Natrag
17.1.2019 01:10

facebook

twitter

google

rss

dulist

Đenevrija

17.12.2016 @ 15:13 Boris Njavro Ulicama moga Grada
8;8

Podijelite:

Kroz malu, kratku ulicu, najkraću u Pilama, nazvanu po velikom ljevaču zvona i topova Franu Antici, dolazimo iz najduže i najvažnije ulice u Pilama, Tabakarije, u drugu i po dužini i po važnosti, te skoro paralelnu s njom, Ulicu Ivana Kukuljevića.

To ime ova ulica nosi još iza Drugoga svjetskog rata, ali mnogi Pilari i danas tu ulicu zovu Dumanjska ili Dumanska, po njihovim omiljenim dumnama iz Pila, a još duže i prije toga, a stariji Pilari i danas, zvali su je Đenevrija, po starom nazivu i legendi iz Pila o kojoj piše i Mato Vodopić u svojoj istoimenoj ‘pilarskoj pripovijesti’. Upravo tu, na spoju kraće Ulice Frana Antice sa Kukuljevićevom, kuća je u kojoj se 1942. rodio gospar Đuro Market, naš vodič i kroz ovaj dio Pila.

Kukuljevićeva ulica
„Mi smo živjeli u malom stanu ove velike kuće, kako sam kao malo dijete ostao bez roditelja, odgojila me moja baba, majčina majka, Mare Lisačka, tu sam proveo djetinjstvo, mladost i prve godine braka. Velika kuća puna djece, bulikan djece je bilo i iz ove kuće, a i u Pilama, vazda igra, vazda graja!“ prisjeća se gospar Đuro dok stoji ispred kuće u kojoj je nekad živio, a vezano za te nazive ove ulice, sjeti se jedne zgode.“Bili smo mali, mali… valjda osnovci, mulci svakako, te poslali nas dva Pilara, Danka Čotru i mene iz škole s Preparandije na pregled u Dom zdravlja na „Okružno“, kad tamo znani doktor i gospar Pero Šapro, on nas pregleda na brzinu, bio je znan kao nervozan, ono „ajde, dobro ste, piškiš, kakiš u redu, sve u redu…“ i pusti nas, obavio pregled, al’ sestra pita našu adresu, a nas dva stali, znamo kako je zovemo, Dumanjska ili Đenevrija, ali ne možeš se sjetit kako se zaista zove naša ulica, te lupimo „Kukuljice“, a doktor Šapro na to na nas „Kakva Kukuljice, Kukuljevićeva! Ni ime svoje ulice ne znate! Eto, nismo na prvu znali ni kako nam se ulica u kojoj živimo zove!“ Inače, nositelj imena ove ulice, Ivan Kukuljević Sakcinski, i nema baš neke velike veze sa Dubrovnikom, ali je svakako značajan za hrvatsku povijest. Rođen je u Varaždinu 1816., umro u Zagorju 1889., školovan za vojnika, ratovao za Austriju, ali vrlo rano postaje pobornik Ilirskog pokreta, te je žučni borac za hrvatski jezik. Zapamćen je i njegov znani prvi govor na hrvatskom jeziku u Hrvatskom saboru 2. svibnja 1843. , nakon čega je hrvatski jezik 1847. uveden kao službeni jezik Hrvatskog sabora. Kasnije je bio predsjednik Matice hrvatske dvadesetak godina, napisao je i prvu dramu ilirskog preporoda „Juran i Sofija ili Turci kod Siska“ 1839., praizvedenu te godine u Sisku, godinu iza u Zagrebu, u kojoj prisjeća na slavnu sisačku pobjedu nad Turcima 1593. Dugo se bavio arheologijom, istraživao je i spasio mnoga nalazišta, ali do Dubrovnika nije navraćao, iako je dobio svoju ulicu još za vrijeme komunizma, koja svoje ime nije promijenila do naših dana, iako je Pilari i dalje zovu po svome, Dumanjska ili Đenevrija.

