Postrojbe 163. brigade istakle su se i ovom prigodom kontinuirano podržavajući i smjenjujući na osvojenim položajima 4. i 2. brigadu ZNG, uspješno osiguravajući desni bok našim snagama i aktivno sudjelujući u napadnim djelovanjima na smjeru prema naselju Ivanica.
Pored toga, uz tenkiste, inžinjerce i topnike u prve borbene redove gardijskih brigada pridodaju se i pripadnici PZO-a i vezisti 163. brigade, te je zapovjedništva gardijskih brigada s pravom ističu kao najspremniju od svih pričuvnih postrojbi angažiranih na Južnom bojištu. U sklopu pripremanja i izvođenja akcije oslobađanja juga Hrvatske osnivaju se i nove postrojbe sastavljene od dubrovačkih branitelja koji na taj način, nakon herojske obrane Grada 1991. godine, iznova daju svoj puni doprinos konačnoj pobjedi. Tako je 1. lipnja ustrojena 1. domobranska bojna Dubrovnik, a uz stalno angažiranje SJP PU Dubrovnik u napadna djelovanja HV iznova se uključuju i snage policije, koje su se krajem 1991. počele vraćati obavljanju svojih redovitih poslova.
S koliko opreza je potrebno prihvaćati pojedine ocjene generala Janka Bobetka iznesene u knjizi „Sve moje bitke“, svjedoči i ona o 163. brigadi koju je prethodno pohvalio, a potom tvrdi kako je “više od dvije godine (???) provela u obrani u samom Gradu“ te joj je “trebalo stanovito vrijeme adaptacije za pokretljivost, za način zapovijedanja koji je do tada imao isključivo obrambeni karakter“, pa je stoga „bila u rezervi s gotovo 2500 ljudi.“
HRVATSKA POLITIKA ZAUSTAVLJA VOJNE AKCIJE
Gledajući onodobna događanja s vremenske distance od dvadeset godina, uz puno uvažavanje objektivnih okolnosti i pritisaka kojima je Hrvatska bila izložena od strane međunarodne zajednice, mišljenja sam kako je potpuno utemeljena ocjena da hrvatska politika nije znala na najbolji način iskoristiti postignute vojne uspjehe. Napadna akcija „Tigar“ prekinuta je 13. srpnja 1992. godine nakon što snage Hrvatske vojske nisu uspjele zauzeti dobro utvrđeni i branjeni masiv Vlaštice, tako da zaposjedanjem nove crte nije stvoren pravi oslonac za daljnji prodor prema Konavlima.
Odlukom o zaustavljanju napadnih djelovanja, premda je dijelom uvjetovana i iscrpljenošću posebno gardijskih brigada koje su u svakodnevnim teškim borbama s neprijateljem pretrpjele i značajne ljudske gubitke, konačno rješenje je iznova prepušteno političarima i nastavku pregovora s jugo-vojskom o njenom mirnom povlačenju s teritorija Republike Hrvatske. Na taj način produžena je neizvjesnost i patnje tisuća prognanika, a agresoru ostavljena mogućnost neometanog pljačkanja i razaranja njihovih davno napuštenih domova.
Ujedno je propuštena i prilika da se nanošenjem potpunog vojnog poraza neprijatelju, neodlučnoj međunarodnoj zajednici, pokaže kako Hrvatska napokon posjeduje i vojnu silu kojom sama može uspješno okončati svoju pravednu borbu. Umjesto toga, uz pregovore u prvi plan dolazi izborna kampanja za izbor predsjednika RH i izbore zastupnika u Saboru republike Hrvatske, koji su zakazani za 2. kolovoza 1992. godine.
TIJEK PREGOVORA O POVLAČENJU
Koliko se jugo-vojsci moglo vjerovati, pokazali su novi topnički napadi na Grad i okolicu, tako da su se varljiva primirja mjerila samo satima. U utorak 14. srpnja od 12,07 do 12,30 sati neprijatelj je na povijesnu gradsku jezgru i oko nje uputio više od 20 razornih projektila. Početak pregovora, uz posredovanje predstavnika Misije EZ i UN, generala Phillipa Morillona, zamjenika generala Nambijara i generala Davida Cranstona, samo je potvrdio kako je jedini neprijateljev cilj zadržati što duže postojeće stanje, te izbjeći izvršavanje prihvaćenih i potpisanih sporazuma.
U više navrata, časnik za vezu HV Ivo Šimunović isticao je kako je jedini dnevni red eventualnog sastanka sa tzv. JNA, a prihvatljiv Hrvatskoj vojsci, onaj koji bi govorio o bezuvjetnom povlačenju JA s dubrovačkog područja u skladu s Vance-ovim planom. U skladu sa svojim dobro nam znanim metodama, nakon podužeg oklijevanja i pokušaja skretanja teme razgovora na rješavanje civilnih pitanja, JA je konačno prihvatila ponuđeni dnevni red i pristala na pregovore. Oni su zakazani za 23. srpnja, a trebali su se održati na brodu „Lastovu“.
Buđenju nade u brzi dolazak slobode i povratak u Konavle pridonijela je najava takvog ishoda od strane predsjednika Vlade RH dr. Franja Gregurića i ministra prometa dr. Davorina Rudolfa, koji su u to vrijeme posjetili Dubrovnik. Ministar Rudolf je istaknuo kako „Prevlaka ni u jednom segmentu nije sporna“, a priču o tome kako je Vlada Hrvatske pregovarala o Prevlaci s neprijateljem, označio je kao „stvar manipulacija i zlonamjernosti“. U međuvremenu, agresor je odbio sudjelovati na dogovorenim pregovorima, koristeći kao izgovore „neadekvatno mjesto sastanka“, te „prisustvo VI Flote u vodama Jadrana“, koje vjerovali ili ne „u pitanje dovodi suverenitet Jugoslavije“.
Novi sastanak zakazan je i održan 29. srpnja na fregati Engleske kraljevske mornarice „Avenger“. Uz generala Bobetka na petosatnim pregovorima sudjelovali su gen. Imre Agotić, brig. Andrija Stolnik, te bojnik Ivo Šimunović, a delegaciju JA činili su gen. Pavle Strugar, kbb. Milan Zec, ppuk. Andrija Šljivić i major Branko Delibašić.