu nikud odzvonile – rekla je dalje naglasivši kako su članovi ove udruge uvijek jedino htjeli postići da se sve žrtve Domovinskog rata poštuju na jednak način.

Puno je neispunjenih obećanja
— U doba Domovinskog rata, kad se ubijalo, neprijatelj nije na jednu stranu stavio djecu, na drugu starce, a na treću branitelje, nego je ubijo đe je mogao i đe je dopro. A to je upravo bio i cilj – da satre i zatre sve što je hrvat­sko. I to nepoštovanje nas je nažalost najviše zaboljelo, od crkvenih do lokal­nih i državnih vlasti. Smatramo kako može biti samo molitva za žrtve rata i da drugo ne postoji, jer smo željele da se čuje glas o ubijenim civilima. Međutim, kao da se svi boje spomenuti civile. Do te mjere je to došlo, veliko nepoštovanje vlada od državne razine pa nadalje – rekla nam je Marija Lukšić dodavši kako je puno suza proliveno na mjestima polaganja vijenaca kada se trebalo svađati da se spomenu pogi­nuli civili.

— Puno smo suza pred crkvama pro­lili pokušavajući svećenicima pribli­žiti tu žrtvu. Nisam birala ni mjesto, ni način, ni datum za to. Kad čujem da se spomenu samo branitelji, ne i civili, ne vidim više ni mjesto ni onoga tko
je na oltaru. Meni je onda samo Evanđelje u glavi – rekla je, a na naše pita­nje je li se ipak nešto promijenilo u ovih 25 godina rekla je kako su u tome uspjeli do određene mjere, ali i kako više nemaju snage reagirati. ­
Ona i članice njene udruge, Ane Bokun i Ivana Burum, ogorčene su i na državnu vlast koja im je puno puta u ove 22 godine obećala donijeti Zakon o civilnim žrtvama, no sve je, kažu nam, ostalo na obećanjima. Ministri su se mijenjali, a njihova obećanja i zaključci su uvijek isti.

— Svi misle da mi imamo tko zna koliko novaca, a nemamo ni za cvi­jet za našu djecu – nadovezuje se Ane Bokun, dodavši kako svi kao da se boje, bilo na sastancima, bilo u crkvi, spo­menuti civilne žrtve rata.

— Ne žele da to izlazi u javnost. Služe im samo kad treba u svijetu prika­zati teret Domovinskog rata – govori Marija Lukšić ističući kako članice njene udruge služe samo za pro­midžbu Domovinskog rata i kako ih zovu samo kad treba snimiti kakav film.

Na sve se nadovezala i gospođa Ivana Burum, koja je u Domovinskom ratu, baš poput Marije i Ane, izgubila dijete.

— Nećemo dočekati Zakon o civilnim žrtvama, oni to neće riješiti. Dosta je više njihovog bezobrazluka. Na koliko se mjesta čulo da su se ti civili spome­nuli? U Hrvatskoj je 402 djece pogi­nulo, ima obitelji koje su cijele pogi­nule, nema tko ni kazati tko je bio dio te obitelji. Pogotovo u Slavoniji. Moja obitelj je nastradala, kuću su mi spalili i da se ja s tim pomirim? Neću. A Vlada koja god bila, ja im više ništa ne vjeru­jem. Kako koji, tako gori. To je žalosno – govori gospođa Ivana dodavši kako se mrtvi ne mogu vratiti, ali kako prema žrtvama treba imati poštovanja.

— Ljudi su danas bez osjećaja, samo je bitan materijalizam, a blizina i ljud­skost prema drugome više ne postoji. Ignoriraju te jer nisi toliko moćan. Govore nam: Nemate vi što govoriti, vi ste bili u skloništima, ali ne damo se, mi smo djecu izgubili – govori Marija Lukšić.

Dotaknule su se i teme spomenika civilnim žrtvama na dubrovačkom području, a gospođa Ane se prisje­tila kako je još u mandatu Dubravke Šuice tražila da o svom trošku na tenis terene postavi spomen ploču u znak sjećanja na svoga sina Đura, za kojega se igra memorijalni teniski turnir.

