Natrag
19.11.2018 18:52

facebook

twitter

google

rss

dulist

‘THRU HIKER’ NIKOLA HORVAT U vremenu krize neće vas spasiti mišići nego snaga volje

27.8.2018 @ 7:25 Baldo Marunčić Aktualno
3;3

Podijelite:

Svoj preko sto dana i 2254 kilometara dug put završio je nedavno na Prevlaci. Povezao je najjužniji kraj Republike Hrvatske s onim najistočnijim – Ilokom. I to na kakav način – pravom pješačkom pustolovinom u kojoj je povezao i umrežio čitavu Hrvatsku.
Na kraju puta, na Prevlaci, postavio je ploču koja označava najjužniju točku puta te ujedno krajnju ili početnu točku onog što je nazvao ‘Croatian Long Distance Trail’. Njegovo ime je Nikola Horvat, ‘thru hiker’, prvi Hrvat koji je propješačio 4300 kilometara dugu ‘Pacific Crest Trail’ rutu od Meksika do Kanade. Nakon tog iskustva, odlučio je i u Hrvatskoj osmisliti i proći ‘long distance trail’ stazu. Opet, kao prvi. I opet – uspješno. Njegov boravak u Dubrovniku iskoristili smo za razgovor o motivima za takve pothvate, ali i mnogočemu drugom.

Tko je uopće ‘thru hiker’, da na početku odmah razjasnimo taj pojam?
To je čovjek koji hoda od jedne do druge geografske ili fizičke granice kroz cjelinu, kao što je na primjer država. ‘Thru hiker’, uz to što svojim hodom povezuje te dvije točke, obvezan je u jednoj pješačkoj sezoni prehodati barem 95 posto zadane rute. ‘Thru hiking’ je u svijetu u porastu, sve se više popularizira. Ljudi se vole izmjestiti iz zone komfora, upustiti se u nepoznato, kretati se vlastitim snagama i sposobnostima kroz određeni okvir, gdje ispunjuju sebe u potrazi za životnim odgovorima.

Odakle uopće ideja o hodanju?
Godine 2003. osjetio sam religiozno iskustvo. Kako bih to religiozno iskustvo preispitao odlučio sam se ići pješice od Zagreba do Međugorja. U dvanaest dana prošao sam petsto kilometara i nakon toga sam otišao u fratre. Postao sam franjevac, premda se nakon tri godine nisam zaredio. Shvatio sam da nije to za mene, ali je kao neočekivani dar svog tog iskustva ostala hodnja od petsto kilometara. Tada sam se zaljubio u hodanje. Kad sam završio hodnju do Međugorja rekao sam da to moram nekad ponoviti. Prošlo je dosta vremena dok nisam vidio Pacific Crest Trail. Bila je to ljubav na prvi pogled.

2254 kilometra propješačio je Nikola Horvat na svom ‘Croatian Long Distance Trailu’

Koja je motivacija potrebna za takav pothvat?
Uglavnom je riječ o pozivu. Teško je to racionalno objasniti. Prije hodanja u Sad-u, kada sam to već bio odlučio, to je bio jednostavno poziv. Vidio sam, oduševio sam se i znao sam da to trebam učiniti. Neki veliki racionalni razlozi možda ni ne postoje. Sto ljudi, sto razloga. To je pitanje vjere, jer ljudi za tako nešto moraju najprije povjerovati. Kad čuju da sam prehodao 2254 kilometara sad u Hrvatskoj te još 4300 kilometara u SAD-u, ljudi se čude i dive jer ne vjeruju da oni sami to mogu. Kad čovjek povjeruje da može, onda dolazi do odluke da krene, mijenja se perspektiva. To se meni dogodilo. Nisam vjerovao da to mogu izvesti, dok se nisam počeo informirati, čitati, gledati. U jednom trenutku se dogodio ‘klik’ u kojem sam povjerovao. ‘Ti to možeš’. Tu se onda mijenjaju stvari.

