Najnoviji zločinački incident u Parizu pokazuje simptom jedne daleko ozbiljnije bolesti, odnosno sraza dekadentne i lijevoliberalne ideologije iza koje stoje birokratske strukture Bruxellesa i Washingtona sa stvarnošću trećega svijeta u kojem uslijed ljudskog očaja raste vjerska netrpeljivost i ekstremizam.
Upravo su počinitelji zločina mladi Francuzi arapskoga podrijetla koji su ratovali u Siriji na strani ISILA.
Postavlja se i pitanje granice slobode tiska i odgovornosti za izgovorenu i tiskanu riječ, uključuje li to i promicanje pornografskih, sotonističkih, pedofilskih, anarhističkih sadržaja, veličanje totalitarizma (lijepe troroge kape sa pentagramom) i suptilne djelatnosti izazivanja rasne, nacionalne i vjerske mržnje, kako se to nazivalo u SFRJ.
Opet postavimo li državu kao arbitera elegantiae i zaštitnika morala, tada uvodimo na mala vrata cenzuru i svojevrsnu inkviziciju, ali osnovne stvari treba regulirati zakonom kad već ljudi neće poštivati bonton, iako je jasno da dvosmislenosti, bogatstvo aluzija i slobode interpretacije jesu neizmjerne u inteligentna autora.
Staljin je jednom prigodom u početku sovjetske revolucije primio skupinu revolucionarnih mornara koji su ga pitali što im je činiti. Vi koristite to što imate na ramenima (puške), a nama birokratima prepustite olovke.(ubitačnije oružje po meni)
Ipak neki zajednički sustav vrijednosti mora postojati u okviru jedne države ili civilizacije, neka pravila igre.
Osobno mislim da su karikature pariškog tjednika očevidno neukusne i necivilizirane, prizemnoga humora (ovdje se moramo zapitati što je to humor, i možemo li smiješnim smatrati nakaradno prikazivanje Isusa, Muhameda, aktualnoga francuskoga predsjednika, pape, pa čak i nekrofilskog sprdanja sa likom neznanog junaka).
Ovdje je zgodno sjetiti se splitskog tjednika Feral Tribunea koji je uz oštru i polemičku mediteransku duhovitost te niz zanimljivih novinarsko istraživačkih tekstova, ipak ponekad znao preći svaku civiliziranu mjeru, npr. kad je na naslovnici u vrijeme bolesti predsjednika Tuđmana prikazao istoga kao kostura, ili ga fotomontirao u ljubavnom zagrljaju sa predsjednikom Srbije.
Tu se svakako ne radi o dijalogu, niti o pokušaju da se vlastiti sustav vrijednosti i prosudbe usporede i vrednuju sa drugim.
U sudsko pravnom pogledu jest problem razlikovanja onoga što je kvalitetan sadržaj nekonvencionalne vrste (npr. parodija) od senzacionalizma, populizma, kiča što bi kao oblik podilaženja najnižim strastima masa trebalo biti posebno oglobljeno, a u nekim slučajevima i zabranjeno (internet je probio tu mogućnost cenzure).
Napad na redakciju pariškog tjednika treba suditi kao terorizam, jer se radi o brižno planiranom udaru sa očitom namjerom izazivanja strahopoštovanja; tu nikakvo opravdanje nije što te karikature vrijeđaju osjećaje stotina milijuna ljudi, i da tu nema ništa dobro, lijepo, poučno, korisno i pametno niti za pojedinca niti za državu.
Politika Europe prema islamskome svijetu je besmislena.
Dok Rusija ima svoje jasne geopolitičke interese i partnere (prevlast na Kavkazu, suradnja sa Sirijom, Iranom i Turskom), isto kao i SAD u svojoj sebičnoj geopolitici, gdje se previše ne ‘čačka’ pitanje ljudskih prava i demokracije u prijateljskom saudijskom režimu, dotle Europa nema jedinstven stav prema svojem najbližem susjedstvu.
Ti strahoviti neredi, paleži, umorstva, pljačke, stotine tisuća mrtvih, uništene egzistencije i obitelji da bi se srušilo korumpirane svjetovne režime, privatiziralo libijsku naftnu kompaniju za par milijunčića dolara, da bi se srušilo Mubaraka pomoću lijevih liberala i muslimanske braće pa onda stalo na loptu i vratilo vojni režim, da bi se rušilo Siriju i dalo krila ISIL-u koji raste na otrovnom kaosu građanskim ratom rastrojenog Iraka, pomagalo mudžahedine protiv talibana i obrnuto…
Slično se Zapad ponio i na istoku Europe, on je ruinirane ekonomije srušio, proširio vlastito tržište i bankarski sustav i doveo do beznađa koje u Ukrajini eskalira nakon Majdana tihim građanskim ratom pod paskom Rusije i Zapada.
