Aktualno

TETE MARE I NJEZINA KULTNA ‘GAMBELA’ Nikad mi se nisu požalili na sendvič

TETE MARE I NJEZINA KULTNA 'GAMBELA' Nikad mi se nisu požalili na sendvič

Nikad mi nitko nije vratio sendvič. Zašto? Jer ga nikad nisam napravila preko volje. Napravim ga kao da ću ga ja sad pojest. U sendvič ne nabacujem namirnice, nego ga slažem k’o umjetničko djelo – priča nam Marija Čerkić, poznatija kao tete Mare koja pravi najukusnije sendviče u svom malom kiosku, u blizini Pomorske škole i Sveučilišta u Dubrovniku. I tako već 15 godina. Životni put uvijek nasmijanu tetu Maru veže upravo za Pomorsku školu i sve oko nje.

-Htjela sam biti doktorica i to sam govorila otkad sam bila mala. Kad se trebalo opredijeliti za zadnje dvije godine, htjela sam ići u medicinsku, ali mi moja pokojna majka nije dala jer sam nježna i osjetljiva. ‘Ti ćeš tamo propasti’, upozoravala me je. Nisam znala što ću. Kako sam ostavila svoje svjedodžbe tu u Pomorskoj školi, tako sam automatski upisala nautiku. Došla sam doma i majka me pitala koje su ženske sa mnom u razredu. ‘Nema ni jedne, sama sam’, rekla sam joj. Znate li vi što je to tad bilo? Moja majka, koja je inače bila tradicionalna, rekla mi je samo ‘pamet u glavu’ – govori tete Mare.
Voljeli su je svi u razredu. Ne žali zbog tih godina provedenih u dobrom društvu, ali žali jer je poslije u životu ‘svaštarila’, a nije pronašla sebe. ‘A mogla sam biti dobra medicinska sestra, barem to, ako ne doktorica’, kaže nam. No, roditelji se prije nisu trudili, ističe, pogotovo oko ženske djece, bilo je bitno samo da se uda. ‘Tužno, ali istinito’, tete Mare će.

Nije ‘Skiper’, nego ‘kod Mare’
Vazda je bila svoja, naglašava, i nije se bojala ni popa ni učitelja.
-Svakome sam govorila što sam imala rijet. Vazda sam imala osjećaj za pravedno i nisam znala prešutjeti. Ma ja ću najprije glavom kroz zid, samo da dokažem svoje – rekla nam je tete Mare. Priča nam kako je poslije rata radila po butigama, pritom naglašavajući majčine riječi da: ‘Ništa nije sramota radit, solad je od svega isti. Sramota je rijet što nije i ukrast’, tumačila joj je. Tako je među ostalim radila i u jednoj samoposluzi, isto kraj Pomorske. Već tada je radila učenicima sendviče u po’ štruce kruha. Odlučila je nakon zatvaranja samoposluge sa svojim drugim mužem Bartulom otvoriti fast food ‘Skiper’, naziv kojeg definitivno nitko ne koristi. Svima, pa i nama novinarima DuLista, to je kiosk, kućica, gambela ili najčešće ‘kod tete Mare’.
-Jedne godine jedan je mali dobio na lutriji na maturalnoj bon za uzet nešto kod mene. Nije znao da je to kod mene dok mu nisu rekli: ‘To ti je u Mare čovječe’, kroz smijeh će. Mare je postala prepoznatljiva. Inače, nije voljela da je se zove Mare kad je bila mlađa, a sad joj je neobično kad je zovu Marija.