Kakav je bio osjećaj kad ste stigli do kraja?
Imao sam osjećaj zadovoljstva popraćen određenom prazninom. Hodao si toliko dugo, došao si do kraja i sad je gotovo. Što sad? Sretan si jer više ne moraš hodati. Dođe do određenog zasićenja, ali i upitnika iznad glave. Bilo mi je na tom putovanju kroz Hrvatsku dosta emotivno. Na put smo krenuli kao četvorka, a već nakon deset dana odvojio se jedan od nas, umirovljeni branitelj. Kako je išlo vrijeme počeo je preskakati dionice i lažirati hodnju te tvrditi svima kako je to njegov projekt. Plagijator koji je zloupotrijebio moje povjerenje, ukrao je cijeli koncept. Moja desna ruka okrenula mi je leđa. A toliko bjesomučno laže i ‘mulja’. Mi u udruzi imamo dokaze da je preskočio sigurno preko 500 kilometara, vozio se autom, samo zato da može reći da je prvi prošao rutu. A mene je baš briga tko je bio prvi, već da ta priča zaživi. Na primjer, kad sam ja došao u Knin on je bio na Dinari. Dakle, stigao sam ga jer brže hodam kao prekaljeni ‘thru hiker’. Onda se on pojavio na Mosoru, što je bilo nemoguće.

Jeste li se u jednom trenutku sučelili?
Nismo se kasnije sretali. Samo bih na društvenim mrežama vidio gdje se sve pojavio. Gledajte, nečasnih ljudi ima svugdje. Kud sam baš na njega naletio, ne znam. Učlanio se u udrugu, vidio sam da hoće raditi i kao prijatelj sam mu otvorio svoje srce. Vrijeme će pokazati da je lažov. Sve će mu se obiti o glavu. Ostat će samo njegova sramota i ljaga. Zbilja ne možeš vjerovati da netko ide uništavati projekt koji se radi za Hrvatsku, a bez ikakve osobne koristi.

Koji dio hrvatske rute Vas je najviše oduševio?
Po ljudima su najgostoljubiviji bili Slavonija i krajnji jug Hrvatske. Dakle, početak i kraj, gdje sam doživio najviše dobročinstava, premda ih je bilo svugdje. Najljepše je bilo na nekoliko lokacija. Dinara mi je zasigurno ostala u lijepom sjećanju, da ne spominjem Sjeverni Velebit s Premužićevom stazom kao remek djelom. Učka mi se jako svidjela, kad s jedne strane imate Kvarner, a s druge Istru. Pa onda prekrasno Biokovo, Nacionalni park Paklenica, Banovo brdo u Baranji s divnim i pitomim brežuljcima kod Batine. Kalnik je bio predivan, premda smo imali rućno vrijeme. Na jugu me najviše oduševio Pelješac, gdje sam bio gotovo tri dana. Prepuno grožđa, kupina, smokava. Kad stalno jedeš suhu hranu to ti dođe kao jako fin obrok. Zanimljivo je bilo i oko Dubrovnika, preko Srđa i južnije. Nije bilo baš zabavno kad smo morali ići cestom, ali smo kod Cavtata naišli na makadamski put sve do Prevlake.

Jednom kad ljudi prehodaju barem jedan dio mogu se inspirirati da nađu snage za neke svakodnevne probleme

Kako ste ucrtali planiranu rutu?
U udruzi smo se podijelili. Svatko je uzeo jedan dio pa smo određivali onako ‘odokativno’. Na kraju smo sve pospajali i dobili jednu aproksimativnu rutu. To ne može biti prava ruta jer se ona mijenjala hodajući po terenu. Puno korisnih informacija dobio sam od lokalnih ljudi, koji su mi predlagali lakši ili ljepši put. Naravno da sam ih poslušao. Ta ruta je na kraju doživjela ‘žestoke’ izmjene, ali sve sam snimio.

