Zima i bura došle su po svoje i na svoje, u vrijeme kad je i vrijeme za hladnoću. Živimo tako ove zimske dane između festa, one iza nas božićno – novogodišnje i ove pred nama, ipak ponajveće našeg Grada, Feste Svetog Vlaha.
Zima i bura ‘očistile’ su i Stradun od čeljadi u điru, tek se preko njege protrči za učinit što se treba. Ovih dana više čeljadi zna se skupit u po puno toga toploj ‘Fontani’ nego na Stradunu. Vanka, na onim stolovima, malo tko ima hrabrosti za sjest i popit piće, pa se unutra naguravamo i po dobrom običaju komentiramo sve oko nas. Kako je i gripa ‘došla’ po svoje, malo nam je uhitila i našeg Dunda Pera, gospara Tomislava Šuljka, te kad već nije stigao na otvaranje izložbe ‘slike na jedan dan’ drage nam Dubravke Lošić, navratio je dan iza, kako je i naš običaj, u subotu oko deset sati. A kako je došla i naša Dube, bio je to susret pun veselja i lijepih razgovora u ugodnom društvu. Njih dvoje ponajviše, a i nas, okupljenih oko stola podno Dubine slike ‘Ružičnjak’. Možda je i ovo što se događa u ‘Fontani’ i u programu ‘Grad po zimi’ nešto što bi se moglo pokazati u sklopu kandidature našeg Grada za evropsku prijestolnicu kulture 2020., ali očito to nekima ne pada na pamet, a ni nama koji to činimo, to nije bila namjera. Druga je ovo priča, naša i ona životna, gradska, priča je to domaće čeljadi za svoj gust, a ne priča onih koji pale vozila i to smatraju umjetnošću i za to dignu dobru lovu. Od nas, poreznih obveznika. Ekipa iz Mokošice, svaka vam čast za vašu reakciju! Toj priči o ‘prijestolnici’ tek se škerca radi u ‘Fontani’ pridružuje naša Meri sa očalama i brojkama tog trenda.
Fontane Grada
A u tim našim pričama u ‘Fontani’ spominjemo se i pitamo koliko ima fontana u Gradu? Pa krećemo u nabrajanje, naravno za početak od Velike Onorfijeve, na ulazu s Pila i na Poljani Paska Miličevića, koja ima svojih 16 maskerona za okrijepit se, a koja evo ide u obnovu nakon svega što joj je loše učinjeno u ova naša vremena. Nakon nje, sjetismo se Male Onorfijeve fontane, nasuprot Velike, na drugoj strani Straduna, podno Zvonika i pored Luže i ulaza u kino ‘Slobodu’. Koji korak dalje, do Zelene place i Dživa, tu je mala Amerlingova fontana, pa do Ribarnice i na Peskariju gdje je također jedna fontana. Sjetismo se i one male i oku na tren u kantunu skrivene na Buži, kad se u Grad siđe odozgo, s Tenisa. Pa i onih na Pilama, točnije na Brsaljama prelijepa velika Amerlingova po sponzoru, ili Rendićeva po kiparu – autoru, nazvana ‘Dubravka’ po Gundulićevu spjevu, a tu je pored nje i stara Židovska fontana, preseljena s Luže, pomalo skrivena i zaboravljena. Naravno, sjetismo je i ‘Međeda’, fontane na Pločama podno parka, gdje se okupljaju karići za poć’ u Grad. O da, ima ih još, manjih i manje znanih, kao ona podno Mira, tamo kod vrata od Buže u Zidinama, kao i još neke manje, ali o njima nekom drugom zgodom. I nakon raznih priča i skidanja Dubina ‘Ružičnjaka’ sa zida, zatvara se i ova izložba ‘za jedan dan’, te svatko na svoju stranu života, u neke nove priče.
Luko o svom Prijekom
A u ovom điru iznova i dalje na Prijeko, kroz Nalješkovićevu ulicu. U njoj se rodio i pjesnik Luko Paljetak, proveo djetinjstvo, dio mladosti, u nju se iznova vratio u nekim sedamdesetim godinama, te zauvijek za ovu ulicu, kao i za cijelo Prijeko, na svoj pjesnički način ostao vezan. Jednom je o svom rodnom Prijekom zapisao: “Tu se čuje sve, i kako se kašlje i kako se diše, i kako se voli i kako se pravi život, kako dolaze gosti turisti s čitavim babilonom svojih šarenih jezika; samo se ne čuje kako se pati i kako se umire – to se sazna poslije – kad sve već prođe.” U tim riječima, često citiranim i prepisanim kao i ovom zgodom, u tek nekoliko riječi opisao je Paljetak onu bit života svoga i našega Prijekog. Zapisao je gospar Luko još puno lijepih riječi, pjesama i spomena na tu svoju ulicu i na svoj rodni kvart, što ćemo svakako ‘izvući’ iz njegovih knjiga u ovom điru preko Prijekog. Nalješkovćeva ulica počinje i znana nam je po onom već navedenom publicitetu, na kojem čitamo što se sve ima zbit’ u Gradu, ali i imena onih koji to sve najavljeno neće vidjeti, jer ih više nema s nama. Tek koji korak dalje, život ide dalje, čak i imenom, nudeći nam ‘Dolce Vita’, neki ljepši život kojeg sa svojim sladoledom i kolačima, posebno prelijepim palačinkama, nudi ova ponajbolja dubrovačka slastičarna koju zaista i vodi domaća čeljad, Alisa i Tomi, te u koju ponajviše volimo navratiti. A na početku ove ulice, s njene desne strane na ulazu sa Straduna priča je o još jednom vlasteoskoj kući o kojoj je pisala i sve o njoj istražila Ivana Lazarević u svojoj knjizi.
Donji dio ulice
Kuća Tudisi, nazvana po obitelji koja je u njoj živjela i zadnjem njenom članu i zadnjoj stanarki Niki Tudisi, koja je tu po zapisima živjela 1817. godine, na Stradunu je, ali u nju se ulazi iz Nalješkovićeve ulice, na kućnom je broju 2. Na stropu drugog kata oblikova je i grb obitelji Tudisi, tu je do svoje smrti 1825. godine živjela gospođa Nike sa svoje dvije sluškinje, a ostavinskom raspravom sve je ostavila zakladi ‘Opera Pia – Blago djelo’, koja je od tada i upisana kao vlasnik ove zgrade. Kad se uđe u Nalješkovićevu, s te desne strane, na prvim parnim kućnim brojevima, u donjem dijelu ulice ispod Prijekog, rodio se 1903. godine znani glazbenik i autor mnogih zapisa o glazbi Gustav Brill. Iako je završio Pravni fakultet u Zagrebu, život je proveo uz glazbu, koju je učio od znanih dubrovačkih glazbenika između dva svjetska rata, Vlaha Vrutickog i Ludomira Rogoskog. Brill je svirao flautu prvo u tadašnjem Dubrovačkom salonskom orkestru, kasnije u Dubrovačkoj filharmoniji, do 1933. kad odlazi živjeti i svirati u Beograd. Umro je 1968., daleko od svog rodnog grada, u Svetozarevu. Na drugoj strani ove ulice, odmah na početku i na broju 1., dugo je živjela znana glazbena obitelj Kobencl, a na vrhu donjeg dijela ulice, gore na Prijekom živi gospar Joško Hančević, koji je prvi u Gradu imao svoj vlastiti light show! Još je tu ‘glazbenih’ priča, jer preko puta Hančevića, kad se krene preko Prijekog u gornji dio Nalješkovićeve ulice, živjela je obitelj Glavinović.