„Đe ne vrije voda“
Iz razloga pojašnjenja tog starog imena, opet se vraćamo u ovom điru Pilama dubrovačkom biskupu i književniku Matu Vodopiću i njegovim „pilarskoj pripovijesti“ u kojima nas vodi kroz Pile u predio ovog kvarta koji se kao i njegova knjiga naziva Đenevrija, nekad zvana i Dumanjska ulica, zbog dumni, časnih Ančela koje tu imaju samostan i svoju crkvu. Ovaj neobičan, ali mnogima znan naziv Đenevrija Vodopić tumači jednom legendom, koju će mnogi Pilari i tada i danas smatrati istinitom i taj naziv podržati i koristiti. A ta pučka legenda kaže kako je bila neka siromašna starica kojoj zbog uroka nikako nije mogla uzavreti voda u loncu, pa kako je ona vazda na glas govorila, tako je i okolna čeljad prihvatila njene riječi o tome kako je kod nje doma mjesto „đe ne vri lonac!“ Iz toga u puku i čeljadi nastade naziv Đenevrija za ovaj dio u Pilama. Naravno da su se i ovdje pojavili razni lingvisti i jezikoslovci, pojašnjavajući naziv Đenevrija na neki drugi način, pa jedan od njih će zapisati i kako je naziv došao od talijanske riječi „gineprajo“ ili možda čak i od francuske „genevriere“, što bi na oba ta jezika značilo labirint, zbog vijugastih ulica u Pilama. Istina, posebno ova francuska riječ ima nekog smisla, ali koga god od Pilara upitate otkud naziv Đenevrija, baš svi će vam ispričati legendu o staroj siromašnoj bakici i njenom loncu u kojem voda nikako nije htjela vrit. Iako je njihov kvart u Pilama zaista jedan splet, pomalo tajnoviti labirint malih ulica u kojima ništa lakše nego – izgubit se. „Okrećući na desno s malo koraka evo nas na dugoj ulici kojom, hodeći li na istok ili na zapad, s malijem vijuganjem izdušit ćemo na veliki put od Pila. Kako vidiš, s gornje i s donje strane od ulice prate te kuče, gdjekoji vrtić, ondje odrinja, ondje vojka, ondje po koja mala na svod izvedena šetnjica okićena sa grastam cvijeća, tako da sve skupa, ako ulica i uska je, nije mrska. Vas ovi komad znaš kako se nazivlje? Đenevrija!“ opisat će Vodopić ovu ulicu i dio Pila u svojoj pripovijesti „Đenevrija“.

Škerci i legende
Provest će nas pričom i sjećanjima gospar Đuro svojom ulicom, Đenevrijom, pokazati gdje je točno ta mala kućica te bakice iz legende o vodi koja ne vri, smještena između ostalih malih kućica, kao što su sve ovdje, malo sa strane „prodavačima nekretnina“ i samim tim još uvijek sa domaćom čeljadi koja ih za sada nije prodala. Tu, pored kućice bakice iz legende od rođenja živi s obitelji Darko Pešice, znan nam iz klape „Maestral“, kao i iz mnogih događanja našega Grada i Pila. Dok šetamo, prisjeća se gospar Đuro kako „za vrijeme Drugog svjetskog rata nijedna vojska ni policija nije smjela ni prići, ni ući u Pile. Samo na kratko, u onim ribarskim kućicama u stijenama u Lučici bio je kao neki bunker, vojno sklonište za kontrolu prolaska brodova morem. A Kolorina je jedno vrijeme iza onoga rata bila i šinteraj, tu su skupljali kučke s ulica Grada. Ma imam ti još jednu pikanteriju iz Pila, bio je jedan od tih naših ribara – Pilara koji bi se vazda igrao s djecom, al’ kroz igru bi se znao i rugati okolnim gospođama, pa se jedna na njega i najedila i počela se derat’ na njega, a on će „Ima li ova beštija djeco u zoologiji?“ A evo ti još jedna iz vremena kad smo bili mulci! Došla nova vojska iza Drugog svjetskog rata, te ti oni ponosno marširaju niz Pile glavnom ulicom i pjevaju „Amerika i Engleska bit će zemlja proleterska…“ a mi mulci s Pila sve to gledamo i jedan od braće Vidoš dobaci „Kad – tad!“ onako skriveno i sa strane. Čuo to neki policijot, te zgrabi jednog od braće, opali mu šamar, dere se na njega, mi ostali umrli od straha, a Vidoš će mu: „Ma ja se zajebavo! Bit’ će to možda nekad…“ i tako se izvuko, pusti ga taj policijot na miru. Eto, ma vazda smo ti mi Pilari bili vesela balica spremna za svaki škerac!“ A za kraj još jedna priča iz starina našega Grada. Uzrečica „Sveti Toma – ubi’ prasca doma!“ navodno je vezana za Korčulu i blagdan ovog sveca, koji se mijenjao datumom kroz stoljeća, često negdje oko predbožićnih dana, ali sličan narodni običaj ili ritual bio je vezan i za Dubrovnik, točnije za Pile, uz uzrečicu „Sveti Toma, vodi prasca doma!“ Svake godine na Tomin dan, na nekadašnjoj velikoj poljani ispod nekadašnjeg franjevačkog samostana Svetog Tome, kojeg su Crnogorci opljačkali, spalili i uništili 1806., te na dijelu kojeg je kasnije izgrađen Hotel Imperial, okupili bi se Konavljani i klali prasce i prodavali meso Dubrovčanima, kao priprema za božićne dane. Taj dan djeca ne bi išla u školu, sve bi to bio veliki narodni pazar, okupilo bi se mnoštvo čeljadi. I tako je trajalo godištima, sve do 1840. kada Austrija „udari“ i te kako velik porez na tu „trgovinu na otvorenom i bez kontrole“, te nestade i tog običaju s novim vremenima.

Komentari





O autoru: Boris Njavro


Iz rubrike
   Impressum | Privatnost | Uvjeti
  © 2018 dulist d.o.o. Sva prava pridržana