Kad se uspije u takvoj avanturi, predstavlja li to nekakvu životnu putanju?
Naravno, ali ne uspiju svi. Tek 15 posto onih koji krenu na Pacific Crest Trail dođu do kraja. Kad uspije, čovjek otkrije svoju snagu. Postaje svjestan odakle snaga dolazi. Mnogi često misle kako je vrlo bitno biti fizički jak, ali to uopće nije slučaj. Potrebno je biti psihički jak. Psihička snaga u glavi je najbitnija na ovakvim putovanjima. Kad dođu krize neće vas spasiti mišići već mozak, snaga volje. Jednom kad ljudi prehodaju barem jedan dio mogu se inspirirati da nađu snage za neke svakodnevne probleme. Kad sam se vratio iz SAD-a želio sam izdati knjigu koju sam napisao, ali nisam htio angažirati izdavača, već u svom aranžmanu. A bio sam bez novaca. Prva ljudska misao je da se to ne može, ljudi to tako percipiraju, ali pokrenuo sam ‘crowdfunding’ kampanju, naučio sam sve sam, i kroz nekoliko mjeseci imao sam knjigu u rukama. Povjeruješ u nešto i na kraju to i napraviš. Dakle, hodanje je za mene definitivno bila velika životna škola. Inače sam jako uporan, ali imam svoje dvojbe, borbu sa samopouzdanjem. Ljudi me vide i misle da sam superheroj. A ja sam samo najobičniji čovjek koji ima svoje strahove. Međutim, to ništa nije razlog za odustanak. Baš svojim postignućima potvrđujem da se može postići sve što voliš i do čega ti je stalo.

U kojem dijelu etape dolazi do te famozne borbe sa samim sobom?
Kako pobijediti samog sebe? Kod ove vrste hodanja riječ je o dužem vremenskom razdoblju od 3 do 5 mjeseci i krize su drukčije nego recimo kod trkača maratonaca. Kriza nije nagla kao kod trkača, već spora, ali duža. Kako ih pobijediti? Znao sam se u SAD-u buditi sav ukočen, s pitanjem kako ću danas uopće hodati. Ali samo kreneš dalje i iduće što znaš – hodaš, bez obzira na sve. Slomio sam prst na nozi, mislio sam da je gotovo, a grad je bio udaljen dva dana hoda. Dok sam došao do grada shvatio sam da ipak mogu hodati pa sam kupio hranu i nastavio dalje. Samo treba ići naprijed, baciti se u koštac s problemom i tvrdoglavo ići naprijed. Naravno da postoje trenuci kad treba reći ne, kako bi se sačuvao od ozljede, opasnosti ili smrti. Mora postojati granica, inače je to hazarderstvo bez smisla. Srećom, hodnja po Hrvatskoj pokazala se kao prilično sigurna, ali bilo je trenutaka kad sam bio u opasnosti zbog sunca. Ali sve je na dobro izašlo.

Kako izgledaju pripreme za tako duga putovanja? Tko je sve uključen u logistiku?
Sam sam svoja logistika. Posebnost ovog puta je bila što smo kao udruga ‘Long Distance Trail Hrvatska’ prvi utvrdili trasu. Prvi sam je u cijelosti prehodao, a trebalo je sve snimiti, zabilježiti bitne informacije. Utoliko je bilo drukčije pa su mi članovi udruge od kuće pomagali u nekim administrativnim situacijama. Na Pacific Crest Trailu sam bio sam, i sam si svoj logističar. Što kupiš, to jedeš. Ono dobro što se dogodi na takvim putovanjima su dobri ljudi koji pomažu. Puno sam besplatnog dobio: od smještaja i tuša do oprane robe. Ljudi su čitali moj blog i htjeli su pomoći. Premda ne hodaju, poistovjete se, prepoznaju priču, nešto pozitivno. Bilo je puno takvih divnih i nepredvidivih situacija koje te ispune i dignu moral.