Treba zavrnuti rukave
Kad sam bila manja, stalno bi nam djeca dolazila u kuću na Brgatu i pitala: ‘Đe je Marija?’. Majka se bunila: ‘Pa dosta mi je vas petero, što dopotezivaš i ovu djecu’. Ma jednostavno su me djeca voljela. Trebala sam biti pedagoški radnik jer imam tu crtu u sebi. Ali eto, to nije prepoznato tada kad me je trebalo usmjeriti, a djeca ju i danas očito osjete – govori nam tete Mare tumačeći zašto ima tako dobar odnos s njima, posebno iz Pomorske škole na koju je uvijek pazila.
-Ljudi me pitaju odakle meni živaca za tu djecu. Vjerojatno i oni to osjećaju prema meni. Neki dan mi je jedan mali rekao: ‘Pričali smo tete Mare, ne daj Bože da Vama netko nešto učini’. Čuvaju me! Čak mi je dva puta netko provalio u kiosk i svi su mi rekli da su to djeca iz Pomorske, ali ja sam znala da nisu. Tako se i ispostavilo. Ma koje bi to dijete došlo Mari napravit štetu? Oni su meni pomogli i počistiti – kroz smijeh će Mare. Uvjerenja je kako moramo više gledati na mlade ljude jer brzo izrastu, a ona ih čita k’o otvorenu knjigu. ‘Svaki put kad dođu, vidim koji je mangup, a koji nije socijaliziran’, ističe. Svoju je djecu itekako promatrala, kad već nisu nju. Iako je rođena u skromnosti, i tako cijeli život živjela, svojoj je djeci htjela sve priuštiti. No, naučila sam ih da moraju zavrnuti rukave i raditi jer im se neće sve samo stvoriti. Kći joj trenutno živi u Americi i ‘ostao’ joj je još najmlađi.
-Moja je kći od 7. razreda osnovne škole govorila da će ići u Ameriku. Pošla je u četvrtom srednje. Rekla mi je: ‘Mama, ja sam shvatila da mogu tamo uspjeti bez da me pitaju čija sam, i sa svojim znanjem. Pomozite mi sad, vratit ću vam stostruko’. Tako je i bilo. Rekli su mi svi kako sam poslala malu već sa 17 godina u Ameriku. No, moje dijete je to htjelo i ja sam joj pomogla ostvariti snove. Nisam je pustila lakog srca, ali sam stisla zube – priča nam.

Generacije učenika
Upoznala je kroz 22 godine, koliko radi i živi na području Solituda, velik broj studenata i đaka kojima nije radila samo sendviče, nego je nekad bila i druga majka.
-Ajme neki dan mi je došao mali i rekao: ‘Tete Mare, meni je moj tata rekao da ste mu Vi pravili sendviče’. Mislim se ‘Au!’, evo druga generacija – kroz smijeh će. Spominje nam i da nema šanse da će njeni Pomorci baciti smeće oko kioska. Jesu prije, ali bi im rekla: ‘Ne bi da ste gudini? Pa tete Mare za vama kupi. Neće više od tada. Moraju imati respekta’. I u takvim situacijama se smije. Na posao dođe i ode radosna pa se zbog svega osjeća kao – endem.
-Ljudi su se prestali smijati, samo gledaju kako će kome napakostiti, puni su gorčine. Evo, neki dan mi se žena načudila kad sam joj se dan kasnije, jer nisam prije primijetila, zahvalila kako mi je lijepo narezala buđolu. Ljudi više ne očekuju ni pohvalu – rekla je Mare. Nakon dugih godina stajanja na nogama počela su je boljeti leđa te je odlučila upisati jogu od koje se preporodila. ‘Kad si ti mlad, tijelo se samo regenerira. No kad ideš prema jeseni života, ako ne radiš na sebi, upropasti se za čas’. Koliko god da voli raditi ovaj posao, postavila je samoj sebi cilj.
-Kad moj sin diplomira, prestat ću raditi. Ne mislim stara dolazit na posao, nek’ me djeca pamte ovakvu. Hoću se odmoriti, malo živjeti, s mojim unucima se družiti, poć u đardin… Ajme kad je vikend i padne kiša, ne mogu u vrt, to mi je najgore – govori nam tete Mare, a mi se nadamo kako će nam ipak ostati koju godinu više.

Iz tiskanog izdanja duLista od 20. ožujka 2019.

Pročitajte još

Započeo ciklus radionica robotike u Centru za mlade Dubrovnik

Dulist

PRODUŽENI USKRŠNJI VIKEND Poziv na oprez zbog većeg protoka vozila na autocestama

Dulist

POBJEDA U GOSTIMA Square dobio Osijek, prošli u polufinale

Dulist