— Kao majka sam htjela staviti ploču na tenis terene, da ta djeca koja i danas dolaze igrati memorijalni turnir, znaju za koga igraju. Obećali su mi postaviti ploču i Tenis klub i Grad Dubrovnik, svi su obećali, a dan danas je nema. Žao mi je radi te djece, jer oni su naša budućnost. Ne znam na čemu gra­dimo ovu državu. U djecu trebamo ulagati. Nigdje nema istine, sve je nešto zamotano, sve se krije… Samo što ćemo i kome prodati, koliko ćemo zaraditi. Sve je to lijepo, ljudi trebaju raditi i zaraditi, ali gdje je čovjek u svemu tome. Naši su anđeli u nebu, mi smo katolička zemlja, čast svima, ali u što vjerujemo? U novac, materi­jalno? Dosta je više materijalnog. Grad je avet, nema ljudi, a zašto? Zašto su pošli ća? Zato što su svi pravedni? Znam da su moje dijete i muž u miru, ali isto tako molim Boga da mi da mira da mogu ovo sve izdurat – govori nam Ane Bokun.

‘Tražimo istinu’
Sve tri ističu kako se i o spomeniku civilnim žrtvama govori već godinama.

— Postoji idejno rješenje za spome­nik na Batali i dostavili smo ga Gradu Dubrovniku, odakle su nam rekli kako će cijeli posao oni odraditi – govori Marija Lukšić. Posebno su se zahva­lile gradonačelniku Matu Frankoviću koji je uz 25. obljetnicu VRO ‘Osloba­đanje juga Hrvatske’ pročitao imena poginule djece.

— Tad smo šok doživjele, svi smo plakali – prisjetile su se trenutka kad je Franković toga dana rekao: ‘U tišini ovog grada, u njegovim mirima kao naši anđeli spavaju istinski velikani, djeca čiji su životi zaustavljeni tijekom agresije – Andrea, Nikolina, Marija, Đuro, Hrvoje, Katarina, Romano, Luko, Šimo, Dolores, Vlaho, Tonči, Maris, Maro, Miho, Orsat’.

— Mi tražimo istinu. Nadam se da će jednoga dana svima proraditi svijest da je to povijest koja se mora pošto­vati i cijeniti – govori Marija Lukšić dodavši kako je ‘na poginulim civi­lima Dubrovnika iznjedrena slobodna demokratska Hrvatska’.

Na kraju je posebno naglasila kako se boje tko će spomenik, kad se (ako se) jednog dana sagradi, otvoriti, jer one su na izmaku snaga.

— Roditelji su iscrpljeni nepravdom i zatražili su da pokušamo podignuti tužbu za ubijenu djecu. Ja u nijed­nom momentu još nijesam čula da je DORH podnio optužnicu protiv nekoga iz Trebinja ili Crne Gore za ubijene civile. Ako mi je slučajno promaknula vijest da je DORH to pokrenuo, ja ću se duboko pokloniti i ispričati, ali ne vjerujem da jesu jer vodimo računa o tome i to bi nam bila najveća sreća – govori te dodaje kako se koordiniraju s udrugom logoraša.

— Razmišljamo o tužbi, raspitujemo se. Ako ništa, podnijet ćemo je pred smrt, a ostavit ćemo je u testamenat našoj djeci da je riješu do kraja. Kao da smo mi bili dužni roditi i našu djecu dati za nečije iživljavanje i bogatstvo – zaključuje Marija Lukšić dodavši kako je problematika njihove udruge puno šira od iznesenog, a tu je i ona civilnih invalida. O tome neki drugi put.


NA BATALI I U GRUŽU
Spomenici civilnim žrtvama i stradaloj djeci
Grad Dubrovnik razvija dva pro­jekta spomenika stradalnicima Domovinskog rata, istaknuli su u odgovoru na upit DuLista iz grad­ske uprave. Tako bi se u parku na Batali trebao graditi spomenik civilnim žrtvama, a u Gružu spo­menik stradaloj djeci.

— Za prvi spomenik Udruga civil­nih žrtava već ima idejno rješenje. Za drugi Grad Dubrovnik zatra­žio je lokaciju u Luci Dubrovnik i nadamo se da ćemo je dobiti na mjestu koje bi bilo vidljivo svim gostima koji dolaze u Grad, morem ili cestom. Cilj je da oba spomenika ukažu na strahote Domovinskog rata i cijenu koju je Dubrovnik pla­tio za svoju slobodu te kako bi na taj način odali počast svim žrtvama rata, uključujući i civile, a posebno djecu. Dubrovnik je drugi grad po broju poginule djece u Domo­vinskom rat

Komentari





O autoru: Andrea Falkoni Račić

Profesorica sam povijesti i etnologije, no igrom slučaja, ili sreće, nakon završenog studija počela sam raditi kao - novinarka. I u tom poslu, uz lijepe, ali i teške trenutke, ostala niz godina. Volim kad svojim radom pomažem ljudima velikog srca. U slobodno vrijeme, nije da ga baš imam, čitam, slušam, osluškujem...

Iz rubrike
   Impressum | Privatnost | Uvjeti
  © 2018 dulist d.o.o. Sva prava pridržana