Po ljudima su najgostoljubiviji bili Slavonija i krajnji jug Hrvatske. Dakle, početak i kraj, gdje sam doživio najviše dobročinstava, premda ih je bilo svugdje

Koliko financijski koštaju takvi projekti?
Ovisi od pojedinca do pojedinca. Hrvatska je dosta naseljena pa je čovjek u prilici potrošiti više novaca. Na primjer, sama pomisao na topli tuš i krevet je primamljiva pa ponekad vrijedi platiti sebi smještaj. Može se potrošiti dosta, ali se puno toga može i izbjeći. Ako se striktno držite hrane koju ste kupili te odlučite da ćete spavati u šatoru, a gradove posjećivati isključivo usred bijela dana, a ne navečer. Meni su potrebne te neke stvari poput toplog tuša i kreveta ili ručka u restoranu, jer mi podignu moral. Nisam minimalist niti to želim biti. Novac je tu da se troši i ako mom duhu i tijelu nešto treba, pa makar to bila i skupa večera, neću žaliti za potrošenim novcem. Inače, za ovakve projekte potrebno je dosta novca. Neki minimum je 3500 kuna mjesečno, koliko bi trebalo imati, ako računam hodanje od dva i pol do tri mjeseca, ovisno o brzini hodača. Naravno, mora se nabaviti kvalitetna oprema, dakle skupa. Morate imati kvalitetan i provjeren ruksak koji vam je svakodnevno na leđima. Isto je i s tenisicama. Barem tri do četiri para kvalitetne obuće. Ili ako su vam draže gojzerice, dovoljna su možda dva para za hod po Hrvatskoj. A onda još ako se nešto od te opreme ošteti pa ju treba zamijeniti… Sve je to poprilično nepredvidivo. Iskreno, što imate više novaca to ste zaštićeniji.

O Vašem hrvatskom projektu objavit ćete i film. Kad se može očekivati?
Očekujem da ćemo film predstaviti početkom 2019. godine. Sa mnom je film snimao Tin Borovčak, koji je radio režiju i montažu prvog filma, o Pacific Crest Trailu. Imamo jako puno sjajnih snimaka i odličnu priču. Mogao bi to biti jako dobar film. Dat ćemo sve od sebe da tako bude.

Jeste li ovu zanimljivu priču ponudili Hrvatskoj turističkoj zajednici?
Uskoro ćemo se pojaviti na web stranici croatia.hr, na 14 ili 15 jezika. Sigurno ćemo s HTZ-om tražiti suradnju i za buduće projekte. Uz to, nastojat ćemo u suradnji s lokalnom zajednicom aplicirati na fondove Europske unije, kako bismo mogli urediti dio staza, možda napraviti strehe za prenoćiti na mjestima gdje ljudi nemaju gdje kampirati. Puno je tu posla, ali to je gušt. Svakako već iduće sezone čekamo prve hodače. Nema tu puno čekanja.

Film bi se mogao odlično uklopiti u turističku promociju Hrvatske?
Pa to je jedan od ciljeva. Naime, danas u svijetu najbolje prolaze vizualni proizvodi. Želimo s tim filmom ljude upoznati i nadahnuti s Croatia Long Distance Trailom. Želimo da im to bude ugodno iznenađenje. Nakon toga moći će nabaviti priručnik koji pišem te se informirati. Taj će priručnik djelovati kao zrno vjere, jer bi vas trebao osposobiti da vjerujete da je moguće to učiniti. Kad povjerujete, onda je to to. Odlučili ste se. A onda ‘skinete’ aplikaciju koju radimo s jednom američkom tvrtkom, a koja će biti velika pomoć svakome tko krene na Croatia Long Distance Trail.