Što je sa europskim ekonomijama? Za Njemačku je slabo poznato da ju je tek nedavno Kina premašila po izvozu robe, Mediteranci turizmom krpaju svoje činovničke sinekure (malo preslobodno izražavanje za tako jaka gospodarstva poput sjeverotalijanskoga ili pariškoga), gubi se rusko tržište i ruski energenti…
Vratimo se na početak. Europa je nepromišljeno primila mase imigranata, ogromnom većinom čestitih i radišnih ljudi. Od države do države različita su načela integracije pridošlica u društvo, različita su socijalna prava i mogućnosti napredovanja (u cjelini vrlo solidni); zavisi o mentalitetu koliko će oni prihvatiti norme domaćina i koliko će domaći prihvatiti njih.
Pridošlice u velikim gradovima čine iznad 30 posto stanovništva, mahom mlađe i srednje dobi, koji žive u ‘svojim’ kvartovima.
Prestanak potrebe za industrijskim radnicima uslijed jačanja Kine i drugih država proizvođača čini bespotrebnim i besmislenim nagomilavanje stanovništva u gradove, a urbanizacija i nerad su osnova za razvoj kriminala i(ili) ovisničkog i problematičnog ponašanja.
Jedan dio mlađe populacije u takvim okolnostima može lako postati sklon totalitarnim (komunizam, anarhizam, fašizam) ili ekstremističkim (npr. fanatični psihopatski vođe koji manipuliraju sa religijom) idejama koje mogu uz neznatnu asistenciju zlonamjerne organizacije izazvati duboke rane i podjele u društvu,te pretvoriti gomile u suprotstavljene tabore.
Naravno tu su i razni oblici devijantnog ponašanja koji ukazuju na krizu morala i nepostojanje smisla i cilja života, da spomenem samo kladionice, opijanja vikendom, navijačke skupine, motoriste, feministice, anoreksije, piercing, bildere, gay parade i slične komedije.
Bolesni su i oni koji imaju kuće, vikendice, ljubavnice i miljune, najčešće rade nekreativne spekulacije sa burzama, advokatskim spekulacijama, bankaroidnim sektorom, a u manjim i slabijim državama kao što je naša Hrvatska poneki ‘tehnokrati’ dospiju u novine ili u zatvor.
Vrlo solidni psihijatar Adler je smatrao tri stvari ključnim: odnos prema zajednici, prema radu i prema obitelji.
Drugi psihijatar koji je preživio konclogor Frankl govorio je o logoterapiji, liječenju smislom (logos u starogrčkom ima i značenje Boga, odatle Ivančićeva hagioterapija).
Tu je Europa simbol smrti, mi govorimo o trojstvu: liberalizaciji lakih droga, eutanaziji, pobačaju.
Takav hedonizam u kojem se živi za sadašnji trenutak izbjegavajući napore i bolne istine dovodi do sunovrata civilizacije, prvenstveno kroz nestanak zajednice, pa i one osnovne, obitelji.
Naravno to se odražava i u odnosu prema umjetnosti i lijepom koji u vašarskoj masovnoj kulturi postaje neljudski, bilo da je tehnički bezličan, konceptualan, ekscentričan, kičast ili monstruozno brutalan.
Europa sa svojim starim nacijama i bezbrojnim regionalizmima, sa nemuštim lijevim liberalima i desnicom na nivou Zlatarevog zlata (s naglaskom na zlato), sa očajničkim nedostatkom vizije i inicijative ili će naći razumni koncenzus, ili će biti osuđena na ponavljanje svoje kaotične prošlosti sa osebujnim i opskurnim povijesnim likovima tipa Ivan Grozni, Mussolini, Napoleon, Hitler, Hadžibeg, Franjo Tahi, Drakula itd.
Jedan od najvećih svjetskih poslovnih ljudi Onassis opisao je događaj iz djetinjstva kad su usred grčko – turskog rata turske trupe etnički čistile Smirnu uz brojna ratna zlodjela, dječak je očekivao da će brodovi zapadnih saveznika stacionirani pred Smirnom pružiti pomoć ugroženom civilnom stanovništvu. Namjesto toga da bi se riješili neugode slušanja jauka i zapomaganja na brodovima je preko razglasa zaudarala živa plesna glazba.
Tako je to, kuća gori, a baba Europa češlja kosu!
Teo Trostmann