Kako je zamišljena ta aplikacija?
Zamišljena je kao pomoć hodačima, kako bi u svakom trenutku znali gdje se nalaze te što se nalazi ispred ili iza njih, s navedenim udaljenostima i nadmorskim visinama. Dakle, hodač će na taj način imati veći osjećaj sigurnosti. Ja sam hodao bez saznanja gdje je iduća voda ili trgovina pa sam uvijek morao nositi višak vode. Nekad sam znao doći u neko selo i ne pronaći žive duše. Ili pronaći zaključan bunar. To je zbilja neugodan osjećaj. Na putu kroz Hrvatsku samo sam jednom ostao bez vode, na brdu Svetom Iliji kod Baćinskih jezera, ali sam se uspio izvući. Spuštao sam se s tog kamenjara od 21 do 1 sat iza ponoći, kad sam naišao na prvu vodu. A možete misliti koliko je teško snalaziti se po takvom terenu s lampom. Spasila me moja fizička sprema jer sam nakon 90 dana hodanja imao dovoljno jake noge da me izvuku iz toga. Aplikacija će biti ‘crowdsourceana’, dakle svatko će moći dodati neku relevantnu informaciju koja je od pomoći hodačima. Dakle, kad nađete mjesto za kampiranje uslikate ga i objavite na aplikaciji uz komentar. Inače, na svom sam putu zabilježio gotovo svaki izvor vode, bilo da je riječ o rijeci, špini ili vodi u kućama. Jer u Hrvatskoj nedostaje vode. Isto je i s trgovinama, posebno u manjim mjestima. Tako nešto još nitko nije napravio niti je ikome tako što uopće palo na pamet. Uzmite samo preporuke na Internetu za planinarske staze. Pronaći ćete sva objašnjenja, samo nema informacije o izvoru vode.

Kad će aplikacija biti gotova?
Platforma je već izrađena, a sad nam predstoji unos podataka. S izrađivačem aplikacije još moram potpisati ugovor pa će aplikacija uskoro biti objavljena.

Vama su trebala 104 dana kao pioniru rute, onom tko je rutu otkrio i ucrtao. Hoće li ubuduće biti moguće proći je i u kraćem vremenu?
Bit će moguće. Ma i za mene bi bilo kraće da sam hodao sam. Uvijek si sam brži. Kad bude ucrtana očekujem da će očekivano prosječno vrijeme biti tih sto dana. Netko će možda žuriti pa će je završiti za 70 dana, a nekome se neće žuriti jer će htjeti ostati u svakom gradu pa će putovati dvjesto dana. Sve ovisi o pristupu. Ma nije lako doći u Rabac u Istri i otići isti dan. Ili u Dubrovnik, na divno more, pogotovo ako ste tu prvi put. Pa naravno da ću obići zidine, poći na Lokrum, Elafite. Odu tri dana. Slično je i u drugim gradovima, od Splita, Klisa, Zagreba. Naravno, treba paziti na vremenske prilike, pogotovo kad je riječ o planinskim dijelovima Velebita i Biokova, koji bi se morali proći najkasnije u listopadu da se izbjegnu snijegovi i bure.

Što je iduće? Koja je iduća želja?
Croatian Long Distance Trail je jedina takva staza u Europi i utoliko je bio kuriozitet to raditi. Ima još long distance trailova, ali to su europski putevi, temeljeni na skloništima. Na primjer, kroz Švicarsku i Austriju, kroz planine, ali nema noćenja pod vedrim nebom jer vas globe ako vas uhvate. Kod nas postoji pojam bivakiranja, u slučajevima kad vas na putovanju negdje u divljini uhvati noć pa se smijete zaštititi noćenjem u šatoru, ali već ujutro morate se pakirati. Mi smo sad konačno osmislili put na koji ljudi idu i doživljavaju slobodu. Ne moraju ići u ta planinarska skloništa.

Čime se inače bavite u životu?
Po struci sam magistar teologije, ali ne radim u struci, već se bavim putopisanjem i predavanjima o svojim iskustvima. Od toga mogu živjeti, premda to uvijek ovisi koliki su apetiti. Ako želite posjedovati jahtu, onda se od putopisa ne može živjeti. Na račun putopisa živim, putujem, zadovoljan sam. Možda sam jedini čovjek u Hrvatskoj, uz Miljenka Jergovića, koji živi isključivo od pisanja.

Foto: DuList / Nikola Horvat

Komentari





O autoru: Baldo Marunčić

Diplomirani novinar i magistar struke odnosa s javnošću sa žutim pojasom iz karatea. Fanatik trivije, šahovski kibicer i zaljubljenik u ukusnu domaću hranu i svoj Grad. Ne podnosi nepravdu i smatra kako novinarstvo treba biti oružje protiv te nepogode.

Iz rubrike
   Impressum | Privatnost | Uvjeti
  © 2018 dulist d.o.o. Sva prava pridržana